Dnevnik putovanja

Petak, 1. juli - Četvrtak, 6. juli

1. juli, petak: Bruno, sjedi, Bruno, lezi, Bruno, hop!

Oduvijek se teško budim. Dok sam bila mala, u Zenici, mama me budila cijelu vječnost, uvijek prijeteći da će me ostaviti da spavam do mile volje i prespavam nastavu, a nikad ne ispunivši te svoje prijetnje. Budila je i mene, i tatu, i brata, i svakog od nas jednako teško i dugo. Jutro je bilo najgori dio i njenog i našeg dana. I danas je tako. Posebno teško se budim u Zagrebu. Kad sam u Zagrebu ne radim ništa. Zagreb je moja planina, moj pusti otok, moja plaža. U Zagreb se ide da se ne radi ništa. U Zagreb se ide da se spava do mile volje.

U Zagrebu je Vedran. U Zagrebu je i Bruno. Zbog Brune ustanem ranije. Bruno nema još dvije godine, nećak je mom dečku Vedranu i jedini me može natjerati da skočim na noge u osam ujutro, unesem ga u krevet između nas i gledam kako skriva lice u jastuku uvjeren da kad on ne vidi, ne vide ni drugi njega. Bruno je ljubomoran na mene. Kao i svaki skoro dvogodišnjak, on se ponaša više kao pas negoli čovjek. Ne govori ništa, ali razumije sve što mu kažeš, da pusu kad čuje komandu: "Bruno, daj pusu" i beskrajno je odan. Kad neko zaokupi pažnju njegovog gazde, osjeća se ugroženim. Tad postaje sebičan. Pas reži, a Bruno plače. To traje sekundu dok Vedran ne skine pogled s mene i opet ga vrati na njega. Onda se on počne smijati meni u lice. Ja sam na njegovom terenu i prihvatam pravila. 1:0 za njega i dan može da počne!

* * *
Prava ljetna oluja uhvatila nas je u velikom parku na Savi. Sklanjamo se od stravičnog proloma oblaka u baštu malog caffea u Cvjetnom naselju. Pijemo kafe. Pitamo se da li mu je zima, da li će moći zaspati u tim kolicima ili su nekako pretvrda, da li je gladan, je li mu voda u flašici već mlaka, pa neće da je pije. On se uredno smije, razgleda, upire prstom u kišu i ushićeno skiči kad vidi psa vlasnika kafane. Nije mu zima, udobno mu je u kolicima i mogao bi bez problema u njima usnuti samo da mu se spava, ali mu se ne spava. Naspavan je i savršeno sit i voda u flašici je sasvim ok.

Problem je u nama. Sve naše dojučerašnje teorije da ćemo pustiti našu djecu da žive, da nećemo titrati nad njima kao nad porculanskim figuricama padaju u vodu već sad, iako još nismo roditelji, padaju sa treskom kao ova silna kiša koja je mojoj domovini opasno priprijetila poplavama, kako javljaju vijesti što dopiru iz unutrašnjosti kafića. Pokušavam se sjetiti starog dobrog pedagoga Janoša Korčaka čiju je knjigu moja izdavačka kuća u Sarajevu izdala prije skoro pet godina. U datom se trenu ne sjetim cijele misli ovog velikog pedagoga, ali po povratku u Sarajevo iskopam knjigu iz mase drugih i nađem taj dio: "Vrata - mogu prignječiti prst, prozor - može se iskrenuti i pasti, košpica - može se udaviti, stolica - prevrnut će je na sebe, nož - osakatit će se, štapić - izbit će si oko... Slomit ćeš ruku, posjet ćeš se, pas će te ugristi! Ne jedi šljive, ne pij vodu, ne hodaj bos, ne trči po suncu, zakopčaj kaputić, zaveži šal. Udarac nije masnica nego strah od zapaljenja mozga, povraćanje nije disperzija već strah od šarlaha. Svugdje puno zamki i opasnosti, sve je opako i zloguko. U strahu da nam smrt ne otme dijete, otimamo dijete životu; ne želeći da umre, ne dozvoljavamo mu živjeti. I sami odgojeni u obespravljenom, nemoćnom iščekivanju onoga što će biti neprestano zurimo u budućnost punu čarolija. Lijeni, ne želimo tražiti ljepotu u današnjem danu kako bismo se pripremili da dostojno prihvatimo sutrašnje jutro".

Spominjanje dijelova iz knjige "Dobri duh čovječanstva", iako tako izgleda, nije reklama. Neću sada ovdje dati mail adresu, niti broj telefona na koji trebate nazvati odmah i po cijenu jedne dobiti dvije knjige. Ova knjiga nikad nije bila na prodaju i cijeli njen tiraž odavno je podijeljen uglavnom institucijama i pojedincima koji rade sa djecom. Nadam se da je barem nekom pomogla, onako kako je pomogla meni danas da nagovorim Vedrana da se spustimo u podrum kafane na bilijar i pustimo Brunu da trči slobodno oko bilijarskog stola iako mu je već vrijeme za spavanje i baka se brine i kiša je stala i podrumi sa bilijarima nisu za dvogodišnjake i... Ako jeste, onda je naša mala misija kao izdavača, ali i kao pojedinaca koji imaju djecu ili s njima rade, ili imaju male nećake, rođake, komšije - i više nego uspjela.

2. juli, subota: Mame, kćerke, kume i kumovi

Danas je rođendan moje mame. Počela je dekada Rakova, prije par dana. Taj vodeni znak, vele zvijezde, krase izraziti majčinski osjećaji. Tako tvrde astrolozi. Možda zbog tog, a možda sasvim slučajno, moja mama, Račica po horoskopu, prije svega je mama, pa ništa, pa ništa, pa tek onda supruga, radnica i sve ostalo. Njen svijet okreće se oko mog starijeg brata i mene, njen je identitet posve utopljen u našim identitetima, ona nema svoje, ima samo naše. Gotovo da ne mogu zamisliti kako je ličnost moje mame uopće mogla postojati cijele te 23 godine prije nego je postala majka. Kakva je moja mama kad nije mama?

Moja je mama danas napunila 51. godinu. U Zenici je cijeli dan lijevala kiša i nije joj se izlazilo ni na kakvu večeru. Čestitku sam joj poslala sms-om.

Moja mama ima 51, ja imam 25 godina. Obje smo odrasle, zrele osobe, a opet, svaka mi razdvojenost, pogotovo za praznike, teško pada, iako već 6 godina ja živim u Sarajevu, a ona u 77 km udaljenoj Zenici. Cijeli dan razmišljam šta da joj kupim. Cijeli dan brinem da li je dobro i zašto mi ne odgovara na poruku. Cijeli dan šaljem poruke bratu u kojima ga podsjećam na njen rođendan i pitam ga da li je s njom u Zenici.

Pred kraj dana se pitam ko je u cijeloj priči dijete, a ko majka. Pretjerujem, kaže mi Vedran, mada i sama to znam. Ne treba toliko da brinem. Treba da je volim, to je danas rijetkost i tako je lijepo, ali ne treba da brinem.

Može li se voljeti bez straha? Ikoga: muža, dijete, majku, prijatelja, psa? Nije li strah za voljenog, dokaz da ga voliš?

* * *
Sami kraj maminog rođendana dočekujem u zagrebačkom klubu Route 66, rijetko dobrom klubu u hrvatskoj metropoli. Zagrebački noćni život nikad nije bio na zavidnom nivou, bar ne za moje društvo, još u djetinjstvu zadojeno Azrom, a u pubertetu Hladnim pivom. Sva su mjesta u kojima se okupljaju mladi Zagrepčani, kako bi rekli u mom Sarajevu, šminkerska. Gotovo sva. Route 66 izuzetak je koji potvrđuje pravilo. Par minuta poslije ponoći podižem čašu i nazdravljam svom kumu Ivanu čiji je rođendan tek počeo. Kum puni dvadeset i petu i pospan je. Cijelo sijelo rastjeruje upravo on, tek sat po ponoći. Odlazimo kući pokisli. Ne bukvalno, iako se nebo opasno smračilo. Ne volim rođendane. Rastužuju me. Volim kišu. Ljepše se spava dok pada.

3. juli, nedjelja: Dupli program, dupla norma

U malom caffeu ispred Vedranove zgrade saznajem neobičan podatak. Za stolom do našeg sjedi mlada djevojka, sama, i razgovara na mobitel. Danas je njen peh-dan, saznajem iz razgovora kojeg nevoljko prisluškujem. Prvo je došla do dečka, pa se sjetila da je on nedjeljom u Samoboru, pa je onda otišla u crkvu gdje su joj rekli da su misu danas pomjerili kako bi završili ranije, a potom je... Potom joj se, slutim, izdešavalo još par dnevnih gafova, no, ja ih nisam čula, jer sam ostala zatečena. Ljeto je i grad je poluprazan. Svi su otišli da isprobaju historijski autoput Zagreb - Split, možda po prvi i posljednji put, jer iznos od 40 eura za cestarinu u oba smjera, nije za hrvatski, a jedva da je i za evropski džep. Sve je lijeno i usporeno, pa čak i vjera. Mislima o svećeniku koji pomjera termin nedjeljne mise zbog vrućine i sveopće ljetne letargije odagnavam misli od puta koji je preda mnom. Moj prijatelj i ja odlučujemo da se u Sarajevo vratimo drugim putem, a ne onim kojim smo došli. Došli smo preko Zenice, Doboja, Dervente, te u Hrvatsku ušli na graničnom prelazu Slavonski Brod, a vraćamo se preko prelaza Gradiška, pa putem Banja Luke, Jajca i Travnika.

Ne volim duge rastanke. Ispijam svoju kafu brzo i sjedam u auto. Vedran odlazi prema svojoj ružnoj zgradi, u žargonu prozvanoj "raketa", soc-realističkom betonskom zdanju u kojem su prije posljednjeg rata, zaštićeni od uragana, potopa i požara, živjeli sve sami generali, majori i pukovnici bivše vojske.

* * *
Prvo stajanje je, osim onog na granici, u kraljevskom gradu Jajcu. Nagovaram prijatelja da naša pauza za kafu bude baš u tom gradiću, jer je bivša država mojoj generaciji ostala dužna posjet ovom malom muzeju na Plivi. Sve generacije prije moje u petom su razredu posjetile muzej AVNOJ-a. Moja je u četvrtom išla u Sarajevo, vidjela Pionirsku dolinu, Zemaljski muzej i Vrelo Bosne, a u petom je vidjela memljive zeničke podrume. U petom razredu osnovne škole, počeo je rat. Muzej AVNOJ-a danas, trinaest godina od početka rata, gotovo da je identičan podrumima u kojima se odvijala nastava te 1992. godine. Vlaga, ruševine i praznina. Ni traga velikim foteljama i crvenim tepisima.
Vodopadi su još uvijek tu. Preživjeli. Jajce se nije moglo dugo braniti, veli moj prijatelj Tarik, Jajčanin, 700-800 granata palo je na njega, a cijeli je u kotlini.

Tarik je išao sa mnom u gimnaziju. Zenica je bila glavni prihvatni centar izbjeglim Jajčanima. Prije dolaska u Zenicu, Tarik je bio u Njemačkoj, gdje i danas žive njegova dva brata. On se vratio. Pijemo kafu u hotelu u centru grada i pričamo o školi i fakultetu. Od septembra radi u srednjoj školi u Jajcu, predaje njemački jezik. Studirali smo skupa na sarajevskom Filozofskom, on na trećem spratu, Germanistiku, ja na drugom, Južnoslavenske književnosti. Pitam ga kakav je plan i program u školi u kojoj radi, veli mi, hrvatski. Potom dugo objašnjava kako to njemu ne znači ništa. Pitam se, kakva je razlika između bosanskog i hrvatskog njemačkog. Smijemo se. Pitam ga i o podjelama u gradu. Kaže da su mu te podjele nekad smetale, danas u dvostrukom školskom sistemu ne vidi problem, već duplu normu i duplu zaradu. Kaže potom: "Šalim se." Znam da se šali, jer je uvijek bio dežurni šeret u razredu, ali ipak se naježim. "Idemo, vodim vas na Plivska jezera", kaže i ustaje od stola.

Ispijam kafu i idem. Kraj vode je uvijek svježije, a meni treba zraka. Očajnički.

4. juli, ponedjeljak: U centru Bosne, na rubu prerije...

Get back to reallity. Budim se kasno. Podne je već prošlo. Otvaram prozor. Kroz okno u moju sobu ulazi zvižduk trolejbusa čije je stajalište tik ispod mog stana. Gledam vozača kako namješta otkačenu trolu. To je normalno. Ne znam zašto se te trole tako lako odvajaju, ali znam da je naštimati otkačenu žicu rutina, kao zamijeniti ulje i vodu u autu.

Ponedjeljak je i ja sam se vratila sa sasvim privatnog putovanja. Pijem kafu i čitam knjigu koju sam kupila u Zagrebu. David Albahari: "Mamac". Iz Albaharija radim diplomski rad. Pišem o njegovoj egzilantskoj prozi. Još uvijek sam u fazi istraživanja građe. Čitam sve iz pera ovog velikog pisca, intervjue, dijaloge, eseje, razgovore i, naravno, njegova djela, ona već pročitana kao i ona dosad netaknuta. Osjećam da ne ulazim samo u poetiku jednog Albaharija, već i u sve one pisce i pjesnike koje pišu u egzilu. Čopkam, kopam, istražujem, opet prečitavam Dubravku Ugrešić, pokojnog Dubravka Brigića, Stevana Tontića... Već je mrak i ja svijetlećim flomasterom podvlačim slijedeće redove u "Mamcu": "Smelost je proistekla iz mog osećaja usamljenosti, iz činjenice, zapravo, da sam pisanje uvek povezivao sa usamljenošću, i da sada, nakon dve godine na rubu prerije, na domaku severa, nisam imao ništa drugo osim sebe".

Trolejbus opet zviždi i zatvaram prozor. U gradu u kojem već toliko dugo živim, u kojem je moj brat i skoro svi moji prijatelji, moj posao, sve moje strasti i hobiji, osjećam se tako egzilantski, i ni po čemu ovo moje Sarajevo danas nije drugačije od Albaharijevog ruba prerije.

Ne volim se vraćati, čak ni u gradove koje volim. Sutra će već biti bolje, ali prvi dan po povratku je nesnosan.

Već je mrkli mrak kad me zovu kolege s posla. Obećajem da ću se u redakciji pojaviti već sutra, sa gotovim tekstovima, sa svim potrebnim idejama i materijalima.

Sutra će, ponavljam samoj sebi, biti mnogo bolje.

5. juli, utorak: Pos’o je dobar, a para laka

Utorak dolazi prerano. Već u zoru, u pet sati, sam budna. Tačnije, još sam budna, jer cijelu noć nisam mogla spavati. U potpunosti sam noćni tip i moje su noći i zore daleko produktivniji od jutara i popodneva. Dok gledam svitanje i pitam se hoće li dan biti vedar razmišljam o riječima mog najboljeg prijatelja, mog glavnog savjetodavca i, u mnogo čemu, mog životnog uzora Boleta. Neki dan je našu zajedničku prijateljicu savjetovao oko posla. Ona je dobila ponudu da radi kao profesorica u srednjoj školi. Odmah sa ponudom, došla je i dilema da li odabrati siguran posao prosvjetnog radnika, uživati u blagodetima dvomjesečnog godišnjeg odmora i skraćenoj radnoj satnici koja ostavlja dovoljno vremena za rad sa strane ili se opredjeliti za rad u privatnoj kući u kojoj i ja radim, koja joj nudi mogućnost napretka u kreativnom radu sa djecom i za djecu. Bole ju je savjetovao da se odluči za školu, a jedan od njegovih argumenata bio je da godine prolaze i da ona mora razmišljati o tome da će doći vrijeme kad neće moći raditi noću, kad neće moći pisati tekstove za dječije novine do ranog jutra, kada će imati svoju vlastitu djecu i morati svako jutro ustajati prije njih. Ustati prije djece znači ustati mnogo rano, to Bole, kao otac osmogodišnjaka, vrlo dobro zna.

Nisam sigurna da će moj bioritam presudno utjecati na moje roditeljstvo, a pogotovo nisam sigurna u to da bi i Sanja morala raditi noću kao ja da bi se uklopila u našu malu kuću. Naprotiv... No, Boletove riječi, kao i uvijek, jer je, iako ima tek nepunih 35, on izuzetno iskusan, razuman i mudar čovjek, ostavile su traga u meni.

Doista, koliko će još trajati ovo i da li ću se skoro, u narednih godinu, dvije, tri ili pet, toliko promijeniti da ću misliti kako je državna firma ipak državna firma kao što to misli većina Bosanaca i Hercegovaca? Rad u privatnim poduzećima je uvijek nešto nesigurno, neizvjesno, kratkotrajno. Kao osoba koja je jako posvećena poslu volim da vidim rezultate svoga rada, ne samo u svom novčaniku, već i na djelu. Volim izazove i volim se upuštati u nove projekte. Sve što želim čuti, od Boleta ili bilo koga drugog, jeste da me ovaj entuzijazam, ovo hazarderstvo, ova energija neće proći za deset godina kad imadnem 35, gomilu obaveza, kredit za stan i sina od osam godina.

Već je odavno svanulo i vrijeme je za spavanje. Hvatam se Albaharija i gasim laptop na kojem sam baš napravila spiegl za naredni broj novina.

6. juli, srijeda: Bademi i košpice sa Baščaršije

Jedan od onih dana kad me Sarajevo mami u, uglavnom besciljne, šetnje. Cilj se, ipak, na kraju uvijek ukaže, a zove se Butik Badem, mala pečenjarska radnja u srcu Baščaršije u kojoj možete gricnuti najbolje bademe sa začinima i bosanske košpice, vruće, krupne i slane.

Dok se nebo oblači, urednik u našoj izdavačkoj kući i ja gledamo probne primjerke novih naslovnih stranica naših knjiga. Novi format, novi dizajn, nove knjige. Sjedimo na kafi u Nostalgiji i počinje kiša. U toku su Baščaršijske noći i kolega sa fakulteta poziva nas na poetsko veče u Kolobaru. Hladno je, tmurno, kiši i prezirem festivalsku kulturu. Ne prihvatam poziv. Sjedim na tramvaj i vozim se kući. Običan kišni dan u kotlini. Magla i dosada.

7. juli, četvrtak: Šta je sve queer?

Prisjećam se šta je unija, šta presjek, a šta razlika skupova. Pripremam novu sezonu dječijih novina i razmišljam o smislu učenja skupova u nižim razredima. Gledam dječije sveske. Skupovi bi trebali biti uvod u osnovne računske operacije, a toliko su apstraktni da gotovo svako dijete prije nauči sabirati i oduzimati, nego što dosegne smisao skupova.

Odlazim u redakciju i pola dana skeniram dječije radove koji su pristigli na konkurs "Hoću na ekskurziju!". Imam pune ruke posla i cijeli dan se trudim odabrati najbolje među najboljima.

Floskula: "Žiri je imao nevjerovatno težak zadatak" konačno se preda mnom otvara u svoj svojoj istinitosti.

Pred ponoć ostavljam radove i pokušavam napraviti pauzu. Gledam neobičan, ali baš zbog te svoje neobičnosti izuzetno dobar film. Zove se "Sekretarica" i govori o ljudskim strastima koje, ma kako okolini čudno izgledale, zaslužuju da im se posveti pažnja i da se pred njima ne bježi. Strast je ono što nam dan čini drugačijim od prethodnog. Strast je ono što nam protrese srce i um, ne da nam da se žive sahranimo, daje nam poticaj i životnu energiju. Ma kako perverzno izgledao (a šta to nije perverzno?) submisivno-dominantni odnos između dvoje, dok god ih ispunjava, zdrav je, poželjan i potreban. U našim okolnostima gdje je queer apsolutno sve što nije jednonacionalno, jednoreligijsko i heteroseksualno ovaj će film teško biti prihvaćen. No, ja ću ga imati u svojoj filmoteci u istoj ravni sa filmovima kao što su "Schindlerova lista", "Billy Elliot" i(li) "Život je lijep", jer je to još jedan od izvanrednih uradaka koji poštuje različitosti i osuđuje svaku borbu protiv drugih i drugačijih.

Prezirem citatnost u pisanju, pogotovo ne volim citate iz pop kulture, ali kako da odolim da se na kraju ovog dnevnika pozovem na legendarnog Mileta Kekina iz "Hladnog piva"? Neću odoljeti. Dakle, Mile, za kraj:

"Možda nisam u pravu ali mislim da znam,
Što si obrijao glavu i što si nadrkan
Što si obukao spitku, čizme, tregere,
Sad vodiš svetu bitku, mlateći pedere.
A da si imao ljubav, kao sigurnu luku,
Ne bi sada na pozdrav, dizao ruku..."

Lamija Begagić,
pisac, izdavač i urednik dječijih izdanja u jednoj sarajevskoj izdavačkoj kući