Dnevnik putovanja

Petak, 20. maj, "Mizar" - "Istekuvam"

Lucija se opet otkrivala čitavu noć, a ja ustajao da prebacim frotir preko njenih krsta. Vruće je, više nego vruće, iako još nije ni kraj maja. NASA astronomi kažu da će ovo ljeto biti najvrelije u posljednjih 500 godina, no, i da nema njihovih predviđanja, znam to po bosioku kojeg sam posadio jer moram da ga topim i po dva puta dnevno. Nijesam se naspavao, ni dupla kafa ne pomaže.

Danas idem za Zupce, i ništa od toga nije prirodnije za početak pisanja ovog dnevnika. Zupci su drevno selo u brdima najbližim Baru, zabilježeno u mletačkim poveljama još 1443. godine, moja postojbina, moj početak i kraj. Jedino tlo čije vibracije gotovo da fizički osjećam pruža se tu, od Grandovice i Begova, preko Potoka Lukačeva, do Melice i starog mlina Ćetkovića. Tu su mi, pored crkve Svetog Nikole, sahranjeni roditelji, najsvježije zatvorena grobnica je naša, sa dva drvena krsta pored... Đedovog groba nema, bio je tik na ulazu u crkvu i morao je biti betoniran kad se ona obnavljala. Tako to bude, prošlost često moraš da poravnaš da bi... Klasična balkanska priča.

U crkvi se čuva drveni kip Svetog Nikole, najsvetija zubačka relikvija, dopola spaljena - spašena iz vatre za vrijeme turskog pogroma Barske nadbiskupije sredinom XVI stoljeća. Prvi moj susret sa kipom je bio, slike su mi veoma žive, prilično traumatičan. Oštre i izražajne crte svečevog lica paralisale su me i nijesam mogao da priđem oltaru, jer sam osjećao da zna šta mislim i koliko se plašim. Mnogo, mnogo kasnije, bio sam prvi koji je objavio reportažu o kipu, proučavajući stare spise, konsultujući mještane, arheologe i istoričare umjetnosti. Odradio svoj dug.

Na platou ispred crkve najbolje osjećam strujanje vremena, raskorak između onoga što je bilo i što će biti, prazninu koju ispunjavam sve dok me ne smire u korijenju starog duba. Nazdravljam murovačom za dane koje slijede. Poj klijecera s druge strane Željeznice nemušto odobrava.

Subota, 21. maj, Vlado Maraš - "Poljem se vije..."

U 11.30 je trebao krenuti voz za Podgoricu, međutim, neposredno pred termin iz krčavog se zvučnika začuo umorni ženski glas koji je obavještavao prisutne da je kompozicija otkazana. I ništa više.

Uvijek sam volio vozove i tu neuglednu željezničku stanicu, sagrađenu još pedesetih za potrebe mini-grada kakav je Bar bio. Najljepše godine djetinjstva, one pred polazak u školu, proveo sam u maloj tetkinoj kući na pedesetak metara od pruge. Bili su to dani obilježeni zelenim lokomotivama, brojanjem G-vagona i mahanjem putnicima u šinobusu čije je odredište bio Titograd. Tu sam sačekao i Tita i njegov "plavi voz", negdje baš u ovo vrijeme, krajem maja 1976. Pamtim miris dima i svaku od kazaljki na rampi koja je bila postavljena na staroj cesti, u produžetku moje osnovne škole; tetka je radila u staničnoj zgradi, a ja skupljao bačene duguljaste kartonske biljete sa istom strašću kojom sam se docnije bacio na kolekcioniranje samoljepljivih sličica i poštanskih markica, pa ploča, da bi završio sa nekoliko polica CD-ova na zidu primaće sobe u iznajmljenoj kući.

Večeras je "Pjesma Evrovzije", a podgoričko-barski kvintet i dešavanja oko njega pravi su pokazatelj rogobatne tvorevine što je za Jugoslavijom ostala. Hiperprodukcija zakašnjelog crnogorskog nacionalnog zanosa na jednoj i već viđeni scenario beogradskog medijskog govora mržnje na drugoj strani. Posljednjih petnaest krvavih godina neke ništa nijesu naučile.

Navijam za "No Name" svim srcem i nijesam objektivan, naravno. Sa slašću ispijam najslađe gutljaje iz boce slatkastog soka na kojoj piše "patriotizam". Na balkonima u Baru razvijene crvene zastave sa orlom i lavom pokazuju da nijesam usamljen. Ako se i vratimo na štitu, znamo da smo ga sami iskovali.

Dvadeset minuta je poslije podne. Lokalni voz je napokon postavljen, prljaviji nego obično. Nikad nijesam volio da putujem za Podgoricu, tamo su mi se samo ružne stvari dešavale.

Nedjelja, 22. maj, Zucchero & Pavarotti - "Cosi Celeste" (live)

Kaže meni Suljo: "Džabe ti je što si jedini crnogorski muzički recenzent i hroničar urbanih dešavanja kad ne znaš da je prvi pjevač 'u dugačko' na svadbama u Mrkojevićima i Gorani početkom XX vijeka bio znameniti Simon Tuturica". Redakcija pokojnih "Barskih novina" bila je Jugoslavija u malom, odnosno Bar u malom, otjelotvoritelj izanđale krilatice: "Pod Rumijom tri su vjere, one neće da se dijele". Dominantno pravoslavlje, dostojanstveno katoličanstvo i mistični islam smjenjivali su se u našem časopisu, ali i našim svakodnevnim pričama i dešavanjima, te su odlasci na Uskrs, Vaskrs i Bajram iznova i iznova punili svakog od nas drugačijim saznanjima od kojih je i sazdan koloplet raznolikosti etno vrijednosti barskog pomorja kojim se diči svako normalan.

Tako je Ćazo obišao više hramova nego pola prosječnih pravoslavaca, Dragan čeprkao po ostacima katedrale Svetog Đorđa i predložio baš taj kapitel za naslovnu stranu monografije o Baru, Rajko je sa albanskim pastirima iznosio na planinu banir da bi bila bogata žetva, a meni Suljo "preko veze" sredio da budem prvi katolik koji se uskim hodnikom popeo na minaret džamije u Mikulićima.

Tako su iza zapretenih obzorja izronili davno počinuli Osman Džudža koji je pravio bucelje, Gligo Rikardo prvi apotekar, učeni derviš Hasan što ga je akšam zatekao van zidina tvrđave, monah Nikon Jerusalimac, pa kamenar Mihoje Brajkov koji je svojim rukama isklesao klauster dubrovačkog samostana, mecena školstva Gazda Mitar, ratački opat Giorgius Pellini, prorok Mujo Rabelja... Sa vrelih ulica Topolice izmjestili smo se, duhovno i fizički, u Drvengrad, Tunje, Velembuse, Tuđemile, Mrčalet, Livare, Ckla, doplovili do Tophale, Beške i Grmožura, peli se Velju Ganojcu, Bual i Mukovalo, obišli Mogilu Curanovića, skakali preko Prlina, odmarali se u Valu Maslina, na Peskiću Ademovom, Ujtin-Potoku i Maljeviku...

U putopisima "Bove d’oro" Timotea Zizile, štampanim u Veneciji u XVII vijeku nakon putovanja po istočnom Jadranu, pominje se žena-riba uhvaćena u moru ispred Bara. Dragan i ja danas pravimo moćan brodet od desetak vrsta riba, uz dodatak u vidu gambora i magnoza. Boca crmničkog vina nakon ručka dobar je razlog da ne napuštam dvorište. Putovaćemo prelistavanjem foto-albuma sa snimanja reportaža za "Barske novine".

Ponedjeljak, 23. maj, Leonard Cohen – "Future"

Vraćam se stotinu godina unazad, na prostor ispod brda Volujica, gdje su sada postrojenja Luke Bar. Tu je bio grad, imenom Pristan. Kamen temeljac udario je kralj Nikola, a ljupko naselje ušlo je u istoriju po prvoj radio-telegrafskoj stanici na Balkanu, po portiću za koji su vezivane jahte svjetskih vladara, po prvom vozu u ovom dijelu Evrope, po kompleksu zgrada i hotela u kojima su živjeli veledostojnici "Companie di Antivari"... Međutim, sve ovo nije bilo dovoljno za njegov opstanak.

Tadašnja partijska vrhuška odredila je, manirom i danas odlično poznatim, da upravo u zaleđu Barskog zaliva mora nići luka, te da se grad sa perivojem palmi i agava mora sravniti sa zemljom. Nijesu pomogla preklinjanja, protesti, suze. Stanovništvo je i konačno iseljeno februara 1976. godine i time plaćena jedna od najskupljih cijena progresu koja je halapljivo gutao sve pred sobom. Pokazalo se, po ko zna koji put, da su ljudski životi najjeftinija valuta za svođenje globalnih računa.

Pristanu sam intenzivno okrenut već skoro godinu dana, jer sam jedan od koautora monografije o srušenom gradu. Zanimljivo, ali ne i slučajno, ovoj ljupkoj naseobini nikada nije posvećena niti jedna ozbiljna knjiga, nikada nije pristupljeno formiranju baze podataka, dokumenata ili fotografija, nije bilo naučnom metodom prikupljenih informacija o njegovoj genezi i uništenju, tako da je stručna ekipa iz ničega stvarala nešto, oslanjajući se uglavnom na novinske izvještaje od 1878. do danas.

Pristanu sam naročito okrenut i u posljednjoj nedjelji, jer za potrebe matične radio kuće rekonstruišem priču o Volujičkoj pećini koja je, koincidentno, doživjela istu sudbinu kao i grad u čijem je korjenu bila. Otkrivena je 1953. godine, slučajno, minama splitskog "Pomgrada", a lagumisana samo dvije godine kasnije radi izgradnje prve faze Luke. Jedina dva novinska izvještaja o njoj datovana su u mart/april 1953, i u njima se navodi da je "po ljepoti ravna Postojni, puna prekrasnih pećinskih ukrasa od kojih zastaje dah".

Ljudska zloba i glupost su začetnici i zatočnici svijeta. I što bi Barba Džoni rekao: "Ružni obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu".

Utorak, 24. maj, Joao Gilberto - "Desafinado"

Odvešćemo se popodne moja Jelena i ja do Ratca, ključnog ponta za razumijevanje pulsiranja kulturnog života na ovom dijelu Jadrana. Ostaci znamenite Ratačke opatije se nalaze na hridi uz magistralni put Bar – Sutomore. Danas su to samo ogromne zidine, zarasle u mediteransku makiju, oivičene mirišljavom borovom šumom, no, taj je lokalitet još od XI stoljeća bio centar duhovnosti dukljanskog pomorja.

Kod opatije su mogli da pristaju manji brodovi, a u zaleđu bogatom izvorima pitke vode gajila se maslina i vinova loza. Prihode su činili, pored onih dobijenih za diplomatske usluge, uglavnom zemljoradnički i stočarski proizvodi, mada su i druga prirodna bogatstva sa golemog imanja koje se prostiralo do današnjeg Petrovca, donosila opipljivu korist. U opatiji je bila i čuvena ikona Bogorodice, pa je Ratac bio stjecište hodočasnika, sredinom XV vijeka pominje se i bolnica u kojoj su se liječili gubavci, hodočasnici i monasi, a postoje podaci da su se tu još u XIV održavale pozorišne predstave.

Ratac je tačka u kojoj se spajaju kulturna prošlost i varvarska sadašnjost ovog kraja. Već sama pretpostavka da je Pop Dukljanin (Grgur Grizoghono, učeni barski nadbiskup) načinio u skriptoriji i biblioteci klaustra Ratačke opatije prvu knjigu u Južnih Slovena, "Barski ljetopis" u XI vijeku, trebala bi biti dovoljna da se sačuva ovaj objekat kao reprezentativni memorijalni ambijent. Na žalost, umjesto po duhovnoj, ovaj je objekat poznatiji po fizičkoj vertikali, jer je ispod njegovih hridina šćućurena nudistička plaža, a sami bedemi odlično su sklonište za egzibicioniste svakih erotskih podvrsta.

Osam stotina godina nakon Popa Dukljanina, moj pobratim Slavko, jedan od urbanih pjesnika ulične ljubavne poezije, na istočnom je zidu ispisao sprejom: "Ako je Bog želio da čovjek bude besmrtan, onda u tebi vidim svoju besmrtnost". Logičan nastavak Dukljaninovog pripovijedanja, reklo bi se. No, nije, to su samo ljudskom umu neobjašnjiva pulsiranja u zraku.

Kažem Jeleni da obuje cipele. Ima zmija, sigurno.

Srijeda, 25. maj, Adi Lukovac – "Hazurila"

Danas je bio Dan mladosti, aklamativno uzet kao rođendan Najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Danas je bio veliki dan za mene. Sređeno je da, u svojstvu predstavnika naše opštine, prvi pronesem reanimiranu štafetu kroz slobodarski Virpazar. Prvi nosilac, ih! Ko bi mi bio ravan da je sredina sedamdesetih.

Generalni konzulat SFRJ iz Tivta, nošen galopirajućom jugonostalgijom, obnovio je divan običaj prolaska štefete kroz crnogorske gradove, sa svom ikonografijom koja je pratila manifestaciju. Pod spomenikom u Virpazaru, štafetu je iz ruku generala Raška Vukosavovića, komandanta prve oslobođene teritorije u okupiranoj Evropi, preuzeo skojevac iz Tivta, da bi mi je na mostu predao. Uzimam onu bronzanu palicu i trčim, trčim, ne znam koja je decenija, godina, ni dan, opet sam Titov pionir, iza mene kordon omladinaca i omladinski sa kapama i maramama, aplauzi i poneka suza đedova i baba iz obližnjih kuća, smijeh mlađih, cvijeće bačeno na put... Bilo je predviđeno da trčim stotinjak metara do prvog restorana, ali kako tu nije bilo nikoga ko bi od mene preuzeo ovu socijalističku relikviju, ja sam kao Forest Gump nastavio da trčim i trčim, sve do magistrale, nekih 500 metara. Tu je čekao kombi sa novom ekipom, a štafeta je pošla put Titograda.

Naravno da sam bio i na dočeku štafete, uveče u Tivtu. I pored veoma jake bure, skupilo se nekoliko hiljada ljudi, razvijene trobojke sa petokrakom, zastave Saveza komunista i prigodni transparenti, manekenke u pionirskim uniformama, mažoretke, revolucionarne pjesme i koračnice, kozaračko kolo. Folklorna sekcija maksimalno spremna, obučena u nošnje sa prostora SFRJ. Performans se nastavio po dolasku Josipa Broza, odnosno glumca u bijeloj maršalskoj uniformi koji je prepoznatljivim pokretima pozdravljao okupljene. Nakon izvođenja himne "Hej Sloveni", koju nije propratio ni jedan zvižduk, niti zlobna opaska, položena je pionirska zakletva.

Štafeta je stigla u Tivat oko osam uveče, a uručila ju je sedamnaestogodišnja manekenka. Uslijedila je čestitka za Titov rođendan, pa Maršalov govor pun peckajućih žaoka upućenih sadašnjem političko-ekonomskom trenutku Crne Gore i Srbije, često prekidan aplauzima i spontanim odobravanjem mase.

Ima u filmu "Ničija zemlja" (by the way, loš film, naručen, plitak, za razliku od monstruozno upečatljivog "Remakea" Dina Mustafića koji tretira istu tematiku) onaj dijalog o tome ko je počeo rat. Slažući u takulin ružne uspomene iz devedesetih, primijetio sam, majku mu, da sam dosta toga hotimice zaboravio. I kolone naoružanih vojnika kroz Ostros, i podrugljive pjesme ispred katedrale u Gretvi, i šenlučenje na centralnom trgu, i difuznu artiljerijsku vatru u Dubravi, i kamione što prolaze kroz zapaljene Zaprešiće, i plavokosi leš bačen pored puta, i kišu koja je danima natapala šatore, i Rileta koji je kuvao kafu u iskopanoj rupi, i miris rogača i usmrdjelih lignji u napuštenim Majkovima, i sliku djevojke ispred bokora ruža koju sam u košulji držao...

Kad sam kasno poslije ponoći došao kući, moje djevojčice su spavale. Jelena je rođena poslije Titove smrti i teško mogu da joj dočaram neke stvari, iako nijesam baš neelokventan i nemaštovit, naprotiv. Ali, kako pustim riječima prepričati kafanu Omera Krčika u Starom Baru u koju su me sedamdesetčetvrte, ili pete, šeste, slagaću vas, vodili otac i majka da gledamo slet na stadionu JNA; ili kako verbalno skicirati plavu svesku iz poznavanja prirode i društva za drugi osnovne, u koju sam lijepio sliku štatefe objavljenu u "Pobjedi" i lik posljednjeg nosioca Milivoja Maričića obučenog u, kristalno se sjećam, bijelu rolku sa debelom kragnom.

Četvrtak, 26. maj, Branimir Štulić - "Smiješan osjećaj"

Meni dopada da svake druge nedjelje čuvam Luciju, jer Jelena radi popodnevnu smjenu, te tako ona i ja izađemo na rivu da "bacamo kamane u moje". Lu najviše voli da šeta ulicom Maršala Tita, starim centrom grada u kome su trotoari toliko široki da četa đaka može marširati, a ne jedan zvrkasti miš od deset i po kila. Stara stabla plave hladovinu, a tom se ulicom začas nađeš na korzu, ispod stoljetnih palmi. Da se nadovežem na priču iz prethodnog dana, drago mi je, naravno da mi je drago, da je Bar izdržao teret vremena i ostavio pravo ime ulice. Pogotovo što sam odrastao u njoj, tako da Lucija sada trči po istim betonskim kockama i skriva se u istom žbunju olijandera kao i njen otac, 30 godina ranije. Ako postoji vrijeme kao opipljiva četvrta dimenzija o čemu govore hiper-moderni fizičari nove generacije, onda ona mora da prepoznaje bar neki vibrirajući trag koji sam ostavio na pločniku ispred "Ateksove" prodavnice. Ili ja fantaziram da je tako, biće prije.

Barsko korzo, od fontane ispred carine do ušća Željeznice, na "pjenu od mora", mjesto je gdje možete sresti onoga ko vam je potreban. Zavodljivo defiluju mjesne ljepotice pokazujući koliko su i kako stasale tokom kišne zime, momci se paunovski šepure odlazeći u teretanu koja je (gle!) igrom slučaja smještena upravo tu, svježe vjenčani i oni drugi parovi zagrljeno stoje pod grozdovima glicinije iznikle na ogradi dvorca posljednjeg crnogorskog suverena, penzioneri vrte po hiljaditi put vrcave priče iz mladosti, očevi i majke u vidokrugu drže svoj podmladak, pazeći da se ne zalete ka vodi.

Šetnja korzom je višedecenijski ritual, koji se poremeti samo dolaskom turista, jer se mještani ljeti svjesno povlače u zbjegove, tražeći utočište u skrivenim žalovima i kafićima u kojima su "naši ljudi". Primorci rijetko idu na more u julu i avgustu, čekajuć' da gužva mine pa da se "na ćef izbanjaju", ne razmišljajući hoće li im kora od lubenice pasti na glavu ili će ugaziti u produkte kojima su sun-faktorom nakremane majke častile potonje posjetioce plaže.

Bolje da ne počinjem još jednu priču o tome kako je izgledala ova pješčana uvala prije zemljotresa i najezde u vidu civilizacije i demokratije 1979. godine. Iovako se ovaj dnevnički zapis odužio, a kopanje po škatuli kolektivnog sjećanja mnogo maštovitije ide u društvu, uz Rašovu ledenu "cruiser-votku" sa ukusom borovnice.

Željko Milović, književnik i novinar iz Bara