Zarazno zdravlje umetnosti

ART KLINIKA - Prva petoletka 2002- 2006 / ART KLINIKA - The First Five-Year Plan 2002- 2006; Editorial staff: Svetlana Subasic, Vladimir Mitrovic, Vesna Grnicevic, LedArt Multimedia Centre, Novi Sad & Student Cultural Centre, Novi Sad, Texts in serbian and english, Translation: Goran Mimica & Svetozar Postic, 2007.

Ko je uspeo da napravi knjigu koja okupira pažnju življe od ekrana? Čak petoro dizajnera Art Klinike: Đula Šanta, Željko Katanić, Marko Stojanović, Jovana Budišan i Tatjana Dukić! "Prva petoletka" je atraktivnija i od načina kako autor ovih redova gleda televiziju. Još odavno sam otvorio daljinski upravljač, lemilicom napravio malen spoj tako da je komanda za prebacivanje programa unapred uvek uključena. Svake dve i po sekunde pojavi se novi kanal (sa četvrt sekunde mraka između) i tako gledam sedamdeset programa paralelno u ciklusima od malo više od minut i po, na različitim jezicima, u raznim bojama, nepovezanim sadržaja i teško uklopljivih zvukova... Tako ja gledam televiziju kada je gledam, što, hvala meni, nije često. "Prva petoletka" Art Klinike je življa i sadržajnija barem sto puta od elektronskog iživljavanja i bombardovanja kojim preventivno sam sebi ispiram mozak - da mi ne bi posle neko drugi ispirao. Toliko sam se zaljubio i zadubio u knjigu priključivši se na artkliničku infuziju, a isključivši iz obaveza zajedničke egzistencije i porodične topline, da mi je žena već zapretila razvodom. Doktori, pomagajte!

Art Klinika u Novom Sadu nastala jekao nastavak "etika est" prakse Led Arta. Pobuna, nepristajanje, i stalne promene pomogli su da prostorno utemeljenje ove značajne i izdržljive kulturne inicijative ne bupe puko samobunkerisanje. Otvorena "zato što smo bolesni i umorni i dosta nam je svega", sa ciljem da "leči sebe i druge", "otvara se terapijom divljenja kojom se stiče samopouzdanje i kojom se vraća vera u sopstvene snage i život". Počeli 2002. godine svoju institucionalizaciju u memljivom podrumu bez struje, uleteli u dugove za struju koju je trebalo da plaćaju gradski organi. Protetička intervencija zamene tih organa "umjetnim" i ozdravljen dovela je do sjajne kampanje kandidovanja zeca za gradonačelnika Novog Sada, posle čega su humanoidne (i samo simbolično glodarske) vlasti "oprostile" dugove, zapravo samo ispunile svoju obavezu u ugovoru.

Avangardnim aspiracijama prevrednovanja društva putem umetnosti (ima li čime plemenitijim menjati društvo?!), Konzilijum stručnjaka ne samo za umetnost okupio je širi tim od devedeset i tri umetnika, istovremeno dobrovoljaca, pacijenata i lekara, da tokom pet godina izvedu preko tri stotine prijavljenih i nepritajenih programa: instalacija, ambijenata, izložbi, performansa... "Krećemo sa mesta gde smo stali da se više ne vratimo na isto" pokazuje nam izuzetno opredeljenje Art Klinike za utopiju kao profesiju. Ova praktična utopijska laboratorija je istorijski nužna svakom društvu, ako želi da ne crkne/propadne/raspadne se/nestane, jer utopije nadživljavaju svaku realnu društvenu strukturu.

Knjiga "Petoletka" je sjajan dokument kako sve kreativnost ljudskog duha nalazi puteve da preživi, kada je puko preživljavanje i zgrtanje postaje jedino bitno. Umetničke aktivnosti koje su se lečile i kojima se lečilo u Art Klinici su neverovatno različite. Svaki projekat na po jednoj ili dve stranice posebno je i dizajnerski rešen. Na taj način vazda nedostajuće šarenilo i kreativni izazov svakim novim umetnikom i njenim/govim radom se bori protiv sivila. Kao medikamentska terapija deluju umetničke poetike i tekstovi o sopstvenom radu nesagledivo širokog spektra.

Art Klinika, iako stvorivši instituciju i dobivši prostor, i dalje je prisutna na ulicama Novog Sada, u drugim institucijama kulture regiona, ali i na deponijama od Vinče do Labina. Kako bi institucija bila uključena u sistem drugih institucja, Art Klinika pokrenula je program "Perspektive", gde žiri laika/posetilaca bira najbolje radove studenata završnih godina Akademije umetnosti u Novom Sadu. Demokratski izabrani umetnici dobijaju samostalnu izložbu. Zanimljivo je i metodološki uzvišeno detaljno vođenje statističkog istraživanja o umetnicima koji su osvojili "perspektivu". Oni imaju bolje ocene i značajno više međunarodnih nagrada nego "neperspektivni studenti", ali po pravilu manje plate, manje društveno priznanje i izraženiju potrebu da napuste zemlju.

Programi edukacije, stalna predavanja, radionice, seminari, tribine, filmske projekcije, konkursi za lične zastave i druga usavršavanja javnosti u raznim oblastima ljudske kreativnosti/zdravlja, nalaze svoje mesto u klinici. Citiraću metodiku samo jednog od obrazovnih programa, "Večernjeg akta":
"Od javnog stida zapadne kulture prema nagom telu, o kome smo učili u knjigama, obreli smo se u društvu gde nas golotinje bombarduju vabljenjem žudnje. Da kupujući bilo šta, od igle do lokomotive, zapravo kupujemo to žuđeno telo. Ekstra meso! Koje super brzo promiče. Frejmovima sa ekrana i impozantnim dimenzijama sa bilborda kraj kojih žurimo u potrošnju. Ili na čas Večernjeg akta. Gde na tenane možemo studirati ljudsko telo. Vežbajući i izazivajući sistem olovka-oko, tj. opažaj-motorika! Inspirisani živim bićem. Ponekad i ne potpuno golim. Crtanje akta često zamišljamo kao maženje nepokretnog tela olovkom po papiru kroz oko i ruku. Ali telo uvek izmiče. Nikad ne miruje. Treperi neurozom. Izaziva asocijacije. Priziva kontekste. Testira strpljenje. Strepi nad postajanjem slikom.
Nikola Džafo, Miloš Vujanović, Olivera Marić-Nedić, Zdravko Joksimović, Bojan Dojkić, Nikola Macura i Ivan Pravdić nisu samo pozirali svoj urođeni egzibicionizam. Kao na svim „ozbiljnim" kursevima, poput onih Kandinskog u Bauhausu, crtači večernjeg akta dobijali su različite zadatke, stilske, tehničke i dinamičke izazove da se upoznaju sa mogućim umetničkim Sobom i uvek nemogućim telom Drugog. Sa živom materijom i vizijom, a ne pukom fascinacijom i konzumacijom."

Proslava petog rođendana Art Klinike trajala je šest meseci, a sada je produžena u karneval života. Sa nestrpljenjem iščekujemo buduće produkcije, sledeći korak rada klinike, kreiranje ne humunkulusa ili klonova, već živih i zdravih zaraza slobodom i odgovornošću.

Rad Art Klinike pokazuje kako, ne nagrađivani, već kažnjavani entuzijazam može da opstane, da ponudi značajne rezultate koji se već razvijaju sopstvenim tokovima. Koliko ima smisla ovaj podrum zdravlja staviti na budžet? Da li će programi biti bolji? Da li će urednička politika izgubiti otvorenost i oštricu? Da li će se ljudi posvađati oko para i privilegija? Ja ne verujem, ali hajde da probamo kakva će biti sledeća petoletka. Možda na dva budžeta: i kulture i zdravsta! Zasluženo. Barem da predupredimo stres i da, za početak, umetnici ne budu nervozni zbog puke materije, već zbog ozbiljnijih izazova za koje im vrca talenat.

Autor: Ivan Pravdić

U glavnoj ulozi: Ruđer Bošković

Muharem Bazdulj: "Tranzit, kometa, pomračenje", Ajfelov most, Sarajevo-Zagreb 2007.

Čime nas kupe književni junaci? Da li je moguće da nas za njihove sudbine vežu nekakve astrološke ili numerološke tajne sakrivene među pasusima romana? Ko će ga znati. Onaj koji slabo veruje u horoskope i koji uz to još pročita citat Artura Šopenhauera koji otvara novi roman Muharema Bazdulja "Tranzit, kometa, pomračenje" (Ajfelov most) rekao bi - nema šanse. "Za tu jadnu subjektivnost ljudsku, uslijed koje oni sve dovode uvezu sa sobom i od svake misli odmah u pravoj liniji vraćaju se na sebe, imamo neobično jak dokaz u astrologiji, koja dovodi u vezu tok nebeskih tijela sa ljudskim bijednim ja, i vezuje komete na nebu s ljudskim zadjevicama i nitkovlucima na Zemlji", veli na tome mestu Šopenhauer.

Ipak, glavni lik Bazduljevog romana - pisac rođen u Dubrovniku - pronalazi svog budućeg književnog junaka Ruđera Boškovića zahvaljujući jednom datumu. Osmanaestom maju. Osamnaestog maja rođen je Pisac, iako je u rodnom listu greškom pisalo: devetnaestog, dakle osamnaestog maja, kada je rođen i Ruđer Bošković, Piščev glavni junak. Muharem Bazdulj možda nije predvideo, ali postmoderna računa da će se u igru uključiti i čitalac - upravo evo ovaj koji ne veruje u horoskope, M.V, sa svim nitkovlucima na Zemlji, rođen dan ranije, sedamnaestog maja. Kada se sabere: sedamnaesti, osamnaesti i devetnaesti, u začuđujućoj igri čitaoca i Bazduljeve knjige koja je u koraku takve astrološke igre i nastala, ispašće da se datumi baš nisu poklopili. Pisac već u sledećoj rečenici kaže: "Osamnaesti ili devetnaesti - nebitno, ni horoskopski znak mu se ne mijenja, bik u svakom slučaju".

U prvom delu romanesknog triptiha "Tranzit, kometa, pomračenje" pripovedač nam opisuje put Ruđera Boškovića od Istanbula do Poljske 1762. godine, put sa engleskim ambasadorom Džejmsom Porterom koji je nakon petnaest godina diplomatskog službovanja u Istanbulu, kočijom, sa porodicom krenuo kući, naokolo, preko Bugarske, Moldavije...

Otkud Ruđer Boškovič u Carigradu? "Pošao je u Carigrad promatrati tranzit Venere preko Sunca, ali se na putu neplanirano dugo zadržao u Italiji te je tranzit pokušao promatrati iz Venecije", pripoveda Muharem Bazdulj. "Bilo je oblačno, nije vidio ništa i dobrano se uznemirio. Naredni tranzit Venere preko Sunca zbit će se tek za osam godina, a dotad ko živ, ko mrtav. Ironično je zapravo što je to za Sunce i Veneru kratak interval." Tranzit Venere preko Sunca pisac majstorski koristi kao metaforu koja će tri priče od kojih se roman sastoji spojiti u isto sazvežđe. Tranziti, komete, pomračenja, igre nebeskih tela, spajaju junake romana.

Glavni među njima je Ruđer Bošković, "isusovac, profesor matematike, astronom", neurolog, arheolog, putopisac, pesnik pomračenja koji je putovao po Italiji, evropskim zemljama, u diplomatskim poslovima pomagao rodnoj republici, napravio mapu Papinske države, izmerio meridijanski luk Rim-Rimini, načinio izvornu teoriju sila. I što je za konstrukciju Bazduljevog romana najbitnije: "Zastupao relativnost ljudske spoznaje i razvio posebno učenje o prostoru i vremenu", što podvlači Pisac dok se sprema da počne da piše priču. Priču o dubrovačkom geniju koji je znao tajnu ogledala, geniju rođenom tog osamnaestog maja.

"Kosa mu gusta, crna, oštra; oči duboko usađene; nos kukast, prevelik; usne stisnute, a dosta tamne, kao da kriju suspregnutu čulnost; pogled pametan i sumnjičav. I stasit je stranac, samouvjeren, skoro ohol. Zagleda Danijelova ogledala, mjerka ih, obilazi" Ne stavlja ovakav ogledalo na zid. Za druge stvari ono njemu treba.

Autor: Mića Vujičić (Politika)

Srbiju je potrebno dekonstruisati

Srbija kao sp(r)ava, Dangraf, Beograd, 2007.

Sjajno je što je grupa od četiri hrabra mlađa čoveka reagovala na još jedan od generacijskih pokliča koji je promovisao Koja na prvom albumu Discipline kičme. Miloš, Toma i dvojica Saša su, dakle, u skladu sa guruovim ironičnim imperativom počeli da bacaju betonske table sa vrha svoje zgrade, a usput su pogođeni kojekakvi ljudi (nadajmo se i institucije), ako se ti oblici života mogu podvesti pod uzvišenu zbirnu imenicu kojom se označava rod homo sapiensa. Ostalo je... Naravno, nije. Istorija Betona, kulturno propagandnog kompleta, tek treba da se piše jer je živa, u nastajanju, u nadiranju. O tome svedoči i prva knjiga u istoimenoj ediciji u izdanju beogradskog Dangrafa: Srbija kao sp(r)ava u kojoj su sakupljeni tekstovi iz Betonove rubrike Mixer. Ne bih dužio o kvalitetu i ozbiljnosti tekstova kojima ova kulturno propagandna knjiga pokušava da demontira paklenu mašinu, da demilitarizuje nacionalnu kulturu, ali i neka druga ovdašnja shvatanja o neoliberalnom kapitalizmu (vidi, na primer, sjajne tekstove Slobodana Karamanića ili Jelene Gligorijević). Bitnija je ova fenomenalna dosetka pokleklog R koja dominira naslovnom stranicom i kaže nam da je Srbija sprava, ali i da ona spava. U slučaju mehaničke metafore Srbiju je moguće i preko potrebno dekonstruisati i u filozofskom i u mašinskom smislu reči. U tom smislu je ideja o prodaji knjige na kioscima kao odgovor na konstruisanje Srbije kao skalamerije neveštog malog konstruktora iz popularnih dečjih kompleta, kao velike trafike za trafiking svakojakog zla, zaista sjajan odgovor kvalitetom na šund. (Pogledajte u vezi sa tim sve tekstove o književnosti u knjizi ili još bolje pročitajte knjigu, do vraga.) Ako se pak radi o oniričkoj metafori stvari su još bolje jer ne spava Srbija, ona "kao" spava, ona je budna, drma se, ustaje, penje se na krov, uzima prvu ploču u ruke, čuju se bas, bubanj i glas. Počinje betonska revolucija!

Autor: Vladimir Arsenić

Enciklopedija stranstvujućih

Aleksandar Bjelogrlić, "Temeljna opcija", Narodna knjiga, Beograd, 2007.

U prethodnoj zbirci "Anonimus" (2005), koja je predstavljala "izbor u prerađenom obliku" iz autorovih prvih knjiga "Draženje hipotalamusa" (1994) i "Kraken" (1996), Aleksandar Bjelogrlić se oslanjao na poetičke obrasce žanrovske literature (detektivsko-kriminalistička novela i atmosfera "strave" u tradiciji gotsko-romantičarskih priča o duhovima). Tu je zrenjaninski pripovedač prevashodno bio zaokupljen okultnim i paranormalnim pojavama, kao i fenomenima telepatije i telekineze. Nova zbirka donosi pripovetke uobličene drugačijim, svakako ne-žanrovskim, narativnim strategijama, dok je Bjelogrlićevo autorsko interesovanje pomereno ka društvenoj i istorijskoj realnosti, i stvarnim, ali ipak neobičnim ljudskim sudbinama.

Zbirku "Temeljna opcija" čini jedanaest pripovedaka, koje na osnovu najbitnijih formalnih i tematskih odlika možemo podeliti u dve grupe. Prvu bi činilo sedam priča koje su oblikovane u pripovednoj formi biografije. Bjelogrlić piše na tragu Kišovog prepoznatljivog modela priče-biografije: sažetо, "koncentrovano" prikazivanjе životnog puta glavnog junaka, često od rođenja do smrti, gde se postupkom panoramske naracije hronološki nižu ključni, prelomni događaji, koji usmeravaju i određuju sudbinu junaka. Ekstenzivna hronotopičnost naracije, gde se u naglim pokretima prelaze godine ili decenije u životu junaka, i u nekoliko rečenica spajaju udaljene tačke na površini globusa - suštinske su odlike priče-biografije, koja je po takvoj "kondenzovanoj" informativnosti bliska klasičnom enciklopedijskom stilu. Fokusiranost naratora-(auto)biografa shodno tome je neminovno spoljašnja, odnosno prikazivanje unutrašnjih preživljavanja junaka, kao i refleksivni, komentatorski iskazi pripovedača, svedeni su na najmanju meru ili ih uopšte nema.

U sedam pomenutih priča Bjelogrlić stvara inventivnu i uspešno izvedenu pripovednu formu gde priča-biografija, u osnovi, postaje imanentni tok jedne okvirne pripovedne strukture. Uvodni narator, koji se na početku priče javlja u prvom licu, kod Bjelogrlića je novinar (neimenovanog) zrenjaninskog lokalnog nedeljnika. Centralna, "unutrašnja priča" je autobiografska povest ljudi sa kojima "okvirni pripovedač" pravi novinski intervju, odnosno o kojima piše reportažu. Obrisi narativnog okvira nisu čvrsti i strogo odeljeni od imanentne priče, jer se na pojedinim mestima pripovedač-intervjuer uključuje u pripovedanje junaka, tako što postavlja nova pitanja usmeravajući nastavak ispredanja autobiografije ili opisuje ponašanje i reakcije junaka tokom "ispovesti". Pripovedanje okvirnog naratora ima dva vremenska plana: prvi je onaj gde se post festum govori o susretu sa glavnim junakom i "uzimanju" intervjua, a drugi je glas novinara u toku intervjuisanja. "Unutrašnja" priča preneta je u direktnom govoru, fingirajući tako neposredno usmeno pripovedanje glavnog junaka. Međutim, autobiografsko pripovedanje "doneto" je u uopštavajuće-depersonalizovanoj, publicističkoj stilizaciji, kao da su pasusi objavljenog intervjua prosto isečeni iz novina i "nalepljeni" na tekst pripovetke. To naizmenično isplivavanje "na površinu" priče čas prikaza intervjuisanja, čas samog (novinskog) teksta intervjua, rezultira u jednoj palimpsestno dvoslojnoj, "pritajenoj" metatekstualnoj strukturi. Tako koncipirano, Bjelogrlićevo pripovedanje formira se na granici beletrističkog, "literarizovanog" stila, sa jedne, i tipično žurnalističkog izraza, sa druge strane.

Ako su "imanentne" autobiografske priče pripovedane "vrednosno neutralno", onda je "okvirna priča" prostor gde nailazimo na komentar i "autorski upliv" novinara-pripovedača. On se kreće u rasponu od obrazlaganja "lične" satisfakcije u pravljenju intervjua, preko uzgrednih "para-spekulacija", sve do direktnog poentiranja. Međutim, preovlađujući tip pripovedačkih komentara pripada širokom polju intertekstualnosti i kulturnih citata. U maniru koji pripada esejističko-analitičkom diskursu, pripovedač često sudbine junaka poredi sa odabranim momentima iz književnog, a ponekad i šireg kulturnog iskustva. Raspon citatnog polja autora "Temeljne opcije", koja u tom smislu donosi prozu duboke uronjenosti u Biblioteku, kreće se od mitologije afričkih plemena do holivudskih klasika i najvažnijih predstavnika rokenrola, od Homera, Biblije i ranohrišćanske teologije, preko Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva, Prusta, Borhesa, zatim Dositeja (koji je "još detetom osećao da će stranstvovati"), Dučića, Todora Manojlovića, Crnjanskog, Krleže, sve do Vojislava Despotova i Milana Nenadića.

Četiri preostale pripovetke, koje uslovno svrstavam u drugu grupu, imaju jednostavniju strukturu od sedam dosad razmatranih novela. Pripovedanje od početka do kraja teče u prvom licu, a u junaku-pripovedaču prepoznajemo novinara iz narativnog okvira u pričama prve grupe. U intimističkom tonu, stišane, nepretenciozne stilizacije, koja je u tome "dosledna" publicističkoj jednostavnosti izraza zbirke u celini, Bjelogrlić uobličava memoarski i putopisno inspirisane (is)povesti svog junaka/alter ega: odlazak na beogradski koncert rok-grupe Džetro tal ("Andersonov potpis"); erotski susret "na granici svetova" tokom izleta u južnu Hercegovinu ("Temeljna opcija"); putovanje u Moskvu ("Oni postoje"). Priča "Prustov efekat" prikazuje jedan beogradski dan u životu mladog novinara krajem 1993. godine. Pored upečatljivo izvedenog pripovednog "nagoveštaja" kraja jedne ljubavi, Bjelogrlić u ovoj priči, sa finom ironijom, mudro prepušta Našim Devedesetim da same progovore o sebi: "Na izlogu prodavnice peciva na Terazijama neko je već istakao kitnjasti natpis: ’Srećna nova 1994.’ Kupio sam zemičku za dvadeset miliona dinara."

Sedam pripovedaka prve grupe, sa druge strane, zaista su "sedam poglavlja jedne zajedničke povesti" - povesti o stranstvovanju i životnim odisejama tokom različitih perioda i istorijskih bura XX veka. Pored toga, sudbinske putanje njihovih junaka sustiču se u Zrenjaninu kao gradu gde su odrasli ili proveli jedan deo života. U pojedinačnim sudbinama svojih junaka autor ocrtava glavne istorijske tokove prošlog stoleća, ali i široku, uverljivu sliku naše društvene i kulturne realnosti. Nostalgija se u pripovedanju Bjelogrlićevih junaka ispoljava u nerazrešivoj paradoksalnoj dvostrukosti - kao "obrnuta utopija" u stavu da "tamo gde te sunce prvi put ogreje, tamo ti je kuća", jer (balkansko) iskustvo pokazuje da "uvek je na drugom mestu bolje". Zato životne priče stranstvujućih, čije sudbine pripovedač poredi sa borhesovskom "fitiljavom pticom" koja "leti unatrag jer ne mari kuda ide, nego gde je bila", neminovno imaju prizvuk "večne melanholije". Pripovedajući o prolaznosti, narator u "Temeljnoj opciji" više puta uvodi "strarostavnu" tezu o cikličnom kretanju vremena, o (ničeanskom) večitom vraćanju Istog, na čiji odraz nailazimo u tetoviranom simbolu uroborosa na nadlaktici jedne junakinje ("sve se vrti u krug"), ili pak u "retro aranžmanu" ponovnih koncerata Džetro tala i Haustora nakon više godina ili decenija. Bjelogrlićeva proza tako, još jednom, osvedočava mogućnost simbolizujućeg taloženja neobuhvatne ukupnosti iskustva Istorije u efektivnu konkretnost (Jedne) Priče, mogućnost (literarnog) prevođenja bezgranične amorfnosti označenog u dovršeni oblik označavajućeg.

Na kraju, treba primetiti da pripovetke u "Temeljnoj opciji" poseduju upadljiv romaneskni potencijal i to u barem dva jasno izražena vida. Prvi je svakako tematska srodnost priča "prve grupe", dok je drugi sadržan u ja-pripovedaču iz "druge grupe", koji zajedno sa okvirnim naratorom preostalih priča formira ukupni, integrišući pripovedni okvir mogućeg romana. Takva svesna tržišna nepretencioznost, pored već opisane poetičke nepretencioznosti, ali koja ne ide nauštrb značenjske dubine pripovedanja, čini temelj dopadljivosti, a time i vrednosti nove Bjelogrlićeve knjige.

Autor: Goran Lazičić (Ulaznica)

Iznad kal(i)juge

(Igor Grbić: Tajna Monkodonje, Plima, Ulcinj, 2007.)

"Tajna Monkodonje" iz pera Igora Grbića pravi je primer zdravorazumskog, mediteranskog hedonizma. Bez obzira kog se od ovih dvadeset i dva eseja dohvatite, neće vam promaći piščeva renesansna erudicija i filantropija. Knjigu čine tri ciklusa koji imaju različitu tematiku. Bilo da se bavi religijom i onim što je okružuje, na primer, kroz tekstove "Proroci i ptice", "Pička katolička" ili "Isusovci", ili kada govori o jeziku i poeziji u esejima poput "Moja pjesma", "Suvišak govora" ili ispisuje svoje misli o sočnim životnim zadovoljstvima u zapisima "Svežderstvo", "Jesen" ili "Voćni sat", Grbić uspeva da zainteresuje čitaoca za ono što se obično nalazi na marginama pojava kojima se bavi. Uzmimo, na primer, esej po kojem je knjiga dobila ime "Tajna Monkodonje". U pitanju je brdašce kraj Rovinja čije ime u sebi krije neobičnu etimologiju. Naime, Monkodonja znači "brdo dunja", a dunja tamo nema ni od korova. Kako rešiti taj paradoks? Grbić poseže za gotovo neverovatnim istorijskim paralelama koje razvija do neslućenih razmera. Međutim, pravi odgovor se verovatno nalazi u rečima koje pripovedač izgovara u vreme karnevala i maškara dok sedi na brdu i posmatra svet zaključujući da je "maska maski maska". Možda je u knjizi, ipak, najzanimljiviji Grbićev govor o poeziji. Duhovito i argumentovano on pokušava da se obračuna sa stereotipima i skribomanijom koji vladaju (ne samo) poetskim diskursom. Da li je moguće izvući se iz "kalijuge", što je posuđenica iz sanskrita koju Grbić koristi kao naziv za savremeno (izopačeno, skribomansko) stanje diskursa. Odgovor je, naravno, da nije, osim ako nismo spremni da se strpimo narednih 427.000 godina jer to je prema vedama trajanje našeg doba, naše juge. Međutim, nije sve tako crno kao što već svojim postojanjem dokazuje "Tajna Monkodonje". Grbićevo čovekoljublje i istinoljublje svakako predstavljaju svetlu tačku koja se izdiže visoko iznad kal(i)juge u kojoj se nalazimo.

Autor: Vladimir Arsenić

Protiv oca i sina

Tarik Haverić: Čas lobotomije, Rabic, Sarajevo, 2007.

Svetislav Jovanov je valjda i prije deset godina svoju knjigu o Kišovom opusu nazvao Čas lobotomije. Istoimena knjiga Tarika Haverića ne bavi se, međutim, Kišom, nego Muhamedom i Nenadom Filipovićem. Ako ne živite u Bosni i Hercegovini, po svoj prilici niste ni čuli za oca i sina Filipovića, dvojicu intelektualnih hohštaplera koji već decenijama teroriziraju sarajevsku i BiH. javnost svojom teško probavljivom logorejom kvazifilozofske i kvazihistoričarske provenijencije. Zbog različitih političkih i inih razloga, filipovići su od lokalne provincije u pozadine proglašavani autentičnim genijima. Tarik Haverić u svojoj knjizi na briljantan i duhovit način pokazuje i dokazuje da Muhamed Filipović, usprkos vlastitom neumjerenom hvalisanju, nema ikakvu ozbiljnu filozofsku reputaciju, te da Nenad Filipović, koliko god lokalni tabloidi tvrdili suprotno, nije nikakav filolog, nekamoli "jedan od vodećih". Naslov Čas lobotomije - po Haverićevim riječima - aludira na Kišov Čas anatomije, koristeći memorijski potencijal starijih čitalačkih naraštaja. Spomenuti "stariji čitalački naraštaji" (a i oni mlađi) uz pomoć Haverićeve će knjige bez po muke zaključiti da su Muhamed i Nenad Filipović obični - jeremići! Makar su o intelektualnim (ne)kompetencijama Muhameda Filipovića mnogi autori (Žarko Puhovski, Igor Primorac, Vasilije Kalezić, Mahir Sokolija, Dubravko Lovrenović, Darko Periša itd.) već i ranije pisali, Haverić je prvi koji je "akademika u Bošnjaka" ovako maestralno - narodski rečeno - razvalio. Isto tako, kvazipublicistički diskurs Nenada Filipovića, bizaran spoj tabloidnosti Kurira i deniskuljiševske zloćudnosti, bio je već predmetom kritike, ali nikad prije Haverića nije ta kritika bila tako sistematična, superiorna i duhovita. Iz sarajevske perspektive riječ je o jednoj od najvažnijih domaćih nefikcijskih knjiga u posljednjih nekoliko godina; iz regionalne perspektive - nezaobilazna prolegomena za proučavanje dominantnog stanja duha u poslijeratnom Sarajevu.

Autor: Muharem Bazdulj

Prijelomno djelo o hrvatskom javnom životu

Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, Queer Zagreb, 2007.

"Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj" (uz podnaslov: dokumentiranje svjedočanstava o privatnom i javnom djelovanju seksualnih i rodnih manjina - preteča LGBT pokreta u Hrvatskoj), nedavno je objavljen, u hrvatskim okvirima posve pionirski rad grupe autora - istraživača, predvođenih urednicima Zvonimirom Dobrovićem i Gordanom Bosancem. Knjigu je objavio Queer Zagreb, a osim što su je financijski podržali Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i COC Nederland, interesantno je istaći da je novčani prilog dalo i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Dakle, poduhvat posve legalan, blagoslovljen na "najvišim" državnim državnim razinama! To možda ne bi trebalo isticati da se javljamo iz jedne liberalne kulture, ali i površan uvid u ovu mini povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, koja se na svojih 250 strana bavi ipak samo novijom poviješću, a za "osvježiti" koju je bilo moguće pronaći svjedoke, to jest "aktere" jedne "scene" (to su ljudi rođeni krajem 1940-ih pa na ovamo), jasno pokazuje koliko je homoseksualizam bio - a to je jednim dijelom još uvijek u nekim sredinama - tabuiziran i sotoniziran na "ovim prostorima". Kroz dakle osobna svjedočanstva, ali i zanimljivu dokumentaciju i tragove (fotografije, naslovnice knjiga, časopisa, plakati, grafiti, izresci iz novina...), efektno se rekonstruira atmosfera posljednjih pedeset godina u Hrvatskoj, a to se dobrim dijelom odnosi i na prostor bivše Jugoslavije, u kojoj su odrastali i živjeli pripadnici seksualnih manjina. (Muški istospolni odnos u hrvatskom je zakonu dekriminaliziran tek 1977. godine, dok lezbijstvo nije bilo spominjano u kaznenom zakonu). Radi se o važnom, prijelomnom djelu usmene povijesti koja je donedavno bila stvar velike tajne i tabua u hrvatskom javnom životu. Knjiga koja prilično realistično rasvjetljava jedno vrijeme, svim radoznalima, bez obzira na seksualne, i druge, pripadnosti.

Autorka: Tatjana Gromača

Danlikov u vozu: Carpe Diem

Daniel Kovač, "Carstvo", Beopolis, Beograd, 2007.

Na jednom mestu u novom romanu Daniela Kovača, u kupeu noćnog voza na relaciji Budimpešta-Krakov, na prilazu mađarsko-slovačkoj granici, glavni junak prelistava lična dokumenta: "Bio je mlad na slici u pasošu, gotovo dete. Nije žurio da odraste. Sa druge strane, svakim kilometrom bivao je sve stariji. Po teoriji relativiteta, pomalo je usporavao vreme pri kretanju." Ako bismo pri čitanju drugog po redu Kovačevog romana prizvali drevnu metaforu književnosti kao putovanja, zaključili bismo da je kretanje mladog pisca od debitantske "Logike reke, pruge i otpada" (2002) do "Carstva", na sreću, usporilo "odrastanje" i "uozbiljavanje" prepoznatljivog pripovedačkog glasa i narativnog modusa doživljaja sveta. Zahvaljujući svežem narativnom tonu, koji je doneo iskrenu i šarmantno-naivnu nepretencioznost izraza, kao i zaokruženoj, "originalno"-fantastičnoj slici Beograda, prvi Kovačev roman naišao je na izuzetno visoke ocene kritike (između ostalog uži izbor za NIN-ovu nagradu) i tople simpatije čitalaca. U "Carstvu", pet godina kasnije, autor zasniva pripovedanje na temeljima ne mnogo drugačije romaneskne logike. Uz to, Daniel Danlikov, jedan od trojice članova družine "klipana u pudingu", glavni je junak i u novom Kovačevom romanu.

"Carstvo" se sastoji iz tri narativne celine. Prvi, kratak deo govori o Danlikovu kao dečaku u doba pre nego što je pošao u školu. Nekoliko upečatljivih slika iz detinjstva prikazano je u prustovskom maniru izlaganja asocijativno evociranih događaja u sećanju naratora (sladoled u poslastičarnici "Popović" u Pančevu, specijalitet "Šomloi Galuška" u budimpeštanskoj poslastičarnici "Gerbeaud", kuhinja jedne bake, dedina krojačka radionica, miris laka za kosu druge bake...). Pripovedna optika prelomljena je kroz svest i duhovne horizonte šestogodišnjeg dečaka i predstavlja vešto i delotvorno prikrivanje ja-pripovedača iza naratora u trećem licu. Tu je i prizor iz Kule, gde je cela porodica na okupu, "jer kolje se svinja". Treba primetiti kako motiv vojvođanskog tradicionalnog "svinjokolja" postaje svojevrsni mikro-topos u prozi mlađih srpskih autora koji pripadaju generaciji prve polovine 70-ih godina (ranije u pripovetki Mihajla Spasojevića "I svinje ubijaju, zar ne?", a nedavno i u romanu Uglješe Šajtinca "Vok on!"). Prostor detinjstva kod Kovača je predeo idiličnog mira i sreće, pa bismo prvi deo "Carstva", stavljajući ga u tom smislu nasuprot Kišovoj prozi, mogli nazvati "ranim radostima".

U drugoj i najobimnijoj narativnoj celini romana dečak Bob (nadimak sa časova engleskog u zabavištu) postao je mladić Daniel Danlikov. To je labavo povezana fragmentarna struktura, koja donosi avanture junaka sa putovanja vozom po zemljama jugoistočne Evrope: Rumunija i Bukurešt, Atina i grčka ostrva, Budimpešta i put u Poznanj, Bugarska i "dolnji predeli Dunava", Sofija i Blagoevgrad. Kovačev narator u trećem licu, i tu je zapravo prerušeni narator u prvom licu. Ili, ako se poslužimo terminom Žana Rusea, reč je o "mimoiđenom" ja-pripovedaču: pripovedač je junakov "sveznajući poverenik". Iako je "odrastao" zajedno sa Danlikovom, narator "Carstva" doživljava svet oko sebe na iskonski naivan i začudan način. Zato je Kovačevo pripovedanje nepretenciozno, ali bez izveštačene sladunjavosti i patetike.

Isto kao što je bio slučaj sa "Logikom reke, pruge i otpada", žanrovsko određenje "Carstva" prilično je složeno, ali istovremeno veoma inspirativno pitanje za tumača Kovačevog romana. Jasno je da je reč o žanrovski hibridnom romanesknom štivu. U dosadašnjim kritičkim prikazima (Aleksandar Belčević, Zoran Janković) sa pravom su u Kovačevom romanu prepoznavani strukturalni i tematski elementi pikarskog i bilgungs-romana. Međutim, takva određenja samo su uslovno prihvatljiva, ili tačnije, ne mogu da stoje kao žanrovske odrednice romana u celini. Radnja u "Carstvu" odvija se oko dve fiksirane vremenske tačke u životu glavnog junaka, odnosno, kao što je već navedeno, postoje dve razvojno zatvorene "inkarnacije" glavnog junaka - šestogodišnji dečak Bob i mladić Danlikov u kasnim dvadesetim godinama. Ne postoji sukcesivno izlaganje stasavanja mladog junaka, njegovog razvoja i obrazovanja, ili barem procesa sazrevanja u jednom kraćem periodu života, što su osnovne odlike bildungs-romana kao žanra. Još više od toga, problematično je određenje Danlikova kao pikarskog junaka. Najpre, klasični pikaro je po pravilu čovek nepoznatog ili mutnog, "ne-pravilnog" porekla, to je po svom rođenju junak sa greškom, koji tokom života ostaje u osnovi izopšteni član društva ili "poluautsajder" (Klaudio Giljen). Uvodni deo "Carstva", sa druge strane, govori o idiličnom, socijalno i porodično srećno ukorenjenom detinjstvu junaka. Danlikovljeva skitalačka priroda lišena je svake moralne problematičnosti (naravno, s obzirom na "arhetipsko-folklorne datosti" našeg dela Evrope, podmićivanje carinika i konduktera u vozu daleko je od iole "relevantnog" kriminalnog postupka), a pikarski junak je pre svega beskrupulozni prevarant. S tim u vezi, u Kovačevom romanu, i to je ono što ga suštinski razlikuje od klasičnog pikarskog romana, ne postoji zaoštrena moralna opozitnost između ja kao junaka i potonjeg ja kao pripovedača, jer pikarski roman je ispovest pokajnika, ili barem pokajnika koji se takvim predstavlja. Zato se čini da "Carstvo" žanrovski najpreciznije možemo označiti nešto šire zasnovanom, ali tipološki ipak jasno omeđenom odrednicom omladinskog akcionog romana.

Za potpuno ocrtavanje poetičkog lika Kovačevog romana neizbežno je pomenuti parodično-fantastični sloj koji se u njemu nalazi. Tokom izleta i vožnje biciklom na Palićkom jezeru Danlikov susreće drevnog hunskog vladara i vojskovođu Atilu i kasnije nastavlja da se dopisuje sa njim putem elektronske pošte. Šest snova glavnog junaka, ispisanih na mađarskom i međusobno povezanih sadržajem, čine poetski sloj i štimung pripovedanja. (Poetski diskurs po sebi rastače i onemogućava konstituisanje pikarskog sveta, čija je osnovna karakteristika "presan" materijalistički doživljaj realnosti.) U pripovedanje o Danlikovljevim putovanjima i avanturama, pored mađarskog, Kovač unosi i reči ili cele rečenice na rumunskom, grčkom, bugarskom i ruskom. Engleski, koji je najzastupljeniji, sugeriše pre-vavilonsko jezičko jedinstvo savremenog sveta u "džanglinglišu".

Završna i najkraća narativna celina je refleksivno-komentatorski epilog romana. Zbog donekle opštih mesta u promišljanju prirode putovanja i čovekovog skitalačkog nagona, i opraštajućeg "izlaska" pripovedača iz svog alter ega Danlikova kao saznanja o neminovnom "rastanku sa mladošću", poslednji deo romana je najslabiji i možda suvišan. Međutim, za razliku od "razdraganog pesimizma" Uglješe Šajtinca, "Carstvo" je nesumnjivo izraz razdraganog i potpunog optimizma. "Mogao je da pročita gomile knjiga, pogleda isto toliko filmova, da sluša priče, ali sve to ništa ne vredi dok se ne krene na put, dok se ne doživi nešto stvarno. Takvo iskustvo je uvek potpuno različito od onog očekivanog. Danlikov svakako nije bio jedan od onih ljudi koji je verovao da se iz fotelje može obići ceo svet." Novi roman Daniela Kovača je (neopravdano?) utopistički, ali nepomućeno iskren poziv na putovanje i uživanje u mladosti i životu uopšte.

Autor: Goran Lazičić (BKČ)