Dnevnik putovanja
Zašto (uopšte) pisati dnevnik?
Sreda, 6. jul
Postoji jedno prokletstvo koje je povremeno i zgodno
vađenje. Filozofski background ne samo da dozvoljava, nego makar u
nekim slučajevima zahteva pristup koji bi, umesto da odgovara,
propitivao samo pitanje, dubinski zahvatao kontekst i stavio pod sumnju
sam nalog i očekivanje, doveo u pitanje švercovano pred- i
pod-razumevanje u samom upitu... Onda ta esnafska obaveza pređe u prvu
prirodu i gotovo ne možete da se na početku ne zapitate zašto (uopšte)
pisati dnevnik. Ali u ovom slučaju to nije samo stvar obaveznih
pripremnih vežbi za intelektualnu gimnastiku, a svakako nije ni puki, s
perenijskih visina dobačen karikaturalni gest: "čemu sve to".
Institucija dnevnika mi je oduvek bila sumnjiva, čak odbojna, i mislim
da je ovo prvi koji zaista odrađujem. Uprkos sjajnim izuzecima u
literarnoj tradiciji, moja asocijacija je ostala ona prvobitna. Možda
zaista uvek biva da nas to prvo do kraja određuje. Kao što ću uvek
ostati filmski analfabeta blagodareći prljavštini i, eufemistički
rečeno, mirisima beogradskih matine predstava iz detinjstva, tako mi je
i vođenje dnevnika neodvojivo od bubuljičavih-koje-to-neće-da-budu
šiparica koje svoje hormonalne prelive smatraju dovoljno značajnim da
bi trošili istanjene šumske resurse i uz to se beslovesne, u poodmakloj
demokratizaciji pisma i pisanja, ogrešile o njegovu plemenitu
tradiciju. Ta narcisoidnost, čak oholost, čini mi se neodvojivom od
dnevničarenja. Ono što doživljavam vredno je zapisivanja, ja o nečem
imam nešto da kažem ili u svakom slučaju imam pravo da kažem, moja
dnevna recepcija zbog nečega je značajna - kakva monstruozna
samouverenost ovodobnih "zdravih ličnosti". Nekada ste valjda morali
imati dobar razlog da biste trošili papir i nerve eventualnih čitalaca.
Inflacija komunikacije obesmislila je i trud i obraćanje. Zašto onda
pišem, zašto ipak pišem Dnevnik? Možda da bih i ovo rekao što sam
rekao, možda je nakon toga lakše i opravdanije, ili je manje
neopravdano zapisivati vlastite u-vide. Ali nikako ne svedočiti kao
povlašćeni izvestilac o zbivanjima sveta, nego položiti račun o pravu,
o talentu, o potencijama tog svedočenja. Položiti račun bez nade i bez
utehe. Možda smo istovremeno i osuđeni i jedino dostojni izazova kada
se kušamo u stvarima koje ne volimo, kada proveravamo ipravnost i
dalekosežnost naših averzija, uvek samo sebe stavljajući na kocku.
Četvrtak, 7. jul
Zvao me je Dušan Stojković. Dušan Stojković je sada, mislim,
podpredsenik opštine Mladenovac, a zapravo je profesor srpskog jezika i
književnosti u tamošnjoj gimnaziji. Magistar je književnosti i
najvredniji istraživač kojeg znam. Sve čita, sve razume i, bogami, o
tome podosta i piše. U sebi jedini neviđenu strast za ono što se naziva
arhivskim studijama, za prikupljanjem rasute građe koja čini "utuljenu"
ili jednostavno zametnutu tradiciju, ionako tanku, našeg spisateljstva.
A opet, ponajdalje je od one slike svečano ozbiljnog i dosadnog
arhivara, savremen do balčaka, i u svojim čitanjima i u svojim
pisanjima. Ne znam kako to uspeva da jedini, ali u njegovom slučaju ta
naporednost je sasvim skladno uklopljena. Uvek volim da ga čujem i
vidim, mada nemamo često priliku. Poziva me i redovno se odazivam na
promocije povodom "Šumadijskih metafora", kojom prilikom me obavezno
opskrbi pristojnim naramkom knjiga, što njegovih, što antologija kojima
je urednik, što onih za koje misli da bi mi mogle biti interesantne.
Njegov poziv je ovog puta bio vezan za izvinjenje što nije mogao da
dođe na promociju moje knjige. Želi da je vidi, odmah ću mu je poslati.
Mislim da je možda još samo on pretekao. Ta moja knjiga živi
zaverenički život u kome se po nekoliko knjižara jedva može pronaći, u
kojem za nju znaju otprilike svi koji su je dobili, a od tih koji su je
dobili, blizu stotinjak, gotovo svi su, ako ne idealni, ono čitaoci
kakve samo poželeti mogu. Ostao je još Dušan, mislim još samo on od
onih koje znam.
Radujem se njegovom čitanju i strahujem od njega.
Petak, 8. jul
I sam sam profesor, radim u Gimnaziji. Danas sam bio
dežuran na upisu. Hiljade svršenih osnovaca je polagalo test i
konkurisalo za neke srednje škole, među njima zavidan broj i za moju.
Gledao sam ih dok su podnosili dokumenta. Nisam više siguran da ih
uopšte razumem. Možda tek ponekog roditelja i njegovu neprijatnost.
Klinci nemaju neprijatnosti, čini se da nemaju ni neka očekivanja,
naročito kada je u pitanju obrazovanje. Rekao bih da nemaju više
nikakvih iluzija. O čemu će onda da pevaju i čemu da se posvete? I koga
ću i smem li uopšte ikoga da potkupim za stvar istraživanja? U
najboljem slučaju, došli su u supermarket gde će manje-više proizvoljno
birati artikal. U onom češćem slučaju, došli su u prinudni sabirni
centar, gde se postaje čovek na jednak način na koji se pričalo da se
postaje čovek u vojsci, gde se odrasta tako što se naučiš zlu sveta i
zlom odgovoru na njega, gde se ne ide u hram nego radije u vučju
jazbinu, gde se trguje i krade, ucenjuje i lakta. Izlazak iz
maloletstva koji su plemeniti prosvetitelji zamisljali kao
osposobljavanje za "samostalnu upotrebu vlastitog uma bez pomoći
drugog" u omasovljenoj prosveti definitivno se legitimisao kao priprema
za bezumno preživljavanje protiv drugih. Učenici više nisu naslednici i
baštinici ni jedne predaje; oni su nedragovoljni konzumenti njihovih
shematski prepariranih varijanti kao ritualne kazne za uzrasno
maloletstvo iz koga su karakterno odavno izašli. Pogledajte ih samo za
četiri godine i u izobličenim facama na orgiji neukusa koja se naziva
maturskom večeri pokušajte da prepoznate učinak školovanja. I da ne
bude zabune, naravno da su profesori krivi. Krivi su što rade ono što
sam danas radio, što upisuju, bez daljih uslova, bez najvažnije
provere. Što ne pitaju: jesi li proveo besanu noć posle čitanja nekog
književnog dela, nisi, napolje. Slušaš li Cecu, da, napolje. Misliš li
o čudu sveta, ne, napolje...
Subota, 9. jul
Otišao sam konačno na "Čelo fest", jedini put ove godine, ne stižem.
Ali ovaj koncert sam baš želeo da čujem. U čudno ukomponovanoj Sali
Beogradske filharmonije, koja me zbog nečega, ne mogu reći čega,
privlači, nastupali su prvo šveđani: Hans Polson na klaviru i Mats
Rondin na violončelu iz 1772. godine. Dupli program su potom nastavili
francuskinja Sofi Labandibar, u koju sam se tokom njenog pouzdanog i
inspirativnog bavljenja klavirom zaljubio, i violončelista poreklom iz
Koreje Jang-Čang Čo. Najviše je bilo Betovena, ali i Debisija, Štrausa,
Berca... Puna sala. Ne volim kad je tako, i inače ne volim publiku,
prosto mi izgleda neumesno javno deliti sublimne doživljaje sa
nepoznatima. Bili su ovog puta pristojniji nego inače, manje drski u
izražavanju oduševljenja, dosade ili problema sa respiratornim traktom,
svejedno. Možda ih je privuklo to što su besplatne ulaznice, možda
posvećena atmosfera koja iz veoma velike udaljenosti evocira
aristokratiju. Ko su ti ljudi? Veoma malo sredovečnih, to je bilo
upadljivo. Video sam bivšu koleginicu koja je u penziji i bivše učenike
koji studiraju. Ne želim da učitavam, naprotiv, hoču da se nadam da
nisu svi tu zato što su potražili odmor od svakodnevnih briga, kako
glupavo novinarstvo voli da opravdava recepciju umetničkih dela, da
nije svako od čitanja koje praktikuju domaćičko i da nisu osuđeni da
svaki estetski čin doživljavaju kao psihoterapiju putem eskapizma. Ali
suviše su bili udešeni, naštimovani, odlučni da uživaju, rešeni da im
ovo bude životni događaj. Opet sam se uverio. Tek u susretu sa
strancima, bilo da sviraju ili govore, možemo opet videti kako izgleda
biti nepretenciozan, ne baviti se uvek prekretničkim sednicama i
odlučnim bojevima. Ako je ikom od topovski zaglušujuće buke tonova i
reči ostalo još uvo za tankoćutnije zvuke.
Nedelja, 10. jul
Još o publici, i po cenu da se ovaj dnevnik pretvori u
vašar mizantropije. Gledao sam finale svetske lige u odbojci: mi protiv
Brazila. Apstiniram već izvesno vreme i od televizije i od masovki, ali
me je prijateljica nekako nagovorila da kod nje iz ležećeg položaja
pratimo, a prijatelji su me obavestili da je bilo sjajno protiv
Poljaka. Uz to sam video i gužvu mlađarije oko hale, pa hajde onda, što
da ne. Voleo sam i odbojku i naše dok su se probijali. Umeli su da
igraju lucidno. Onda je onaj novosađanin Petrović počeo podlo da se
smeška, a Vanja Grbić da na opšte zadovoljstvo facijalnim grčevima širi
istinu o Srbiji. Počeli smo da pobeđujemo i to izgleda ne ide bez
moralnog pada. I sada je, stvarno mnogobrojna publika, zviždala
protivnicima da bi ih omela. Nikad neću imati razumevanja za to.
Skandal je da navijanje uključuje upućivanje najgorih želja onima koji
nisu "naši". Jedva skrita forma ratništva. Bez preterivanja. Ne samo da
je šorka po bivšoj Jugoslaviji, kao što su već zaključili, počela na
stadionima, nego ne prestaje ni posle nje. Patriotizam se pretvara u
ključnu vrlinu veština s loptom, a oni koji su veštiji... Trebalo bi
napisati istoriju navijačkog besčašća. Od nekada benignih slogana,
prešlo se u osamdesetim na žešće popevke. "Svima nama Aco, Aco, kurac
pušio", tako su Aci Petroviću iz "Cibone" pevali u Beogradu. Pevao im
zajednički falus "ludih navijača". Onda su intonirali taktove posmrtnog
marša na fudbalskim utakmicama kad god se neki protivnik povredi. Pa su
postali sasvim direktni: "Da bog da um-ro". Kasnije, devedesetih, znamo
šta se institucionalno dešavalo i sa sportskim navijačima i sa
političkim navijanjima. Ali, samo neka ne pričaju da je u sportu
automatski spas, Varvari, horde, stoka i ostala slikovita imena
navijačkih udruženja spasiće nas svega, biće brana opasnim pošastima
narkomanije i dokolice, naučiće nas zdravom i plemenitom životu.
Medijski promovisan militantni rečnik sportskog patriotizma, o kome je
Ivan Čolović davno pisao, avanzovao je do državne psihoterapije sportom
- u svemu drugom izgubljene ali pobeda jednako željne nacije.
Ponedeljak, 11. jul
Pripremam sajt. Lažem, dizajner moje knjige i, ako smem reći, moj
prijatelj Milan Miletić priprema sajt na kojem bi se ona prezentovala.
Poradio sam prilično na stvarima o kojima pojma nemam i o kojima nikad
neću steći pojam. Ali, ide relativno lako dok se daju pare: registruju
domeni, rezervišu web adrese... Navikne se čovek na taj čudnovati
diskurs, sluša ga i unapred izvini za trapavost upotrebe ako mora da
progovori. Muka počinje kad treba rukovati mašinama i odraditi nešto.
Rage against the machine. Ni pojedostavljeni kodovi nikad nisu dovoljno
jednostavni. Naprotiv, umnožavaju se i usložnjavaju, sve jednako u
nameri da olakšaju korišćenje. Do kraja ne mogu da skapiram da li je
reč o nekoj esnafskoj mistifikaciji ili zbilja ne može drugačije.
Nemamo istu logiku, nemamo iste ciljeve. Očekujem sredstvo, a ono se
pretvori u samosvrhu. Pomagalo, proteza okupira čitavog čoveka čija je.
To je, kažu, sudbine alave zapadne tehnike, odnosno sudbina ljudi koji
joj ovako ili onako robuju. Ali da makar to ropstvo za uzvrat pruža one
blagodati zbog koje smo na njega pristali. Ovde nešto, ovde ništa
temeljno ne valja. Kupio sam računar, nije bio dobar, naša budževina;
kupio sam dobre komponente, prave, avaj, sofver je bedna kopija koja
svaki čas blokira; dobro, kupio sam i originalne programe, sve šljaka
osim interneta, jer ne valja telefonija; u redu, naručio sam kablovski
internet, kažu rešava problem, majstor dolazi da ga namesti, a ono -
četiri i po sata nema struje. Struja je sada došla i više ne znam šta
da očekujem, da se sruši zgrada... Simuliramo da smo normalni,
napinjemo se na mišiće, a u stvari smo samo Gustavi koji gradacijski,
doduše na dole, otkrivaju u čemu su sve manjkavi.
Utorak, 12. jul
Peti park je naziv jednog parkića između visokih zgrada na
Zvezdari. Tamo su jednog jutra, iznenada, došli ljudi u zelenom i
posekli 27 stabala, od kojih bezmalo sva stara po nekoliko decenija. To
je bio prvi nalet, pre mesec dana. Ostale nalete, a bilo ih je
nekoliko, koji su smerali na to da raščiste što je preteklo i otpočnu s
gradnjom parking garaže i stambeno poslovnog objekta čija bi udaljenost
od ostalih zgrada bila u rangu one u ulicama u Dalmaciji - stanari su
odbili. Samoorganizovali se, digli frku i do sada odolevaju. Imaju
sirenu za uzbunu, dežurstva, organizuju basket i šahovske turnire, rok
koncerte, sve u tom nevelikom parkiću. Pametni su i simpatični,
duhoviti i odlučni i podržavam ih u tom razboritom "bacanju kamenja na
sistem". Nema koji medij nisu pozvali, a ne mali broj je i napravio
prilog. Nema koju instituciju nisu obišli, a najveći broj im je dao
podršku. Zapravo sve - od opštine do nekih ministarstava i gotovo svih
političkih partija i nevladinih organizacija - sve institucije koje
nisu nadležne. Nadležan je grad, gradski arhitekta, a od njega nema
odgovora ni razgovora ni govora, a nekmoli s njim dogovora. Izgledi su
nikakvi, ali ova prava građanska inicijativa ne jenjava; danas su imali
tribinu u opštini Zvezdara i zato o tome pišem. I stručna javnost,
arhitekte, građevinci, ni malo ne sumnjaju da je reč o bezočnom
vandalizmu i o kardinalnom neznanju. Oni upućeniji, međutim, koje sam
privatno priupitao, dobronamerno savetuju: "Pusti, ne pačaj se u to. Tu
su ozbiljne pare, glava lako leti..." Čudim se. Na to se javljaju oni
još gori od njih, cinici. Oni su skroz ogrezli, a da misle da nisu, oni
reprodukuju nasilje, paternalističkim pitanjem prosvećujući naivne:
"Gde ti živiš kad to ne znaš?" S vama i među vama ne, to je izvesno. Na
kraju krajeva, ako kompjuter i ne proradi, otkrio sam da postoji
dnevnik...
Predrag Krstić, magistar filozofije, pesnik, književni kritičar...
|