Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Bunker: Radenko Vadanjel

 

Akupunktura

 

vadanjelPrekriveni bijelim plahtama, poput tri leša diskretno poredana pored sale za obdukcije, osluškujemo jedno drugo. Iz susjedstva se tiho probija Narodni radio: "Bila je zima s puno snijega, čekao sam voz za Brezu..." Imam laganu sreću što upravo sada ide taj set probavljivih, starih hitova. Pola sata nepomičnog kutrenja na tvrdom ležaju najteži su dio terapije. Vrijeme sporo prolazi, prsti na nogama trnu, a duboki nutarnji monolozi, ukočenih udova i izbodena tijela, ne ostavljaju puno prostora za optimizam. Iglice, iako naizgled male i bezazlene, dopuštaju minimalni manevar: pomicanje obrva, trljanje nosa o plahtu ili blago iskašljavanje.

 

- Jeste li gledali jučer Milijunaša? - hrapavi glas s moje lijeve strane iznebuha raspršuje omamljujuću tišinu. Pitanje, začudo, ostaje visjeti u zraku bez odgovora, nezaštičeno, kao mamac-glista u mutnom, riječnom koritu. Kako vrijeme prolazi tišina sve više steže obruč, ali pitanje se ne predaje. Ugodno iznenađen češkam nos o plahtu, jer, moram naglasiti, radi se ipak o svojevrsnom presedanu. I kada već trijumfalno iskašljavam grlo, glas s moje desne strane, skriven dugim paravanom teškoga sukna, na kojemu u pravilnoj formaciji leti nekoliko crvenkastih ždralova, prihvaća, tu, već otpisanu "bačenu kost".

 

- Za stodvajspet tisuća, bilo je ipak preteško pitanje, a pomogao je onom drugom na dvestopedeset tisuća.
- Ja sam dugo proučavao Tarika - preporođeni glas "lijevog" gospodina, sada znatno prpošniji, započne svoje izlaganje. - Kada bi ja bio u Milijunašu samo bi pratio Tarikove tikove. On ima jako izražene grimase. Jeste li primjetili? Kada odgovor nije točan onda se češe za lijevo uho. Jeste li primjetili?
- Vid’te, to nisam primjetio, ali da pomaže, pomaže. To je sigurno. Al' ne pomaže svakome.
- Pomaže samo onome koji se manje ističe od njega. U tom grmu leži zec. Upravo vam to želim kazati - živnuvši, spuštenim glasom, kao da se nekome povjerava, gospodin "lijevi" krenu u razotkrivanje nevjerojatnih tajni kviza Milijunaš. - Moj rođak je bio na Milijunašu. Na probama je dvaput bio najbrži, ušao je u emisiju, ali je ispao na prvom pitanju. Ta snimka neće ići na TV. Kada netko ispadne na prvom pitanju, to ne ide na TV. Pitanje je bilo jako dvosmisleno, ali još je bitnije to da se Tariku moj rođak nije dopao.

 

Osut iglicama poput majušnog ježa, okrećem pažljivo glavu prema gospodinu "lijevom", kako bi bolje osmotrio paravan koji nas dijeli.
- A koje je pitanje dobio vaš rođak? - ne prepoznajući boju vlastita glasa, izgovaram jedva čujno. Slijedi poduža stanka, ili se meni barem tako čini, prije nego se svečanim glasom ponovno ne oglasi gsp. "lijevi":
- Koliko je puta Rusija veća od Hrvatske? Deset puta, pedeset puta ili tristo puta?
- Deset puta! - preduhitrivši perceptivnu moć rasuđivanja, već pomalo zaboravljeni gospodin "desni", neočekivano guknu, a onda nastade tajac.
- Koliko vi mislite? - preuzimajući ulogu arbitra, gsp. "lijevi", spretno prebacuje teret odgovornosti na moju stranu.
- A valjda tristo puta - promrmljah.
- Ma nema šanse - opet se oglasi gospodin "desni", sada već vidno uzbuđen. - Ne mogu Rusi biti 300 puta veći od nas!... Nema šanse.

 

Ukopani, svatko na svome krevetu, osjećamo neobičnu napetost u zraku. Artikulirati osjećaje pokretom, pogledom ili paljenjem cigarete, nije nikako moguće. Treba odšutjeti dobrih 20 minuta do kraja terapije ili nastaviti zamarajuću "šubi-dubi" polemiku.

 

- Rusija je ipak velika kao 50 Njemačkih - pokajničkim glasom, pravdajući neumitnost brojki, zaključuje gsp. "lijevi".
- Ogroman je to prostor... Mahom nenaseljen... Ni moj rođak nije dobro progruntao pitajnje...

 

Sobom opet vlada uspavljujuća, dobroćudna tišina.
- Jesmo ih, i Nijemce, i Španjolce, i cijelu Europu, sve... aa?? - kao musavo dijetete tražeći društvo, javlja se ponovno gsp. "desni".
- Kostelići? - lecnu se ishitreno gsp. "lijevi".
- Ma nee. Naši rukometaši. Svjetski prvaci. Skromni i radini dečki. Oni su pčele radilice. Nema tu muljanja i hvalisanja.
- A kao Kostelići se hvalisaju? - malko se i ja izlećem.
- Ne daj Bože, oni su dar s neba... ali naši rukometaši su ekipa. Nisu solisti. Nema tu soliranja. Ekipa je to... Naši dečki. A za par dana, i svi će zaboravit na njih.

 

Sviđa mi se ta nenajavljena rezignacija, to iznenadno otkrivljenje nepravde. Jer oni će uistinu uskoro biti prepušteni zaboravu. Sve što je lijepo podložno je zaboravu, laganoj anesteziji. Pamte se samo dnevne stvari.

 

A rukometašima se uistinu nema što poreći. Ležimo na tvrdim ležajevima ispunjeni finim osjećajima, bez potrebe za daljnjim lamentiranjem. Napokon, treba svu tu nenadanu sreću odšutjeti, uživajući u njenom kratkom, munjevitom odsjaju.

 

Beleška o autoru: Rođen 1962. godine u Puli. Profesor hrvatskog jezika i književnosti. Poetskim tekstovima sarađivao u "Istri", "Novoj Istri", "Abraksasu", "Rivalu" i "Quorumu". Kratke priče objavljivao u "Jutarnjem listu" i "Severnom bunkeru". Objavio zbirku pesama "Lekcija o postojanosti" (Meandar, Zagreb, 1999). Stalni saradnik splitskog nedeljnika "Feral Tribune".

 

"Severni bunker", broj 11, jul 2003.


 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement