Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Intervju: Neven Ušumović, pisac, objašnjava zašto prelazi granicu dva puta dnevno i opisuje kako se ubrzani puls prenosi u priču

 

Poetika kratkog spoja

 

ImageIzdavačka kuća "Profil" objavila je novu zbirku pripovedaka Nevena Ušumovića. Ušumović je rođen 1972. godine u Zagrebu, a odrastao je u Subotici. Na Filozofskom fakultetu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju, a studirao turkologiju. Pre "Rajskih ptica", objavio je zbrike priča "Makovo zrno" i "7 mladih", kao i "roman kratkog daha" pod naslovom "Ekskurzija". Prevodi sa mađarskog jezika, a živi i radi kao knjižničar u Istri.

 

Plastelin: Čini se da ste se u novoj zbirci približili gradu. Glavna junakinja "Vinaverove djece" spušta se u prvoj rečenici knjige prema moru, prema cesti, osećajući sreću kada ugleda svetlosnu traku koja najavljuje trgovački centar i njegov lelujavi odraz u vodi...
- Neven Ušumović: Ustvari sam sa svojim knjigama uvijek u gradu. "7 mladih" i "Eskurzija" zagrebačke su knjige, "Makovo zrno" je subotičko, a "Rajske ptice" su koparske. Ali, ustvari, najviše me privlači pisanje o "prirodnom" krajoliku; dakako, na način na koji je to, recimo, izveo Luka Bekavac u svojem izvanrednom romanu "Drenje". Oduška si ipak u ovoj zbirci priča dajem na njenom kraju, vraćajući se zavičajnim, vojvođanskim krajolicima, bez romantike, bez nostalgije, pokušavajući predstaviti različite vidove tranzicije kroz koje upravo prolazi taj naizgled vječno isti, monotoni ravničarski kraj. No, kao što kažete, ovoga puta pokušavam se približiti gradu Kopru, kroz vrlo ograničenu i zamućenu optiku mojih junaka, obrobneža kako kažu Slovenci, imigranata, staraca, samotnih besposličara. To je, međutim, vanjska dinamika ovih priča; temeljni pokret je onaj koji ulazi u intimu junaka, pokušavajući narativizirati njihov ubrzani puls, ustreptalost, odnosno neprevodivo slovenski: hrepenjenje.

 

Imam utisak da je priča "Moja ljubav svira bas u Doomagu", na izvestan način, definisala granice mikrokosmosa u koji smeštate svoje junake. Neki kritičari su vaše priče već nazvali koparskim pričama...
- Baš za tu priču bi se to zaista i moglo reći, ali s ispravkom, budući da u njoj jednaku ulogu ima Umag. To jedan od rijetkih autobiografskih momenata u ovoj zbirci. Već deset godina živim na relaciji Kopar – Umag, prelazeći granicu dva puta na dan; obitelj mi je u Kopru, posao u Umagu. Taj mikrokozmos, kako kažete, ocrtava se u toj priči. A ključna stvar u ovoj zbirci je taj pokušaj dovođenja u relaciju, povezivanje prostora, gradova, naraštaja, koji supostoje jedan pokraj drugoga, doslovno ili u psihi pojedinih junaka, i potreban je najčešće samo jedan mali gest, iz ljubavi ili očaja, da ih poveže.

 

ImageZašto je starost postala jedna od centralnih tema "Rajskih ptica"?
- Figura starosti povezuje "Rajske ptice" s mojom prvom zbirkom "7 mladih", koja pati od starmalosti. Sve to u svakom slučaju ima veze s pričom o deziluzioniranosti "pregažene generacije", o nama, "na smrt umornim" četrdesetogodišnjacima, koji smo devedesetih bili topovsko meso za ratne operacije komadanja Jugoslavije. A ipak, ovdje je to tek prvi korak. Starost se olakšava humorom, plodi groteskom, žudnja za životom očituje se u jednom od svojih osnovnih vidova: u erotici. I još dalje, starost je ovdje ujedno i figura graničnog iskustva, čežnje za transcedencijom, za "onostranom mladošću".

 

Na početku vaše prethodne zbirke "Makovo zrno" stoji napomena da su pripovetke napisane po motivima priča Géze Csátha. Da li biste nam rekli nešto o priči "Svemirska nevjesta 1, 2, 3" u kojoj koristite motive istoimenog romana Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera iz 1960. godine?
- Uz posljednju, "Bačku rižu", koja je intertekstualno povezana s romanom "Élő víz" ("Živa voda") vojvođanskog pisca Mihálya Majtényija iz 1951. godine, samo se još priča "Svemirska nevjesta 1, 2, 3" poigrava s drugim, u ovom slučaju gotovo istoimenim tekstom. Međutim, ovdje se radi i o poigravanju sa znanstveno-fantastičnim žanrom i s tzv. literaturom za mlade. U ovoj priči postavio sam sebi nekoliko izazova: povezati infantilni svijet tog SF romana s famoznim splitskim mitingom 11. 2. 2001, odnosno s masovnim osporavanjem kažnjivosti ratnih zločina učinjenih "u ime naroda"; repetitivnim variranjem praktično samo jednog momenta iz tog romana izbrusiti pornografsku opscenost žudnje glavnog junaka; izrežirati bijeg glavnog junaka odgovornog za skrivanje zločinaca, bijeg u mladenački svemir, gdje ga čeka rajski život s žuđenom robot-nevjestom. Kao i u drugim pričama, i ovdje me je interesirao ustvari taj kratak spoj, iskričavo približavanje udaljenih vremena i kulturnih kodova u psihi junaka koji se nalazi na kraju svoje ovozemaljske egzistencije. S tim da je ova priča ujedno i trivijalizacija i travestija tog približavanja.

 

Često se raspravlja o kratkim pričama. Zašto volite kratke priče?
- Kratka priča je zaista oblik po mojoj "mjeri". Ustvari, moj puni oblik je konceptualno zaokružena zbirka priča: na malo prostora ostvarena višeglasnost, poliperspektivnost; mogućnost da se poetika mijenja iz priče u priču. Jednako tako i sam čin pisanja doživljavam prilično intenzivno, pripremam se dugo za taj kratkotrajni akt, poput jazz improvizatora za koncert: tema je poznata, građa i koncept su tu, ali tek činom pisanja to postaje i neponovljivi događaj. Barem za mene! Srećom, moj dugogodišnji urednik Roman Simić Bodrožić uvijek je voljan pomoći da se proces pisanja ne okonča na tom prvom zapisu! I na kraju, kratku priču smatram izrazito "društvenim" oblikom: lako cijela ulazi u časopise, može se pročitati u cjelini na književnim susretima, uklapa se bez problema u mnoge nakladničke projekte i natječaje...

 

Kritika vas često naziva "piscem granice". Na koji se način granica upliće u vaše priče?
- To da me nazivaju "piscem granice" ironija je sudbine! Naime, kao knjižničar u Gradskoj knjižnici Umag već jedno desetljeće sudjelujem u organizaciji književne manifestacije Forum Tomizza posvećene velikom talijanskom piscu Fulviju Tomizzi rođenom u Materadi kraj Umaga, piscu za kojega se veže istovjetna sintagma! Ali ova knjiga je zaista i pisana u tomizzijanskom duhu i s fantastičnim iskustvom tih susreta koji se svake godine održavaju u Trstu, Kopru i Umagu. Zahvaljujući tim susretima, mogao sam čuti izlaganja i upoznati se s Stefanom Petrungarom, Markom Sosičem, Tončijem Kuzmanićem, beogradskim Betonom i sarajevskim SIC!-om, Lászlóm Végelom, Vladimirom Arsenićem, Radoslavom Petkovićem... Granica se, polazeći od tog iskustva, u mojim pričama pojavljuje kao politički, kulturni, mentalni i emotivni (iza)zov kojemu se moji junaci ne mogu oduprijeti, pa imao taj prelazak granice i fatalne posljedice po njih.

 

ImagePrevodite sa mađarskog jezika, ali mađarska književnost je važan sastojak i vaše proze. Da li delić jednog tako bogatog književnog sveta predstavlja vaš pokušaj da produžite onaj deo života koji ste proveli u Vojvodini, u Subotici?
- Točno tako. Mađarski jezik sam počeo učiti i prevoditi u Zagrebu iz nostalgije za subotičkim zavičajem. Za mene je to bilo kao da učim jezik na kome sanjam, na kome vodim razgovore sa samim sobom kada se osjećam izgubljeno. Naravno, pri tome mislim na jezik Józséfa Attile, Sándora Weörosa, Ádáma Bodora, a ne na kolokvijalni govor. Možda zbog toga nikada nisam ni naučio dobro govoriti mađarski!

 

Na kraju, kako ste prošli u kvizu "Dječaci Pavlove ulice" koji je organizovan u Gradskoj knjižnici Umag? Takmičili ste sa dve ekipe petih razreda kao prevodilac Ferenca Molnára?
- Uh, ne pitajte. Bilo je napeto. Sačuvao sam obraz na posljednjem pitanju i za dlaku pobijedio. No, objektivno, školarci su bili jači!

 

 

Mića Vujičić (Novosti, Zagreb) 
Valentina Češnjevar (Foto)

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement