Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Intervju: Igor Lasić, urednik književnog časopisa "Fantom slobode" i novinar splitskog "Ferala"

 

Feral, Franci, Fantom i medvedi iz Titovog lovišta

 

Igor LasićPlastelin: Urednik ste časopisa "Fantom slobode". S obzirom da je u Srbiji primetna kriza književnih časopisa, što znači da krenu poletno, a potom izlaze neredovno i često se sasvim ugase, zanima me kakvo je stanje u Hrvatskoj? Kakvo je vaše iskustvo?
- Igor Lasić: Neugodno slično vašem, nažalost. Nekoliko časopisa, koji su odigrali važnu ulogu u formiranju posljednje stasale književne generacije u Hrvatskoj, poput "Quoruma" ili "Godina Novih", stagniraju ili su se pogasili. Od aktualnih nešto predstavljaju "Libra Libera", "Tema", godišnjak "Europski glasnik"... Ali, proporcije su toga svega bijedne, ne postoji šira časopisna publika, čak niti za kulturalne novine "Zarez" ili "Vijenac", što govori dosta i o izdanjima i o publici. Tek rijetke časopise prelista više stotina ljudi po broju. Nije da država i Grad Zagreb već ne izdvajaju neku lijepu lovu za takve publikacije, no i u tom slučaju, kao i u procjeni časopisa, izuzimam "Fantom slobode". Da ga sam ne hvalim ili kudim, naime, i da pritom zakukam kakvu pomoć dobivamo; sponzore nemam razloga niti spominjati, jer ih nema. Konačno, časopisna scena i ponuda ispod su kvalitativne razine hrvatske književnosti danas, a niti potonja nije strašno jaka, što je pak šira tema...

 

Kakva je vaša uređivačka koncepcija?
- Apsolutna književnost, da parafraziram onu wengerovsku nogometnu sintagmu, što u slučaju "Fantoma slobode" - književnog časopisa, jest nastojanje da se u praksi propita što je sve u našoj stvarnosti realizirano po svojoj literarnoj prirodi, u smislu najsvjetlijih tekovina te kategorije. Zatim, promoviranje takve književnosti u svim žanrovima i oblicima koji zapale nas u uredništvu (Dalibor Šimpraga - zam. gl. ur., Dušanka Profeta, Andrea Radak, Nenad Popović, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Semezdin Mehmedinović, Ammiel Alcalay, Slaven Tolj), a prvenstveno na ovome nam zajedničkom jeziku, kojega do ovog trenutka nazivamo s najmanje četiri-pet imena, što samo po sebi nije gotovo nikakav problem, već je problem to što sad mi moramo tu jezičku jedinstvenost posebno dokazivati. Međutim, prema takvom razumijevanju ovih nekoliko uvaženih književnosti na suštinski istom jeziku, i poimanju književnosti uopće, objavili smo i "Odu Germaniji" crnogorskog pisca Balše Brkovića, i gorke pjesme o Zagrebu dvojice Sarajlija, Miljenka Jergovića i Ivana Kordića, pa smo objavili izuzetne proze Faruka Šehića, Vlade Uroševića, Drage Jančara i Borisa Dežulovića, zatim avangardne strip-intervencije izvjesnog Šulleta iz Breze i autentične kafanske zapise u knjizi žalbe iz olovke zagrebačkog glumca i dramskog pisca Filipa Šovagovića, pa časopisne blokove "Amerika" što ih je uredio Semezdin Mehmedinović, sarajevski pjesnik s adresom u Washingtonu, a ti su blokovi okupljali ekskluzivne angažirane tekstove Charlesa Olsona, Roberta Creeleyja, Ammiela Alcalaya, Elliota Weinbergera, Aleksandra Hemona...

 

Fantom slobode"Durieux", koji izdaje "Fantom slobode", štampao je 2001. godine vašu knjigu "Vrpce iz Malmoa". To je knjiga životopis. Voleo bih kada biste mi nešto rekli o tome kako je nastala ta priča...
- Glavni protagonist, penzioner Šaban Alija Hadžović iz Trebinja, a čija je biografija u pitanju, obiteljski je prijatelj mojih roditelja. Odrastao sam u Dubrovniku, tako da sam kao dijete relativno često viđao Hadžovića i njegove. Ukratko, taj čovjek bio je ilegalac i zatim partizan početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, no ubrzo su ga talijanski fašisti zarobili i osudili na doživotnu robiju u Italiji. Nakon pada Mussolinija, Hadžovića su Nijemci odveli u Dachau, Majdanek i Auschwitz, gdje je neko vrijeme boravio na odjelu dr. Josefa Mengelea. Ipak , preživio je sve to, i obreo se u Beogradu taman na vrijeme da se prijavi kao dobrovoljac za Sremsku frontu... Nekoliko godina kasnije, bez krivnje i bez sudjenja, završio je na Golom otoku. Kasnije je opet bio šikaniran, zatvarali su ga kad bi Tito dolazio u Trebinje, itd. Kad je počeo ovaj zadnji rat, i etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata iz Trebinja, propucavali su mu prozore, bacali ručnu bombu u dvorište, upadali u kuću... On i svi njegovi postali su na koncu izbjeglice, danas žive u Malmöu. Mene je zanimala osobna priča pojedinca u čijem životu se prelomilo toliko specifično zlo 20. stoljeća, jer mi se generalno činilo da se uslijed svih zastrašujućih statistika gube iz vida stvarni razmjeri konkretne ljudske patnje, koja je individualnog karaktera. Imao sam dojam da suština stvari izmiče u pokušaju dedukcije užasa, koji nije i ne može biti shvaćen kao zbroj toliko i toliko pojedinačnih primjera. Kao ono, kad se od šume ne vidi drveće. Želio sam personalizirati tu muku, a Hadžović je bio moj izbor naprosto zato što je sam po sebi ispao paradigmatski slučaj, i zato što sam imao izvjesni privatni, osobni odnos prema njemu, pa tako i neku vrstu moje intimne opsesije, još iz djetinjstva.

 

VrpcePripremate novu knjigu?
- Posljednje tri godine pripremam jednu knjigu, i dokumentarni film po toj knjizi koja, znači, još nije napisana. Istražujem jednu priču o medvjedima iz Bosne i Hercegovine, točnije iz onog poznatog lovišta kod Bugojna, gdje je lovio Tito. Kad je počeo ovaj zadnji rat, medvjedi su se razbježali od granata, njih par stotina. Priča kaže da su došli do Austrije, a nakon Daytonskog sporazuma počeli su se vraćati u zavičaj. Doista, za vrijeme rata ih tamo gotovo uopće nije bilo, sad ih opet ima 70-80. K tome, u Sloveniji se devedesetih intenzivno pričalo o "problemu" velikog broja medvjeda, pa su čak i neki ugledni mediji objavili priču o toj migraciji. Međutim, otkrio sam da je vjerovanje u migraciju zapravo neka vrsta instant-mita, gdje su ljudi kolektivno-nesvjesno ispričali priču o sebi i svom ratno-izbjegličko-povratničkom udesu, koristeći se likom i simbolom medvjeda, kao i njegovim privremenim nestankom iz bugojanskog kraja. Koliko čujem, nedavno se to vjerovanje spominjalo kao provjerena informacija i na TV-u braće Karić. I tako, reporterski obilazim razna mjesta na zamišljenoj medvjeđoj ruti, razgovaram sa svima na koje naletim, snimam i bilježim, rekonstruiram mit i simultano ga dekonstruiram, gradeći simboličko polje značenja vezanih uz medvjeda, nešto nalik Melvilleovom "Moby Dicku", samo što ovo nije dokumentarističko romansiranje, nego romaneskni dokumentarizam, ugrubo kazano. Ali, potrajat će to bar još jednu godinu...

 

FeralKritičarka "Zareza", pišući o vašoj knjizi, primetila je da ste u "Vrpcama" vešto potisnuli sebe u drugi plan. No, mada su uklonjena vaša pitanja, i mada je prekrivena činjenica da je to knjiga-intervju, primetna je, bar meni kao redovnom čitaocu vaših intervjua u "Feralu", izvesna strast koju unosite u razgovore. Skoro ste u jednom broju "Ferala" imali čak tri intervjua. Ima li tu zaista neke posebne ljubavi prema ovom novinskom žanru?
- Razgovore s Hadžovićem snimao sam četiri tjedna, a vjerovao sam da je bolje da na kraju ostane samo njegova riječ, i to kronološki uređena. Kao što je napisao Ivo Andrić: "Najbolje je pustiti čoveka da sam priča". Naravno, prilagodio sam Hadžovićevu govornu sintaksu pisanom mediju, s izvjesnim mojim objašnjenjima i uvodnim slovom u predgovoru knjige. To je neka vrsta tzv. nepravog intervjua, onog u kojem pitanja lete van, a za objavljivanje ostaju odgovori; forma rezervirana za posebne slučajeve, a kakva se u novinama rijetko koristi... Općenito, volim raditi intervjue, ali ništa manje i npr. reportaže, osim što kod intervjua ne volim baš ono mukotrpno skidanje glasa s vrpce snimljene na diktafonu, jer sam po naravi prilično lijen. Sad su izmislili programe koji glas izravno pretvaraju u tekst, no toga se unaprijed pribojavam, jer nema gore stvari od redigiranja takvoga sirovog materijala. Golema je razlika između govornog i pisanog iskaza, čak i kod najartikuliranijih sugovornika. Puno je lakše kod skidanja intervjua s vrpce, po starinsku pratiti snimljeni glas i odmah uobličavati pisanu formu iskaza. A uz tu moju lijenost vezana je i činjenica da ne objavljujem toliko intervjua, ili članaka općenito, zato što sam povišeno zainteresiran, nego zato što nas je malo u redakciji.

 

Verovatno je glavni junak "Vrpci iz Malmoa" bio sagovornik koji vam se učinio vrlo interesantnim, čim ste od razgovora sa njim načinili roman. No, koji su još ljudi, od onih koje ste intervjuisali, ostavili na vas jak utisak?
- Uglavnom to nisu bili oni najslavniji, ali za većinu ste ipak čuli, neke sam već i spomenuo: Latinka Perović i Bogdan Bogdanović, zatim Mirko Kovač i Drago Jančar, pa crnogorski pisci Balša Brković i Andrej Nikolaidis, hrvatski glumci Mira Furlan i Filip Šovagović, boksači Mate Parlov i Željko Mavrović, glazbenici Edo Maajka, Franci Blašković, Marko Brecelj, pa također slovenski filmski redatelj Jan Cvitkovič. S više od polovine nabrojanih ostao sam u odličnim odnosima, ponekad se viđamo i mimo posla, kao prijatelji. To je taj jaki utisak, valjda.

 

FranciU "Feralu" pratite rad Francija Blaškovića. Mi nemamo priliku da ga čujemo, pa vas molim da nam objasnite taj svojevrsni fenomen. On svakog meseca snimi novi CD?! Kakva je njegova misija?
- Mislim da se on sam nipošto ne bi složio s tim da je riječ o misiji. Franci je naprosto stari, autentični punker, koji pršti od kreativne energije, te svoj rad uobličuje jednom mjesečno, i to kao no label izdanje, točnije samizdat. Tako da već pola godine, koncem svakog mjeseca, navraća u Zagreb da umnoži master-kopiju novog albuma, posjeti svoju kćer koja tu studira violončelo, i navrati u Feral da mi ostavi primjerak CD-a. A naravno da je fenomen - takav tempo! Našao je neku novu, mladu i žestoku ekipu u Opatiji, dopunio tako svoj stari bend, pa sad ima dva. Uostalom, ovih dana gostovat će u Srbiji i Crnoj Gori, spominjao mi je Novi Sad i Zaječar, pa sami uživo provjerite kako izgleda njegov etnopunk.

 

A kakva je vaša misija u "Feralu"?
- E, to posebno nije nikakva misija. Novinar sam, a želim pisati ono što mislim. Od postojećih medija, "Feral Tribune" mi ovdje je po svom svjetonazoru apsolutno najbliži, tako da zaista povrh toga nema nikakve filozofije niti misije. Trebalo bi se, ustvari, čuvati onih pojava među nama, koje furaju neku misiju. Većina ih ionako vjeruje da su bogovi što su se spustili na zemlju, i baš ne podnose propitivanje svoje privatne i pod svaku cijenu reklamirane dogme. A znamo što se potom obično i s njima i s nama dogodi...

 

Razgovor vodio: Mića Vujičić

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement