Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Intervju: Kemal Gekić - pijanista i muzički pedagog
(šta je govorio nekoliko godina pre nego što se otisnuo u Ameriku)

 

Prepoznati unutrašnji glas

 

kemal gekićKiša nad katedralom pred čijom portom čekam da se pojavi slavni maestro... Prilazi mi, likom i manirima, čini se, iz nekog drugog doba, kose vezane u rep, blagim pokretom ruke hvata me ovlaš za mišicu i pokazuje put ka stanu iza ugla u kome ćemo voditi razgovor. Katedrala iz koje dopiru zvuci orgulja, iza nje zgrada iz vremena austrougarske, stan namešten u baroknom stilu, dva crna klavira, tišina i mir... Kemal Gekić. Usput ga pitam kada je poslednji put razgovarao za novine, pojavio se na televiziji jer o njemu se retko može čuti ovde za razliku od sveta čije su novine krcate naslovima o njegovim uspesima. Ne seća se kada je to bilo, možda ne dalje od BEMUS-a 95. Na TV-u ga uopšte nije bilo, možda tek poneki prenos koncerta odsviranog ko zna kada... Pitamo ga: "Zašto?" "Interes uvijek postoji i u igri su bili razni projekti. Mnogi kanali su mi nudili da snimam svoju jednočasovnu emisiju ili da vodim neki kabare ili šou program. Može biti interesantno, ali za tako nešto nikad nisam imao vrijemena", kaže Gekić.

 

Ne treba se čuditi. Kao što će više puta reći - življenje muzike, a ne bavljenje njom, oduzima mu zaista mnogo vremena. Pored redovnog angažovanja na Novosadskoj akademiji umetnosti, prošle godine napravio je veliku svetsku turneju. O jednomesečnoj po Kanadi i SAD strane novine su izvestile: "Kemal Gekić svojim blistavim pijanizmom diže publiku na noge i dobija burne ovacije dok profesionalni kritičari primećuju intenzitet muzičkog doživljaja, strast sa kojom svira i potpunu tehničku kontrolu nad instrumentom". Na Listovom festivalu u Hamiltonu tri stotine istaknutih pijanista, pedagoga i muzičkih teoretičara obeležilo je, tokom četiri dana, rođendan Franca Lista. Kemalu Gekiću data je posebna čast. Profesor Alan Walker, autor najopširnije biografije Franca Lista, pijanista, teoretičar i umetnički direktor Festivala, pozvao ga je, što je sasvim neuobičajeno u takvim prilikama, da održi celoviti recital kojim je proslavljeno zatvaranje Festivala. Okupljeni stručnjaci bili su potpuno očarani. "Kemal Gekić je očigledno rođen da svira Lista. Već dugo nisam čuo muzičara koji može da razvije takvu bujicu zvuka. Gekić tretira Listovu muziku kao teatar", rekao je kritičar Toronto Stara. Gekićev menadžer Jacques Leiser kaže da je odlučio da zastupa Kemala jer je on jedinstven talenat i da je retko koji pijanista ostavio tako dubok utisak već svojom prvom turnejom. Prorekao mu je sjajnu karijeru u SAD-u. Isto ushićenje pratilo je i ostale koncerte po Americi, Japanu, Švajcarskoj, Nemačkoj... na kojima je svirao Hendla, Šopena, Betovena, Šuberta, Rosinija a čije dvorane nisu mogle da prime sve one željne izvrsne muzike. Žakovo "proročanstvo" se ispunilo i ne samo kada je SAD u pitanju...

 

Kemal Gekić je rođen 1962. godine u Splitu, u porodici u kojoj je muzika bila svuda oko njega od malih nogu i u kojoj je bilo ljudi koji su završili muzičke škole, ali ni jedan nije postao profesionalni muzičar, osim tetke koja će mu biti i prvi profesor. Mada se njegov muzički talenat ispoljio vrlo rano, tek je, kako kaže, mnogo kasnije odlučio da to postane njegov poziv, u trenutku kada se posle srednje škole trebalo opredeliti za nešto. "Pre toga muzika mi je bila neka vrsta hobija, nešto prirodno i, mada sam još kao mali došao u dodir sa kompletnom literaturom iz klasične muzike, o njoj nikada nisam razmišljao kao o ozbiljnoj profesiji a također nisam ni sanjao da ću dospjeti tu gdje sam sada. Zapravo, uvijek sam imao mnogo životnih ciljeva i uopće nisam znao šta će biti od mene. Negdje oko 15, 16. godine osjetio sam nešto kao usmjerenje, neki čudan poziv, vokaciju...", kaže Gekić. Unutrašnji glas, možda... - pitam. "Da, o tome sam čitao i to mi je bilo tada smiješno ali to zaista postoji. Obavjestio sam roditelje o tome i oni su rekli: "Bit će ti jako teško, ali ako si ti to odlučio, mi ćemo te podržati", kaže Gekić. A sam put u klasičnu muziku bio je klasičan: upisao je studije, najpre na Zagrebačkoj akademiji, pa potom, od druge godine, u Novom Sadu.

 

Plastelin: Zašto ili kako baš Novi Sad?
Kemal Gekić: - Htio sam da se usavršavam u Moskvi, pijanističkoj prijestolnici, gdje je koncentracija talenata i znanja ogromna i gdje postoje izuzetne stare škole. Međutim, prijava projekta je trebala da se podnese godinu dana ranije, a ja to nisam znao. Saznao sam da u Novom Sadu postoje ruski profesori koji su završili Moskovski konzervatorij i shvatio sam da mi se mnogo više isplati da dođem u Novi Sad, jer onda u Rusiji neću morati da stojim u redu za mlijeko, da podnosim užasno niske temperature. Nakon završene Akademije odmah mi je bio ponuđen posao na fakultetu a to je bila prilika koju nije trebalo propustiti jer je to bila elitna akademija za klavir na cijelom području bivše Jugoslavije. I zaposlio sam se 1983. a 1985. sam magistrirao.

 

Ko su Vam bili prvi uzori?
- Ne znam što bih rekao. Nisam znao ništa. Nisam znao ni za prve uzore. Bitno mi je bilo da savladam tehniku instrumenta, da mogu da sviram stvari koje sam želio a što u to doba nisam mogao nikako postići. Jer, moj put je bio sasvim drugačiji od puta klasičnih vunderkinda. Kad sam imao godinu i pol dana, mogao sam da na klaviru ponovim bilo kakvu melodiju. To je dokumentirano. Međutim, to je bio samo pokazatelj ranog talenta. Ali on nije bio eksploatiran kao toliko puta kasnije u neke promotivne svrhe ili, ne daj bože, da bi se zaradilo štagod novca sa tim. Tako da ja kao djete nisam radio. Rad s velikim "r" u tom smislu nije postojao a i mrzio sam rad bilo koje vrste, a najmrskije mi je bilo ako je trebalo da nešto učim što je zahtjevalo dugotrajnu koncentraciju i višesatni trud. To je bilo potpuno strano mojoj prirodi a vjerujem i većini normalne djece. Tako sam se našao u situaciji da sam stigao do 15,16. godine a da nikada u životu nisam odsvirao niti jedan koncert niti bio na bilo kakvom školskom takmičenju. U momentu kada sam odlučio da se usmjerim na to, imao sam užasan deficit u poređenju s mojim kolegama. Bilo je to, naravno, i pitanje ambicije i želje. Ja sam želio da sviram vrlo težak repertoar, a to nije bilo moguće jer nisam posjedovao tehniku. Prvih par godina sam se time bavio i velikim djelom uspio. Prvo takmičenje u životu na kome sam bio bilo je ujedno i najveće na svjetu - takmičenje Šopena u Varšavi. Imao sam tada 18 godina. Da, moj put je bio jako neobičan, potpuno obrnut od očekivanog. Ja sada kao profesor imam jednog studenta koji je fenomenalno obdaren i on bi mogao svašta. Momentalno on se ne može natjerati a i ne treba nikog tjerati. On sad gubi jako mnogo vrijemena, ali svatko ima svoju sudbinu i doći će momenat kada će on osjetiti šta mu valja činiti i kada će to i učiniti bez da ga itko tjera.

 

Zar nije čudno da dete sa godinu i po dana može da reprodukuje ono što je čulo? To je kao neki mali, mali Mocart, valjda.
- Nije to ništa neobično. Djeca takve stvari počinju sa tri godine. Ovo je bilo nešto malo ranije. Sa oko tri godine ja sam čitao i pisao bez problema. Nije to usamljen slučaj. Neka se djeca jednostavno ranije otvore. Ja bih rekao da to nije bila nikakva reprodukcija, već sposobnost snalaženja. Ja sam to isprobao na svojoj sestri kad je bila mala, a između nas je razlika 18 godina, pa sam je tjerao da svira komad, koji je naučila u jednom tonalitetu, u sasvim drugom. Bilo je nemoguće natjerati je. Međutim, ona je to spontano, bez ikakvog znanja uspjela. Shvatio sam da je to funkcija koja se ne može razumom objasniti.

 

kemal gekićKoji su profesori izvršili na Vas uticaj?
- Imao sam jako malo profesora zato što sam dugo radio obrnuto od mojih kolega. Većina ljudi se trudi da ima što više profesora i, po mogućnosti, što slavnijih, ali manje u cilju stjecanja znanja a više u cilju menadžmenta. Nadaju se da će im ti profesori, koji zauzimaju važne pozicije na akademijama, omogućiti što bržu karijeru. I zato ti dotični profesori imaju klasu koja je sastavljena od samih zvijezda koju oni uglavnom ništa nisu ni naučili. Tu ne mislim na naše profesore jer mi smo beznačajni na svjetskoj karti. To ja nisam htio zato što postoji vrijeme za sve i postoji vrijeme za učenje. A, koliko ja znam, većina tih nada za ostvarenje karijere tim putem je osuđena na neuspjeh. Profesori pokupe pare i naprave sebi još veće ime. To je, po meni, bila loša investicija, tako da sam imao vrlo malo profesora. Meni se čini da je puno vrijednije da se od jednog profesora nauči ono što se može naučiti, da se on, na neki način, maksimalno iskoristi. Pomenuo bih tetku Lorencu Bui (magistrirala u Rimu) koja me je vodila kroz srednju školu, zatim profesora Bakašuna na Zagrebačkoj akademiji i profesora Jokuton Mihajlović (diplomirala na Moskovskom konzervatoriju) koja radi na Novosadskoj i Beogradskoj akademiji. To su svi moji profesori.

 

Dogurati tako visoko i biti toliko uspešan i slavan, osobito van domovine, dostići takvu karijeru za Kemala nije objašnjivo običnim merilima...
- U čemu se sastoji karijera u ovom poslu je, na žalost, nepoznato velikom broju ljudi. Cijeli proces pravljenja karijere ne podliježe nikakvim zakonima. Puno studenata završava svake godine Akademiju, milijuni ljudi su obučeni da sviraju klavir, a ne mogu reći da niti jedan promil zaista i svira i plaćen je za to. Ostali rade to jako malo ili nimalo, predaju ili se zaposle kao muzički urednici ili rade nešto drugo. Svatko bi volio da zna tajnu kako se uspjeh postiže. Ja vam mogu reći da ja to ne znam. Svaka karijera je vjerojatno dio lične sudbine, koja izvire iz pojedinca. Kod mene se desilo to da sam ja uvijek bio nezadovoljan svojim dostignućima, mada su ona bila cijenjena u određenim krugovima i dobivao sam fenomenalne kritike, ali iz mene je govorio moj unutarnji glas i imao sam jasnu sliku šta ja zapravo mogu. Tako da se nisam mnogo gurao s karijerom dok sam bio student. Naravno, poslije sam išao na razna takmičenja i dobivao nagrade. Međutim, to je sve nebitno jer ovo nije sport. Postoji užasno mnogo takmičenja, na stotine godišnje, znači nekoliko stotina pobjednika godišnje, koji su naj, naj, naj, ali oni nikom ne trebaju. Oni se sad pojavljuju kod menadžera s papirom na kome piše "prva nagrada" i on im kaže: "To nama ništa ne znači, ja vas ne mogu uzeti, ne mogu s vama raditi, moramo da čujemo kako vi svirate". Ja sam, jednostavno, u momentu kada sam osjetio da mogu da se predstavim, ostvario mnogobrojne međunarodne kontakte, održao mnogo koncerata u svijetu, naročito posle mog učešća na Varšavskom konkursu, i onda sam dobio niz koncerata po velikom broju zemalja... jedan nastup je povlačio drugi. Uz to sam imao sreću da dobijem prijedlog od vrlo cijenjene japanske kompanije JVC tako da smo već 1988. godine imali CD u vrijeme kada ga ovdje nitko nije imao i to je na neki način podržalo moju karijeru. Ona se razvijala jako dobro do negdje 1990. godine kada se desilo ovo što se desilo kod nas i što je imalo određene reperkusije na moj život, kao i na živote svih nas. A nisam imao želju da odem istog časa kao što su uradili toliki drugi. Iz te krize sam izašao poslije nekog vremena i obnovio opseg svojih aktivnosti s tim što sam, pošto sam postao aktivniji na fakultetu, najpre kao asistent i docent a onda i kao profesor, počeo da držim majstorske kurseve, radionice, ljetnje škole. Ali to mi služi na čast i zadovoljan sam jer mi se čini da ovdje ima mnogo talenata kojima treba tako nešto a, za divno čudo, uspio sam da, pored redovnog posla, prošle godine napravim strahovitu svijetsku turneju koja je obuhvatala veliki broj zemalja. Bio sam u Njemačkoj u nekoliko navrata, potom u Švicarskoj, Japanu, na Tajvanu, u Kanadi, Americi, Makedoniji, Hrvatskoj i Srbiji.

 

Gde ste imali najviše uspeha?
- Najbolje sam prošao u Njemačkoj. Tamo me jako vole. S njima već imam neku vrstu intimnog odnosa. Prva velika američka turneja je prošla fenomenalno, japanska je bila na najvećem mogućem nivou. Mislim da se od onoga što sam napravio u Japanu teoretski ne može više postići: svirao sam u najboljim dvoranama, publicitet je bio strahovit, uspjeh ogroman.

 

A kad nas?
- U Beogradu sam nastupao 1990. a nakon toga ponovo 1995., na BEMUS-u. Nije bilo reklame, bio je rat i nije se moglo znati ništa, nisam mogao znati da li će itko kupiti kartu, ali nekoliko stotina ljudi nije uopće moglo ući u salu, a mnogi su stajali. To sam opravdao time što sam mislio da na BEMUS dolaze svi koji inače ne bi došli na koncerte, ali u martu sam dao solistički koncert i 300, 400 ljudi je ostalo bez karte ispred Kolarca.

 

Bilo je teško ili nikako doći do nekog Vašeg CD-a u našim prodavnicama...
- Pet-šest CD-a je već snimljeno vani, ali nisu promovirani. Kad sam ih radio, bili smo pod sankcijama i sad bi se mogli uvesti, ali činjenica je da smo mi kao tržište jako mali. Ipak, volio bih da moji prijatelji imaju te CD-e i da se oni nalaze u ovoj sredini. Sankcije su učinile svoje a nisam ovdje ni svirao, pa nije bilo bogzna kakvog interesa. Sve je snimano vani jer mi nemamo uslove za takvo snimanje. Prvo, nemamo takve klavire. Najbolji srpski klavir nalazi se u Subotici, u Gradskoj kući, a ni jedan nije ni prineti onima koji se mogu naći u inozemstvu. Za poslednji disk koji sam snimio otišao sam u firmu Stenlej u Londonu, isprobao 30 klavira i odabrao jedan. To je ovdje nemoguće.

 

Po čemu se može meriti uspeh jednog ozbiljnog muzičara?
- Teško je reći jedinstven parametar. Recimo, ima takvih koji nastupaju rijetko a dobijaju visoke honorare. Može se mjeriti i po popularnosti koja nije naročito nagrađena. Za mane bi to bio nivo izvođačke visine do koje se dosegne, ostalo je marginalno i pitanje stvari koje se tiču karijere, a ne umjetnosti. A te dve stvari su jako različite.

 

Smatra se da ste posle Pogorelića naš najbolji izvođač...
- Mislim da je to zbrajanje krušaka i jabuka. Prvo se postavlja pitanje šta je "naš" jer je on hrvatski umjetnik. Međutim, umjetnici ne bi trebalo da budu tako strogo grupirani jer Pogorelić vjerojatno smatra da je građanin svjeta, kao i svi uostalom. Što se tiče vrednovanja, to vam je poslje neke granice i sigurno stvar ukusa. Nije skok u dalj da se može izmjeriti. To je subjektivna stvar i poređenja nisu moguća. Sviranje klavira je previše širok pojam da bi se tu moglo bilo šta mjeriti. Činjenica je da sam u proteklim godinama užasno mnogo uradio i da niko sa ovih terena nije imao takvu radnu biografiju. Činjenica je da sam posjetio veliki broj zemalja, dao veliki broj koncerata, snimio puno CD-ova i uz to radio svoj profesorski posao. To je nešto što je neoborivo a još uvjek se da pričati o sadržaju svega toga.

 

Možete li reći na kojim imenima počiva budućnost srpskog pijanizma?
- Ima mnogo mladih koji su perspektivni, ali ja ne mogu znati da li će itko od njih napraviti ikakvu karijeru. Ukoliko oni to žele, to želim i ja. Na Akademiji imamo projekat nulte grupe na koji dolaze izuzetno talentirani klinci koje mi pratimo i sarađujemo sa njihovim profesorima. Oni postižu fenomenalne rezultate. U Novom Sadu, 14-ogodišnji učenik srednje škole "Isidor Bajić", Marko Pavlović, blistav je talenat, ima sigurno predispoziciju da bude ozbiljan pijanista sa karijerom. Takvih u Novom Sadu za sada nema. Međutim, šta će on uraditi, mi ne znamo. On mora da prođe pubertet, da se razvije kao osoba, jer činjenica je da umjetnik nije onaj koji vlada određenim zanatom, a sviranje klavira je zanatska stvar koju može da savlada svatko, ali ono što razlikuje umjetnika od ostalih je to što on u svom sadržaju ima nešto što može da da drugim ljudima, što je drugačiji, a to se ne može naučiti. To se stiče, prije svega, rođenjem i, po mom mišljenju, 99% je talenat a ostalo se stiče razvijanjem tog talenta koji je dat od boga, na neki način. Znači, ako neko nije razvijao talenat, ne mislim vježbama, ako nije razvijao svoje vidike, ako nije pročitao dovoljno knjiga, ne zna povijest umjetnosti, ne poznaje društvo u kome se kreće, onda on ne može biti umjetnik bez obzira koliko bio nadaren.

 

A šta biste rekli o već poznatim imenima?
- Njih beogradska publika zna i manje-više je sve jasno. Ali, ja sam htio da spomenem ovu još mlađu generaciju jer mislim da su njeni potencijali veliki. Paradoksalno je to što se najveći broj takvih talenata javlja u vrijeme kada je materijalna situacija očajna i kad država ne može da ih podrži, a oni su zaista vrijedni toga. Međutim, bilo njima lako ili teško, oni imaju tu mogućnost i na njima će ona ostati. Od mojih studenata naveo bih Ratomira Martinovića (20) koji je prošle godine dobio prvu nagradu na međunarodnom takmičenju u Tajvanu u konkurenciji 300 takmičara iz cijelog svijeta. U perspektivi bi mogao da uradi jako mnogo, ali ovisi koliko će mu se omogućiti, koliko će biti podržan i, naravno, najviše ovisi o njemu samom. To je stvar na koju roditelji, profesori i ostali mogu da utiču, ali nije presudno. Drakula, knez Vlaške, nabijao je ljude na kolac zbog beznačajnih prestupa ili iz hira. U jednoj nedelji je nabio 30.000 ljudi na kolac i već je ponestalo šume za pravljenje kolaca. Dopao je mađarskog ropstva, pa su mu tamo davali male životinje da njih nabija na kolac. On je jednostavno morao to da radi. Proučavanjem povijesti njegovog djetinjstva, saznalo se da je to radio i kad je bio mali. Dakle, to je pitanje genetike. U neko drugo vrijeme radio bi isto, samo što bi možda koristio drugu tehniku. Poruka je, dakle, ista. Nije to pitanje okolnosti jer da jeste, onda bismo svi mogli sve jer smo u sličnim okolnostima a ipak nismo isti. Unutarnji glas, sadržaj je bitan, da li će se pojaviti, da li će protjerati kroz sve teškoće i dovesti do željenog cilja. To je nešto što nitko ne može znati, pa čak ni on.

 

Koliko se Vaš život razlikuje od klasika koje svirate?
- Srećom, mnogo se razlikuje jer je većina živjela teško, u bjedi. Zajednička crta nam je traženje. I to onoga što se ne može naći. A to daje pokretačku energiju. Jer svatko od nas želi da dosegne ono što još nije dosegao on ili što možda nitko nije. Nitko ne zna kakav će mu biti kraj. Bog je bio milostiv prema meni. To pomislim svakoga dana.

 

Da li Vam sviranje donosi isto zadovoljstvo kao na početku?
- Mnogo veće. Prije svjega zato što sviram mnogo bolje, zatim zato što sam mnogo svjesniji svih komponenti koje ulaze u sviranje i zato što su relacije koje sam investirao između muzike i ostalog svjeta (što sve ulazi u sadržaj: literatura, putovanja itd.) mnogo bogatije i moje opće znanje je mnogo veće, tako da zadovoljstvo koje meni muzika pruža ne mogu ni sa čim usporediti.

 

kemal gekićIma li, ipak, pored muzike još nešto čime se bavite?
- Ako tako postavimo stvari, ja se čak i ne bavim muzikom. Recimo, ako čovjek želi da svira neku Šopenovu baladu, a nije ostavljen nikakav program, onda on sluša tu muziku i ne zna o čemu se radi. Onda mora da traži kroz literaturu biografije i vidi da je on živio u krugu poljskih izbjeglica u Parizu 30-tih godina prošlog stoljeća. Da bi saznao kako je dobio inspiraciju, mora da poznaje istoriju: da je Rusija napravila invaziju Poljske, da je on bio vatreni nacionalista i da te balade govore o njegovoj domovini. Ali to nije dovoljno da bi stvorio neku sliku kako ih treba interpretirati. U daljem traženju materijala saznaje da je on bio strahovito inspiriran poemama Mickijeviča, najpoznatijeg poljskog poete tog vrijemena, koji je takođe bio vatreni rodoljub. Onda mora pročitati Mickijevičeve poeme jer još uvek ne zna o kojoj se pjesmi radi. Tad je tek na pola puta jer još uvijek ne znači da će bolje svirati komad. Treba shvatiti kako prenijeti to što je pročitao u muziku. U ovom slučaju mora da bude i kritičar, i čitalac i istoričar. Takvih primjera ima jako mnogo. Znači, nije dovoljno naučiti komad, već ga provući kroz vlastito iskustvo da biste ga mogli shvatiti i približiti drugima a to znači da to više nije bavljenje muzikom već življenje. Ako hoću, recimo, da sviram Listov "Mrtvački ples", ja moram da otputujem u Pizu, da vidim Kampo Santo, ili moram da gledam Holbajnov "Drvored". Naravno da mi se pritom dešava još hiljade stvari. Ne ostaje vrijemena ni za što drugo niti ja bilo što drugo želim. Sretan sam što na putovanjima srećem vrlo interesantne ljude i stičem životna iskustva koja inače ne bih nikada ni stekao radeći to kako se inače radi, sjedeći u sobi i vježbajući isključivo klavir.

 

Šta mislite o načinu promovisanja klasične muzike?
- To pitanje je jako dobro. Promoviranje klasične muzike je u jako lošem stanju. Brojke govore drugačije: da se broj škola klasične muzike povećava, da je broj ljudi koji posjećuju koncerte sve veći, prave se i masovni koncerti na koje dolazi i po 100.000 ljudi... To su pokazatelji koji zavaravaju. U suštini, klasična muzika je na velikoj raskrsnici. Mnoga pravila koja važe za Zapad, ovdje ne važe, ali ipak podaci su interesantni. Velike gramofonske kuće propadaju uopće, a naročito klasične. Prelaze u ruke velikih korporacija koje gledaju samo profit, štampaju samo ono što im se čini da će najbolje proći, bez obzira na vrijednost. Po mom mišljenju, umjetničko izvođenje ili interpretacija je zamrla, iz korena je stala, tako da mi imamo sad gomilu mladih muzičara koji su izvanredno kompetentni, vladaju tehnikom, ali su oni svi isti, od početka do kraja, i nema nikakvog razloga da oni privuku publiku jer nemaju šta da kažu. Uglavnom, prosjek je jako visok i sve je to još uvjek prosjek. Razlog tome je pomak koji se desio sredinom ovog stoljeća u kome se tražila objektivnost u izvođenju muzike: što se više približio reprodukciji u sviranju, što je manje dao svoga, što je više dao autorovog, izvođač je bio više cjenjen. To je, naravno, smrt za izvođenje. Jer, ne postoji ništa što je objektivno. Objektivnost je sumnjiva stvar, a pogotovo u umjetnosti koja je krajnje subjektivna, tako da smo izgubili kontakte sa izvođačkom tradicijom i, po mom mišljenju, umjetnici koji su imali u sebi jednu demonsku energiju da pokrenu mase, kao što su, recimo, Paganini ili List, više ne postoje i neće se više ni roditi, bar ne dok je svijet ovakav kakav jeste, što znači da mi ne možemo računati na zarade na koncertima klasične muzike, osim u vanrednim slučajevima. Samim tim promocija je krajnje neinteresantna. Moram da priznam, uključio sam pre par mjeseci TV i video sam nekakav oktet. Izvođači su bili kao na pogrebu, svirali su užasno, face su im bile potpuno neinspirativne, sve skupa ostavljalo je utisak neke mučne ozbiljnosti koja ne nudi sadržaj nego deluje odbojno. Mogu da shvatim onda prosječnog slušaoca koji će okrenuti drugi kanal. Na stranu što muzika nije uopće stvar koju treba plasirati preko televizije jer nema tu da se gleda bogzna šta. Tako da bismo mi trebali reformirati klasičnu muziku, ne samo po pitanju prezentacije već i po pitanju sadržaja, što, prije svega, znači manje komercijalizma a više suštine. Toga nažalost nema ili ima vrlo malo. Studentima pokušavam objasniti tu bitnu razliku, pa koliko ko shvati. Svojom pojavom i sviranjem to isto činim. Ali mislim da, ukoliko ne dođemo do nove subjektivnosti u izvođenju, ako ne dođe do novih pomaka u kompoziciji (koja, osim najvećih klasika, nije popularna i ljudi uglavnom pišu stvari koje se ne mogu slušati, koja ne dodiruje ničije srce), onda će biti jako loša situacija za klasičnu muziku. Sada preko Interneta možete dobiti informaciju o klasičnoj muzici, svak može da naruči sve što hoće. Nikad nije bilo lakše doći do ploče, nikad nije više ljudi snimalo ploče, nikad više kupovalo, ali situacija nije optimistična zbog slabe unutrašnje kreativne snage. Prekinute su veze sa vitalnim tokovima i ta muzika je degenerirana. Uzmimo za primjer kada je Prokofjev svirao i dirigirao svoju muziku. To je tada bila najsavremenija muzika i ona je bila ljudima na određeni način prihvatljiva, u suštini mogla se slušati, bila je uzbudljiva, nova. Tada se išlo ukorak s vremenom. Mi danas izvodimo najvećim dijelom djela mrtvih autora. U najboljem slučaju smo 50 godina u zaostatku a u lošijem slučaju uglavnom se držimo klasičnog i romantičnog repertoara, što znači minimum 150, 200 godina zaostatka. A, ako se okrenemo modernim djelima, nećemo naći skoro ništa vrijedno. Na neki neprirodan način smo odjeljeni. Govoreći o mom poslu, klavirskom recitalu kakav je sad po sadržaju, obliku i svemu ostalom, ustanovio ga je Franc List još 1838. godine i više se nije mjenjao. On je prvi put počeo da izvodi tuđa djela, a do tada je svako izvodio svoja kao što je danas slučaj u rok en rolu. To je tad bilo normalno. Sad je normalno da sviramo djela ljudi koji su pomrli pre 150, 200 godina. Mi nemamo više kontakt sa vitalnim strujama i ako se to ne izmjeni, klasična muzika bi trebalo jednostavno da odumre kroz neko vrijeme. Istovremeno bi to bila užasno velika šteta jer klasična muzika posjeduje jednu vječnu dimenziju.

 

Zašto se nije menjalo?
- Zato što su ljudi konzervativni. Repertoar je ostao isti. List je svirao kompozicije svojih suvremenika, na stotine kompozitora, za neke od kojih do danas možda nismo ni čuli i, kao da to nije bilo dovoljno, otkrivao je stare opere, svirao Palestinu, Baha, Skarlatija koga tada nitko nije svirao. Pokrivao je istoriju muzike od vrijemena baroka do najmodernije muzike. To govori da tada nije bilo konzervativizma. Trebalo bi modificirati mehanizam da odgovara današnjim potrebama. Ljudi vjerovatno nisu postali svjesni toga, jer su stvari išle dobro. Sad kad je kriza, vjerojatno će shvatiti i za jedno 20 godina možda će se nešto promjeniti.

 

Vraćamo se na njegove nastupe. Sledi dugačak niz poznatih svetskih dvorana: Santori i Metropoliten Art Centar u Tokiju, Nacionalna koncertna dvorana u Tajvanu, gomila nemačkih dvorana, Varšavska nacionalna filharmonija, Nešnl Art Galerija u Vašingtonu i masa drugih američkih dvorana... Koju dvoranu naročito pamtite?


 

- Najveća i najpoznatija dvorana u Japanu, Santori, ostala mi je u fenomenalnoj uspomeni. Recital u Meteropoliten Art Centru bio je nevjerojatan, predivan ambijent i predivna publika. Imao sam i jako mnogo dirljivih koncerata, kao, na primjer, kada sam, nakon više godina, 1995. ponovo nastupao u Novom Sadu.

 

Koji je, po Vama, muzički najobrazovaniji narod?
- Najobrazovaniji u suštinskom pogledu su Njemci, u površnom vjerojatno Japanci. Kod njih je klasična muzika kult. Izvođač klasične muzike u Japanu je bog. U svakom javnoj prostoriji možete čuti klasičnu muziku, ako nekome kažete da ste klasičan muzičar, on će ustati i pokloni će vam se do nogu. Japanci kao izvođači nemaju skoro nikakvih izgleda na uspjeh ali to samo pojačava tu histeriju.

 

Koliko je publika koja dolazi na koncerte klasične muzike zaista prosvećena a koliko među njom ima snobova?
- Vjerujem da publika koja redovno dolazi ima pojma, a oni koji dolaze na specijalne prilike su snobovi. Tako je i u svijetu. Meni to nikada nije smetalo. Oni su za mene dobrodošli kao i svako drugi ko plati kartu. Bar je proveo sat vremena u mom društvu ili popričao sa prijateljem u prijatnom ambijentu. Sve dok se pristojno ponašaju, sve je u redu. Ja bih baš volio da napravim jedan koncert samo za snobove.

 

Ima li među Vašom publikom i nekih poznatih ličnosti i možete li izdvojite neke zanimljive događaje?
- Dolazili su i razni aristokrati za koje nisam znao ni ko su. U Kuvajtu, pred Zalivski rat, dolazili su članovi emirove familije. Emir, koji zapravo nije trebalo da voli klasičnu muziku iz običajnih i možda religijskih navika, imao je običaj da sjedi u poslednjem redu da ga, tobože, nitko ne bi primjetio. Sjećam se i kad smo istjerali nećaka španskog kralja, grofa Burbon. Nisam znao da je to on. Posle koncerta u Palma de Majorci se pojavio jedan gospodin sa prijateljem koji je uporno pokušavao da me izvede negdje na piće. Kad je postao malo više nasrtljiv, zamolio sam ga da se pokupi. Posle sam saznao o kome se radi, da je on vrlo moćan finansijer. No, ovakav postupak nije nas spriječio da ostanemo u dobrim odnosima i da se kasnije srećemo.

 

Imate li poziva da svirate na nekim prijemima?
- Ne mogu da se sjetim da sam godinama to radio. U slučaju da je honorar jako dobar, svirao bih na bilo kom skupu koji nema neke nečasne ciljeve.

 

Kako je nagrađen rad jednog pijaniste takvog renomea?
- Moj rad je nagrađen mojom satisfakcijom. Prva nagrada mi je što radim ono što želim a druga što sam zadovoljan, mada mogu reći da sam van kategorije sreće i nesreće. Satisfakcija koju dobijam prodiranjem u jedan fantastičan svjet je nagrada veća od bilo čega drugog. Znam šta vi mene pitate, ali to vam neću reći jer honorari su tajna, ali može se živjeti, kako da ne. Mada jedan od milion ljudi živi od toga.

 

Čini li Vam se da je interes za klasičnu muziku sve manji?
- Publika se interesuje više, ali dobre suštine nema mnogo. Ljudi koji žele očajnički da zarade moraju da organiziraju i da dobro promoviraju koncerte, da dovedu veliki broj ljudi, ali ako se ljudi razočaraju, tu je veliki problem. Sadržaj bi kao događaj morao da bude toliko jak da te ljude i zadrži. To nažalost nije slučaj.

 

kemal gekićJe li istina da u umetnosti zvuka postoji stalna evolucija, usavršavanje ili ljudi evoluiraju, menjaju se, ukusi se kvare, preobražavaju?
- Ništa od toga nije tačno. Umjetnik svake epohe nalazi svoj način da izrazi ono što je univerzalno. Nema napretka. Samo se razlikuju načini izražavanja, ali se ne može reći da je to evolucija i da je bolje. Ne treba pisati napredniju muziku već kakva je potrebna, kako čovjek osjeća danas a ona će samim tim što je pisana danas biti drugačija. Stalno dajemo novo odelo univerzalnom telu. Razlog zašto su naši moderni kompozitori dospjeli u ćorsokak je što misle da moraju da stvaraju napredniju muziku a ta naprednija muzika, kao što znamo, se ne može slušati. Neko može da kaže: "Dobro, ali simfonijski orkestar je mnogo veći od Bahovog". On može biti veći, ali mi ne pričamo o tehnici, pričamo o muzici, a muzika se ne može tako vrjednovati. Ako je veći, ne mora da je bolji, niti ako sviramo muziku većem broju ljudi, znači da sviramo dobro.

 

A naša velika imena?
- To procjenite sami. Najveći broj je dosadan. Umirao sam od dosade, i ne samo ja. Svak svira što bolje može, svak se trudi. Jedan od naših najrenomiranijih umjetnika koji svira dosadnu muziku, neću ga imenovati, sigurno to ne radi samo zbog para. Zašto ne uspije? Jer se trudi na pogrešan način. Ne razumje suštinu problema. A to nije tajna, veliki dio ljudi to zna, o tome se i piše i oni mu ne mogu pomoći. U to doba kada je on postao slavan, bilo je zadovoljavajuće to što je on radio: hladno, intelektualno sviranje, bez uzbuđenja. Sad on više nije zadovoljavajući. Mora da se mjenja. Ljudi traže romantiranost, subjetktivnost, doživljaj. Ako ja platim 60, 100 dolara za kartu, ja očekujem doživljaj. Ako mi je dosadno, bacio sam pare. Ako on ide za tim da odsvira još jedan koncert, sigurno je da će biti dosadan. Mora da svira svaki koncert kao da mu je poslednji u životu. Ja tako radim.

 

Koliko nalazite zadovoljstva u svom profesorskom radu?
- Tu bih održao hvalospjev svojoj Akademiji ali on je zaslužen. To je jedna jako mala zajednica, pokretljiva, komunikacija je dobra, o svemu odlučujemo dogovorom, što je jako bitno. Drugo, moje mjesto je takvo da mi pruža mogućnost za kreativan rad, i to bez ograničenja. Akademija mi pruža toliko mogućnosti da ne mogu da ih sve iskoristim zbog mojih vrijemenskih limitacija. Što se tiče materijalnog položaja, on je užasan i sreća je da ne živim od toga, inače bi mi bilo jako teško.

 

Pijanista Alen Frejzer iz Kanade uzeo je "put pod noge" nakon što Vas je slušao vani i odlučio je da dođe na usavršavanje kod Vas.
- Da, tačno je. On je i pijanista i kompozitor. Inače je došao iz svjeta rok en rola a sada radi kod nas i djeluje u ovoj sredini već 5, 6 godina. Mislim da je dolazak ovdje za njega bio pravi potez. Alen je doveo prijatelje u očaj kada je hteo da uzme jugoslovenski pasoš i odrekne se kanadskog u vrijeme kad su pred ambasadama Novog Zelanda, Kanade, Australije bili redovi od po 100m za vize. On nije usamljen slučaj. Puno puta sam imao prilike da čujem u inozemstvu da ljudi žele da dođu kod nas ali su bili odbijeni zbog naših unutrašnjih razloga. Ali, kada bismo mi bili slučajno jedna od zapadnih zemalja, naša Akademija se ne bi razlikovala od bilo koje u Njemačkoj ili Engleskoj gdje bi se vidjelo više kosookih i tamnoputih lica nego bjelih. Meni lično je svejedno da li imamo strance ili ne, jer moramo se prevashodno okrenuti razvoju domaćih talenata koji će djelovati u ovoj sredini.

 

Šta mislite o osnivanju međunarodne škole pijanizma kod nas?
- Mi imamo te mogućnosti, imamo prostorije, imamo instrumente, ali pitanje je koliko bi to bilo podržano, prije svega od političara a i od muzičkih krugova. Ali ne znam šta bi bio zajednički interes, ko bi došao u tu školu. Stranci bi otišli, priroda posla je takva, a i naši... možda. Mi sad pratimo naše talente. Imaju gdje da se pokažu, postoji niz takmičenja: republičko, savezno, "Petar Konjović", Muzičke omladine. Koncertni život je slab ali još uvjek mladi imaju mogućnosti da se pokažu. Naši bolji muzičari odlaze vani, ali ako bismo stvorili uvjete za njihov povratak, ako bi postojali dobri uvjeti koncentriranja, oni bi se vraćali, jer napolju ne cvjetaju ruže, niko ih jedva ne čeka, imaju oni svojih. Međunarodna škola nezvanično postoji - majstorske kurseve drže naši i strani umjetnici, evropsko udruženje klavirskih pedagoga drži jedan semestar. Svi veliki, megalomanski projekti poslednjih godina su propali i uvjek se palo na ono što je realistično. Trebamo razvijati ono što imamo, otkriti mogućnosti da se od 60% napravi 90%.

 

Jesu li Vam nudili da ostane vani, i ako jesu, zašto niste?
- Mnogo puta su mi nudili ostanak. Nikad nije kasno. Moj interes je bio da ostanem ovdje zato što ovdje imam jako mnogo vrijemena. Život je bio jeftin u materijalnom smislu. Ako sporije trošim, sporije i moram zarađivati. To mi se sviđa jer ne volim prisilu, maltretiranje je svirati po prisili, želim da imam slobodne ruke da kada mi se ne svira, ne moram da sviram. To je rjetko u svjetu jer obično ako čovjek uđe u tu mašinu, ona mora da se održava. Slobodno vrijeme je presudno jer sve dolazi kroz kontemplaciju, meditaciju, razmišljanje. Kada prikupim sve informacije u glavi, potrebno je vrijeme da od njih nešto napravim. Uživam u mom boravku ovdje jer mnoge stvari sazriju, uspijem da ih preradim, uobličim u onu formu koja se meni sviđa. Ali to ne znači da u nekom momentu, kad mi to bude odgovaralo, neću otići negdje.

 

Da li ste razmišljali da odete možda u svoju domovinu Hrvatsku?
- Razmišljao sam i takva mogućnost postoji, ali mislim da nije vrijeme za to. Veze između muzičkog svijeta Hrvatske i mene nisu tako jake u poslednjih 15 godina, nisu se održale. Za Novi Sad me vezuju prekrasne uspomene, imam puno prijatelja. Split je grad mog djetinjstva. Može se voljeti više gradova. Kada bih odlazio odavde, rado bih otišao u neku zemlju koja ima karakteristike nekog sasvim drugog podneblja. Momentalno nemam ideju gdje bi to moglo biti, ali, s druge strane, to je nebitno jer ako prebacim težište na izvođačku umjetnost, onda se toliko mnogo putuje da uopće nije važno gdje čovjek prespava.

 

kemal gekićKoju klasičnu muziku posebno volite i kog kompozitora?
- Ja muziku tretiram kao fenomen, ne kao muziku ovog ili onog autora. Jedino ne volim muziku koja je atonalna. Omiljenog kompozitora nemam. Kad sam bio mali, najviše sam se posvećivao Bahu. Poslednjih 6,7 godina najviše Listu. Listova djela su u poslednjih sto godina, zapravo još i za njegova života, bila nepravilno ocjenjena. Danas imamo veliki pomak u smislu pravilne evolucije tog fenomena i moje izvođenje Lista se izuzetno cjeni u svijetu. Vrhunski autoriteti na tom području su kazali pohvalne rječi. Mada, ja razmišljam o razvoju klasične muzike uopće i uviđam potrebu osavremenjavanja repertoara, načina izvođenja i svih aspekata vezanih za to. Tako da moje misli kreću od Lista i nadalje.

 

Koju muziku volite da slušate, osim klasične?
- Ne slušam dovoljno ni klasiku. Najveći dio slušam s nekim ciljem ili želim da nešto saznam o nekom djelu, upoređujem neku interpretaciju ili tražim nešto. Ostalo vrijeme slušam sebe kako sviram i neko vrijeme provodim bez muzike. Interesuje me samo ona muzika koja nosi poruku. A mnoge nose poruku. Na neki način moj muzički ukus je dosta široko postavljen. Naravno, nisam podnosio narodnu novokomponiranu muziku nikako, ali prošle godine sam pročitao interesantnu analizu tekstova i o tome da su oni povezani sa šaljivom narodnom poezijom prošlog vjeka. Autor je pokazao da se ta muzika nadovezuje na tu poeziju i da mi griješimo kritizirajući je na način kao da ona pretendira da bude sa umjetničkim aspiracijama. Kada sam to shvatio, moja muzička percepcija čak i tog muzičkog roda promjenila se i prestao sam da gajim takav prezir.

 

Smatrate li da rok muzičari nezasluženo mnogo zarađuju?
- Rok muzičari malo zarađuju. Neki su kompetentni, pravi profesionalci, neki nisu, ali ni jedni ni drugi ne zarađuju mnogo. Činjenica je da smo mi malo tržište i da je koncept velikog novca jako rastegljiv.

 

Kako objašnjavate to da se u savremenom svetu nisu pojavili geniji klasične muzike poput onih iz prošlosti?
- Pojavili su se u ovom stoljeću geniji poput Ravela, Prokofjeva, no oni su već klasika. Ali vjerovatno dolazi do turbulencije, menjaju se forme klasične muzike, kompozicije. I ranije su u istoriji postojali takvi periodi. Prošlog stoljeća nagomilali su se u grozdu genijalci. To proviđenje bilo je posvećeno u muzici a možda su se u ovom vjeku pojavili, recimo, u astrofizici. Izaći će jasan pravac, izaći će imena. Ja za to uopće ne brinem.

 

Smatrate li da ste ispunili svoj životni cilj i imate li nekih novih planova i želja?
- Može se više, sigurno. Moj životni cilj je bio da razumjem muziku a shvatio sam da razumevanje muzike bez razumevanja cjelog svjeta nije moguće. To znači da ne mogu reći da sam razumjeo muziku jer ne mogu razumjeti cjeli svijet. Trudim se, idem ka tome, vjerujem da će s godinama moje razumevanje doći do višeg stupnja, a to je jedna od ljepota ove profesije jer nije godinama limitirana. Naslućujem da postoje neke stvari koje se ne mogu ni verbalno formulirati, vidim da postoje neke pojave koje su skoro paranormalne u svojoj sofisticiranosti, ali ne mogu ih još formulirati.

 

Šta smatrate svojim najvećim uspehom do sada?
- Što sam uopće živ. To je fenomenalna stvar.

 

Može li se reći da ste srećan čovek?
- Ići za srećom je kao ići za dugom iza koje se nalazi ćup. Pitanje je šta je sreća. Mislim da ona nije toliko bitna. Mislim da čak i ne postoji. Treba ići za stvarima koje su iznad sreće. I ja to radim. I nisam zbog toga nesrećan.

 

Valjda svaki čovek ima svoj zadatak i treba da ga ispuni...
- To nije loša ideja. Treba samo da odluči da li hoće ili neće, a svakome od nas je data mogućnost.

 

Šta smatrate svojim promašajima i neuspesima?
- Nisam nezadovoljan neuspjehom. To doživljavam kao udarac ali ako iz njega nešto naučim, dobitak je veliki. Neuspeh mogu biti propuštene prilike, neprepoznavanje onog što je bitno, loša komunikacija. Uvjek sam u stanju da se uzdignem jer volim istinu. Neuspjesi me jačaju.

 

DODATAK (komentar): Muzičko vrtloženje: Sedeti u sobi nameštenoj u baroknom stilu, sam za klavirom. Proučavati istoriju klasične muzike. Pred najmanjim procentom ljubitelja tog žanra doživljavati ovacije u slavnim dvoranama svetskih metropola i na pitanje koliko ti se život razlikuje od klasika koje sviraš reći:
- Srećom, mnogo jer je većina živjela teško, u bjedi. Zajednička crta nam je traženje. I to onoga što se ne može naći. A to daje pokretačku energiju. Jer svatko od nas želi da dosegne ono što još nije dosegao on ili što možda nitko nije. Nitko ne zna kakav će mu biti kraj. Bog je bio milostiv prema meni. To pomislim svakoga dana.

 

A onda otići tamo gde ti je veća perspektiva, gde su srca šira a poštovanje veće.

 

kemal gekićIli ostati ovde gde si jednom osvojio slavu, pao zbog okolnosti, odmah se digao i krenuo kroz korov. Godinama da o tebi misle da te nama a ti da i dalje živiš jer si davno našao božanski mir u sebi, u kući na periferiji, sa nekim dragim ljudima, sa psom i travom. Da svakog dana nalaziš boga u sebi. Da veruješ. Zato što si siguran u ljubav. Da na pozive odlaziš u klubove i puštaš glas od pete do temena, glas od baršuna, od sunca, leda, od ludila. Oko tebe - oreol sigurnosti. Plaćene ili ne. Da izjaviš da više ne nastupaš tu ili tamo gde si do juče bio jer nema dovoljno publike za tebe a za gazdu para. Da se oni što zbog tebe dolaze čude jer si dosegao savršenstvo američkog rok, džez, bluz, gospel pevača. I da kažeš:
- Muzika je predivna stvar i tako suštinska za moj život da uopšte ne mogu da govorim o njoj kao o nečemu što sobom nosi teškoće, već jedino kao o svojoj nasušnoj potrebi. Vredi dati sve za tu lepotu koju ništa ne može da zameni.

 

Po njih četvoro istovremeno angažovani od 21h pa nadalje u nedovršenoj kafani uz put u M.M.L., Mirijevu i skoro svakom ćošku daleke gradske periferije. Kao šverceri najjeftinije second-hand robe za koju ne znaju šta će ni da li će dobiti od bogatih, prljavih, znojavih, masnih gostiju. Pa dižu noge, dižu sise, utežu se, zatežu, obleću kao muve oko onih što ih prstom mame da im na uvo i u oko vrckaju. Samo za njih. A oni - samo za novac. Rečima, telom, a kamoli duhom ne govore ništa po pitanju ljubavi. Suv hleb.

 

Treba biti na mestu događaja da bi se moglo misliti, reći, napisati. A ja sam bila na svim mestima - uživo. Na onima koje lično ne podnosim najčešće i, što je gore, najduže. Jer, toliko to traje i toliko toga ima. Ovog poslednjeg.

 

Srpstvo je u ozbiljnoj krizi. Jedan njen aspekt je muzičko vaspitanje, prezentiranje i interesovanje. Đavo se razmahao. Nejaki i duhovno slabi se i ne brane. Najužasnija scena: deca od desetak godina koju roditelji vode sa sobom u birtije da u njima uče budućnost. Đuskaju i pevaju kako su naučila od scene.

 

Maestro je otišao. Ovde nije imao gde da poseje dragoceno seme. Džez, bluz, gospel, rok dama je ostala, ali razmišlja... Nostalgija. Dilema. Ljubav od petnaeste ovaploćena, u genima predaka začeta. Oreol. Ko će i šta ostati?

 

Razgovor vodila: Saša Važić


 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement