CULT WITH NO NAME - Adrenalin Trackworks

Do you know many post-punk balladeers? I'm not sure there are many out there, but East London band Cult With No Name are ones you should really get to know. Championed by some great artists (Blaine Reininger from Tuxedomoon, Brett Anderson from Suede and omnitalented musican, director, punk legend Don Letts) they are sill waiting for their great songs and albums to get the attention they deserve. As is the way with the best post-punk bands down the years, Cult With No Name albums are both well measured and full of quality. As a bonus, CWNN songs create an intimate feel, making Erik Stein and Jon Boux good companions even if in reality they are not beside you. They make the world a more comforting place.

Plastelin: Adrenalin is the fourth album from CWNN. How do you view the album in the context of your career to date? What is your main feeling when you think of this album?

Erik Stein: To be honest, I think it's too early to say. Creating an album can be a bit of an all-consuming process, so when it gets released the first feeling that hits and stay with me is relief. As for "Adrenalin" itself, I certainly think it's our most cohesive work. It flows well. And I think it extends and expands our sound just that little be more.

Jon Boux: I would like to think that "Adrenalin" is our most refined album so far and we're certainly happy with the finished product and our own performances. I think each album is comparable with the last but hopefully brings something new - I hope that's the case, anyway.

Did you change anything about the way you composed and recorded the album following your mixture of songs and soundscapes on "The Cabinet of Dr. Caligari?"

JB: The CWNN approach to composing and recording remains the same as it has done since our first songs. I think the "Caligari" album gave us new ways of producing though and that has stuck with us into "Adrenalin". We're far more willing now to play around with soundscapes and the production as a whole - I think writing a film score was very liberating in that way.

ES: Jon and I have a very well established way of working, which if nothing else keeps us pretty productive and prolific, and certainly avoids conflict. We used loops quite extensively for the first time, and there's more guitar on "Adrenalin" than on previous CWNN albums. It's the sound of Cult With No Name entering the 21st Century, deciding they don't really like it, and returning to the 20th pretty damn quickly. As Jon's hinted, I think we've also moved one step further away from the concept of playing specific instruments. There's a wonderful quote from Graham Lewis of Wire, who when speaking about their electronic album "Manscape" said how it doesn't bother him that he didn't really play bass on the album because he doesn't play bass, he plays Wire. Much in the same way, Jon and I are not precious about what we do, or do not, do.

Is there any special meaning behind the title "Adrenalin"? And come to mention it, are there any stories behind the other titles for CWNN albums?

ES: Any special meaning can only be attributed to the fact that adrenalin is not something usually associated with Cult With No Name. I thought it would be quite cute to name something sombre and melancholic after something that represents excitement. The thrill of misery. Some people probably look at the album cover and expect euphoric house music when they put it on. I like tricking people like that, not being quite sure what an album's going to sound like from the the artwork or song titles. In addition to tricking people, train-spotters will note that we've not had a title track on any of our albums before. So that was another reason. In terms of previous albums, the only album title that had multiple meanings was our debut, 'Paper Wraps Rock'. PWR was trying to imply that soft music (paper) will ultimately triumph over hard (rock). And let's not forget that the album came in a card sleeve, so paper literally did wrap "rock".

JB: I think the meanings are always open to suggestion - we hope the listener draws on their own interpretation.

It is clear that you grab people's attention. Do you have a hardcore following?

JB: It would be nice to think so. We find that when people like our music they're very loyal to us. Hopefully we can continue to grow the cult with the release of "Adrenalin".

ES: We only tend to grab the attention of people with attention deficit disorder. I don't think we have a hard core following. Or at least, I've not met them. People that follow what we do are pretty diverse. That's also one of the consequences of the digital revolution in music consumption. There's no loyalty to bands anymore because people can download individual tracks from albums. Thousands of people probably own some Cult With No Name, but only one song. It's a good song, though.

How important is it for to work with a label like Trakwerx who give you artistic freedom?

ES: Trakwerx are fantastic. I see them like a modern-day Factory: total artistic freedom; no binding written contracts; amazing packaging. Tony Wilson would be genuinely proud. I honestly can't imagine what it would be like to work with a label any other way. Trust is fundamental to any good relationship. Trakwerx trust us and we trust them.

JB: The freedom that Trakwerx give us is so important. We're very lucky to have a record company that gives us a licence to indulge! Writing music would be very dull without artistic freedom.

It is obvious that your main inspiration comes from 80's. Is there anyone who grabs your attention today? What is the place of CWNN in today's alternative/pop constallation?

JB: Well there are plenty of new acts there that I have a lot of time for (I know Erik may disagree with me on this one!). Some of the more downbeat, alternative stuff around at the moment (e.g. Iliketrains) really grabs me at the moment. I'm not quite sure where you would place us within this. In fact this is something we often struggle with - no one knows quite where to place us - although that's a blessing in disguise in many ways...

ES: Yes, I don't have the time or interest to listen to anything modern and I tend to prefer the originators of any given genre. I'm not trying to sound stubborn or arrogant, it's just that I feel I learn so much more from the people that started things off, however naive they may have been. As for where we sit in the alternative/ pop constellation, I think we fell from the sky and crash-landed a long time ago. I don't see many bands around that do we what do, but then I've tried hard not to look.

Are there any other influences outside of music, such as movies, books?

ES: Well, the lyrics come from a different place to the music, I guess. There are a wider set of influences and experiences you can condense down into a lyric. I like American independent cinema, but have fallen out of the loop somewhat in recent years. I constantly read books, but they're nearly always music books! Back to square one, then.

JB: There are many movies out there that are great influences, particularly those that combine the image and music so effectively. I love atmospheric sci-fi movies, and the best example here for me is 'Bladerunner'. The fact it has an amazing soundtrack also helps.

What are your plans with this album in terms of promotion and what are your plans in general?

ES: Just to get us heard, which is hard for a quiet band. But with each subsequent release we're reaching more people. We'd love to tour more, but outside of the UK really. I find it frustrating that we haven't played outside of the UK, we're so very easy to transport and are unlikely to smash up hotel rooms. Hopefully 2011 can provide us with that opportunity. Other than that, we have a minimal techno collaboration that's due to come out very soon and have co-written some songs with an amazing and well-known singer. All will be revealed. Oh, and we better start working on that 5th album, too.

JB: Yes, lots and lots of promotion and hopefully more exposure for CWNN.

http://www.cultwithnoname.com

Author: Mileta Okiljevic

Razgovor: Hton

Hton EP II (self-released, 9/2010)

Kroz aproprijaciju gena za stvaranje muzike koja će nas pozivati da je slušamo u suton želeći da se spojimo sa voljenim osobama, osećajući golemu ljubav, Hton uspeva snažno da nam nametne svoju igru i da nas lansira u tišinu kosmosa iz koje će izavreti gotovo bolno prijatni tonovi. Ostavićete razum po strani dok budete posmatrali šarene aure svih ljudi i stvari, te domove za memorije što nose dah večnosti; dok budete pevušili You need to remember; i repetiraćete disk odmah po završetku, postavši još jedna resurrected soul. "Samo htonski!" - našalili bi se momci iz benda.

Plastelin: Počnimo kao što počinje vaš novi EP - bubnjevima.
Ljubiša Jojić: - Da, bubnjevi zvuče kao topot krda konja. Ko god je malo više slušao stvari od Htona, mislim da je lako shvatio da Ozren Lazić bukvalno svira te bubnjeve, ne lupa po njima. Ono na šta smo ponosni kod ovog EP-ja je to što Hton i dalje ima istu nit kao u početku, 2006. godine. Kada se sluša pesma sa novog EP-ja oseća se da je to Hton stvar. Mislim da je to najveći uspeh jer je ovoga puta u pitanju jedan drugačiji vid muzičkog izražavanja. Pomenuo bih još i klavijature kao značajnu novinu.

Zašto preferirate EP formu izdanja, pet pesama?
- Zato što je EP praktičnija varijanta, pogotovo za bend koji se probija, a možda i kasnije. Jednostavnije je i jeftinije uraditi pet pesama, bez obzira na to što imamo trideset pesama koje čekaju da budu snimljene, a i mislim da su ljudi generalno smoreni količinom muzike koja im je dostupna na Internetu. Kada ti nekom pošalješ četrnaest pesama postoji velika verovatnoća da neće čuti nijednu zato što će ga u startu odbiti količina. Meni je uvek bolje da bude pet sjajnih stvari, nego deset od kojih su četiri dobre, tri loše a o ostalim ni ne znaš šta misliš. Samo zbog toga. Radili smo singlove na početku, dva singla. Izašli smo na jednoj kompilaciji (Putnik ) i sad ova dva EP-ja. U suštini to je OK. Nikad ne bismo stavili deset pesama a da nismo zadovoljni sa svih deset. Nije ni da mora da bude neka konceptualna varijanta slaganja pesama, da, ok, lepo bi bilo složiti pesme kako treba da idu, ali to nije imperativ. Naš neobjavljeni album, Joseph Plateau, koji je već odavno završen, e! on je totalno konceptualno i hermetički zatvoren.

Prvi singl je bio inspirisan nemim filmom, ako se ne varam; prvi album nazivate konceptualnim... Provedi nas kroz sve naslove i savetuj one koji će sada čuti po prvi put za vas odakle da počnu preslušavanje.
- Prvi singl, 2006. septembar... Koristili smo za Superintendent isečak iz Fantoma iz opere koji je išao dok smo mi jam-ovali, ali sama pesma nije produkt našeg utiska o filmu već nam je film pomogao da uobličimo tu ideju. Sama stvar je produkt četvoroipočasovnog drndanja gitare bez ikakvog smisla, gde smo na kraju došli do totalnog minimalizma koji nam se jako svideo. Kada kreneš iz nekog sviranja, a sve ti liči na nešto, onda na kraju dođeš do nečega što ne znaš šta je, i mislim da je taj Superintendent ustvari bio trenutak kada smo otišli najdublje, pošto je u mitologiji Htona, da se tako izrazim, Superintendent otelovljenje nekakvog konačnog Zla. Sve stvari sa prvog i drugog singla se nalaze na našem do sada jedinom albumu Joseph Plateau. Ljudi su to imali prilike da čuju ali album, kao što rekoh, još nije objavljen. - To su dve akustične gitare jer smo čitavu priču počeli nas dvojica, Igor Dević i ja. Album Joseph Plateau mi smatramo osnovom Htona, sve ostalo je nadogradnja.
Ljudima koji do sada nisu čuli za nas savetujem da počnu da slušaju od početka.

Pominješ mitologiju Htona. Podeli sa nama neki kuriozitet, i ispričaj nam o procesu komponovanja.
- Ime benda je uzeto iz grčke mitologije (htonska božanstva). Mi tim nazivom mislimo na podzemlje ljudske duše. U procesu stvaranja je bitno kako se ti razumeš sa osobom sa kojom sviraš. Sva trojica slušamo različite muzičke pravce, i to je dobro jer svako unosi nešto svoje u Hton, i svi se jako dobro razumemo pri stvaranju muzike. Često se dešavalo da nešto odsviramo iz prve i da vrlo malo vremena provedemo smišljajući. Komponujemo samo na osnovu osećaja da je to to, ništa više. Pesma koju napraviš, bila to minijatura ili trajala pedesetpet minuta, mora biti proživljena. Tek tada si iskren, i to se odmah pokaže pri slušanju... Inspiracija smo mi, naši životi, ljudi koji utiču na naše živote, naše percepcije sveta.

Pojedine pesme ne želite da smatrate konačnim, osvežavate ih, reinkarnirate, produžavate, pretačete...
- Da, zato što je to strava slušati. Nama je to interesantno. Zato što su pesme žive. Zato što se vremenom nešto dešava i sa njima. Ako je iole dobra, pesma je podložna dobrim promenama. Ako je na primer snimljena 2006. ne znači da, ako je budeš ponovo snimio 2010. neće biti dobra, jer ona može da evoluira. To može biti i puko ubacivanje nekog novog instrumenta, kao što smo uradili sa Superintendent-om. To nam je u početku bilo kao bogohuljenje, ali ispalo je ludo, i obe varijante su sjajne. I to nije kraj. Verovatno ćemo još nešto da joj radimo. Jedina pesma koja je prisutna na oba EP-ja je Marjena, ona sa prvog EP-ja je samo Marjena koja ima jednu muzičku formu, a na drugom EP-ju je Marjena (mirror), koja je meni jedna od omiljenih stvari - ista ali se gleda u ogledalu i prema tome različita. To je sada na slušaocima da vide kakava osećanja će im izazvati koja Marjena.

Da li ste razmišljali o izvođenju tuđih pesama u svom aranžmanu? Koliko držite do originalnosti?
- U početku smo svirali Blue moon, a ko sve to nije obrađivao! i tako neke pesme koje su nam bile drage. Trenutno nema prevelike potrebe za tim. Možda ćemo ponovo obraditi nešto što nam se dopadne. Ako to ima smisla svirati sa ostalim našim pesmama, zašto da ne.

Instrumental Ambilight asocira na časovnik, evocira večnu temu pesnika - proticanje vremena, prolaznost. Časovničarstvo part 2 sa prvog EP-ja takođe.
- Ambilight je zamišljen kao aura. To je inače PHILIPS-ov naziv za nove televizore koji projektuju boje svuda po sobi. Aura nekih mašina - to bi trebalo da bude Ambilight. Ona je slučajno ušetala na EP kao plod jednog lepog letnjeg pijanog session-a. Ona se ne bavi tematikom vremena, ona na nas ima pročišćavajući efekat. Nije napadna, jednostavno je lepa i čisti te. Časovničarstvo part 2, instrumental koji je bio na prvom EP-ju se bavi tematikom vremena ali u matematičkom smislu: sekunde, stotinke, sati, metronom, bubanj... - "Matematical music", što bi rekao Bob Dylan. Postoji i Časovničarstvo part 1 koji još nije objavljen, a u kom se radi o metafizičkom vremenu. U Ambilight-u se bas pojavljuje samo nakratko. Pošto je to relativno nova stvar, ja kad je slušam samo čekam taj bas da se pojavi. Tu su klavijature koje rade dosta posla; teško može da se razazna koji ton je iz kog instrumenta; Ozren svira samo obod od bubnjeva, pošto bi samo jedan udarac u opnu sve poremetio; a sama gitara zvuči elektronski, sve zvuči kao elektronika, prst skače, pri kraju gotovo ne pipa pragove, a onda se pojavi bas da upotpuni sliku i tu je vrlo malo, čime dobija na snazi.

Koliko krotite vokale a u kojoj meri im dajete slobodu?
- Ne pridržavamo se pravila strofa - refren - strofa. Imamo, ako tako mogu da kažem, specifične vokale. Retko kada ima puno teksta, ali bitno je kakav je, i kad osetiš potrebu da pevaš onda pevaš. Ne postoji šablon. Dok radimo pesmu shvatimo ko bi od nas dvojice mogao da je peva, nikad ne planiramo unapred. Zanima nas i ubacivanje ženskog vokala koji ne bi odstupao od imidža Htona pa razmišljamo i u pravcu pravljenja aranžmana koji bi bio pogodan za ženski vokal.

Repetitivnost je bila karakteristična za vaša dela iz akustične ere. I dalje je jedna od glavnih crta Htona.
- Što se tiče repetitivnosti, kod nas uvek ide najbolji deo pesme! Ne moraš da ga čekaš. Zašto bismo pravili nekakav most do tog dela. Priznajem da je veoma teško napraviti nešto repetitivno a da nije dosadno. Evo na primer u Awakable bas donosi promenu i trpi razne promene tokom pesme, bilo harmonske bilo dinamičke; ubacuje se gitara, bubnjevi... Kažem: sve je to po osećaju.

Dok slušamo Hton EP II osećamo se kao da beskrajno padamo bez osećaja težine sopstvenog tela baš kao što sugeriše artwork Sanje Stojilković. Taj osećaj je naročito jak u pesmi Awakable u kojoj atmosferičnost dostiže svoj paroksizam i čija nas dominantna Twin Peaks-ovska bas gitara asocira na Falling Julee Cruise. Zatim na disku je predstavljen vortex a od početka vas prati Balerina - rad umetnika Tadije Janjičića - predstavljena na omotu prvog singla i prepoznata kao logo benda. Padanje i vrtenje.
- Awakable je ležiš i pičiš. Tik iznad zemlje. Tek pred kraj se čuje pravi gitarski ton, sve vreme je prigušen, tako i počinje. I da, Twin Peaks-ovski bas je smišljeno tu, radi atmosferičnosti. Sample liči na melanholični kirby, kako ga je Igor nazvao, a tu su i stihovi... Baš je letnja pesma! Padanje je, bar po meni, vezano za pesmu Brún, ne znam da li bi se ostali složili sa mnom.

Kako izgledaju vaše svirke?
- U početku smo bili akustični duo i tada je bila sasvim drugačija atmosfera koncerta nego sada. Vremenom se desio taj fenomen da ljudi od naše svirke naprave žurku. Mi i dalje radimo istu muziku kao u početku ali drugačiji su doživljaji, ljudi drugačije reaguju jer je drugačija energija koja dolazi sa pozornice.

Žanrovi su uglavnom iluzorna određenja. Šta vi mislite o tome?
- Na našoj stranici na Myspace-u stoji kao žanrovsko određenje melodramatic popular song. Ako je nekome potrebno da nas svrstava u neke žanrove neka nas klasifikuje, mi o tome ne razmišljamo. Prirodno je da nas publika upoređuje sa drugim stvarima koje sluša, to je sve na drugima.

Koji snovi o bendu vam još nisu oživotvoreni? Čemu se najviše nadate?
- Ako se budemo probili kroz nekoliko godina i živeli samo od muzike, moći ću slobodno da kažem: "Bravo, Htone!" Mislim da svaki bend ima istu želju, da se u životu bavi samo svojom muzikom. Mi ćemo je u svakom slučaju praviti sve dok se ona nama sviđa.

Razgovarala: Aleksandra Jelačić

http://www.myspace.com/htonics
This email address is being protected from spam bots, you need Javascript enabled to view it