Dnevnik putovanja

Jer tako se osjećam

5. rujan 2005.

Budući da sa suprugom i kćerčicom živim kao podstanar u blizini Kopra, a radim u hrvatskom Umagu, moj javni život svakog radnog dana počinje provjerom osobnog identiteta na graničnom prijelazu Sečovlje-Plovanija, negdje prije 7.00. Ali nije to ništa traumatično, već sam dvije i pol godine na istom putu i policajci i carinici samo pospano kimaju glavama ili me naprosto ignoriraju. Vrijeme je učinilo svoje: postao sam prepoznatljiv po srebrnasto-sivoj boji svoga Una ili po vrhu svoga nosa, svejedno. Prolazim.

U Gradskoj knjižnici (www.uciliste-umag.hr/Knjiznica.asp) gdje radim, jutarnje prikupljanje informacija. Tek nedavno otkrio sam dva jaka književna bloga: Blogov kolac (www.mcn.blog.hr) Damira Macana (vidi ilustraciju za danas) i Knjiški moljac (www.knjigoljub.blog.hr) Božidara Alajbegovića. Na posljednjem primjećujem još jednu negativnu recenziju romana Jurice Pavičića "Kuća njene majke": (...) "Kuća njene majke" ne odmiče se dalje od beletrizacije istih onih sadržaja koje autor ima priliku iz tjedna u tjedan obrađivati u svojoj novinskoj kolumni. (...) Sve u svemu, od Pavičića ništa nova - zanatski vrlo vješto, čitko, predvidljivo i potrošno... baš poput medija u kojemu se puno bolje snalazi. Macan je tjedan dana prije bio još oštriji: KUĆA NJENE MAJKE čita se, naime, kao prva ruka, rukopis kojeg nitko nije ni pogledao, tekst na kojem je temeljito trebalo raditi prije no ga se pripustilo tisku. (...) No sve je to, vratimo se početnome pitanju, mogao riješiti jedan dobar urednik. Jedan koji se ne bi pod knjigu samo potpisao već bi je možda i pročitao. Netko tko bi Pavičiću na vrijeme rekao "Nije ti ovo za roman, Jura. Isteši priču, spleti nit o dobru i nit o ponosu kako treba, izbaci ove gluposti, skrati na trećinu. Bit će još knjiga koje će se dijeliti uz Jutarnji list, ne moraš žuriti, važnije je za priču da bude jaka i da se pamti nego da bude gotova u subotu." Da pojasnim, riječ je o biblioteci Premijera, nizu novih (premijernih!) knjiga renomiranih hrvatskih prozaika koje su se za sitne pare mogle kupiti svake subote uz Jutarnji list. Pavičić je kolumnist istog lista, oštar kritičar hrvatskog (napose splitskog) političkog mentaliteta, cijenjeni filmski kritičar i žanrovski pisac.

Nakon epidemije koja je kioske zasula knjigama i DVD-ima, biblioteka Premijera je korak dalje u uništavanju malih izdavača i monopoliziranju javnog književnog prostora, glasio bi najcrnji sažetak ovog književnog događaja. Osam od književne kritike već kanoniziranih pisaca hrvatske "nove proze" koji su dobro honorirani ušli u ovaj projekt, objavljivali su do sada velikom većinom kod malih nakladnika istančanog književnog ukusa. Jutarnji je iskoristio uobičajeno ljetne zatišje u izdavaštvu i tempirao svaki korak u cirkulaciji književnog teksta. Prvo reklama cijelog projekta, onda duži intervju s piscem koji najavljuje svoju knjigu, pa, dva-tri tjedna nakon pojavljivanja knjige na svim kioscima, brzopotezni prikaz dežurne kritičarke Jutarnjeg Jagne Pogačnik. Još ako uzmemo u obzir da glavnu nagradu za knjigu godine dodjeljuje stručni žiri Jutarnjeg lista - ehej, gdje nam je kraj!

Složenu problematiku hrvatske književne tranzicije koja neumoljivo književnu vrijednost pokušava plasirati u obliku brzopotrošne robe već nekoliko godina unazad lucidno analizira Dean Duda za Feral Tribune (www.feral.hr). Interesantno je, da zaključim za ovaj dan, da je u časopisu Fantom slobode (br. 1-2, 2004.) priređena, na posredan način, preko intervjua s Dudom i Pavičićevog teksta 14 neistina o hrvatskoj novoj prozi, temeljita razrada ove teme - preporučujem svim zainteresiranima!

6. rujan 2005.

Veliki događaj danas: stigao nam je u Knjižnicu poštom prvi isprint slikovnice koju prema priči Fulvija Tomizze "I buhe kašlju" radimo s ilustratoricom Irenom Jukić Pranjić. Kao ilustraciju nudim playboy verziju naslovnice na kojoj je glavom i bradom junakinja priče, buha Skočica! Priča o buhama u operi je u stvari satira pod krinkom dječje priče, a nastala je kao razrada talijanske fraze "Anche le pulci hanno la tosse". Mi smo to zbog priče morali prevesti doslovno, iako bi odgovarajući prijevod bio: vidjela žaba gdje se konji kuju pa i ona digla nogu. E da ne miješamo buhe i žabe... iako bi i žabe imale što da kažu u operi.

Irena Jukić Pranjić je inače jedna vrlo originalna i duhovita strip-majka. Upravo je za izložbu u svome Bjelovaru radila, kako piše: dva nevjerojatno složena stripa koji će imati ugrađene motor od brisača za auto-stakla i jedan cijeli gramofon koji će okretati neke dijelove stripa tako da će scenarij biti povezan s pojavljivanjem nekih likova i pokretima. Njezin strip fanzin Protuotrovi pun je zavijutaka, čitatelje golicaju sve dok ne prasnu u smijeh.

7. rujan 2005.

Imam kod kuće posebnu policu za knjige koje želim pročitati, gotovo je uvijek popunjena. Budući da mi je prijatelj Tešin na vrijeme javio da se pripremim za ovaj dnevnik, tempirao sam čitanje s Romanom Simićem i Otom Oltvanjijem! Romanova knjiga je ubrzo pokupila hvalospjeve po tisku, a što je jednako važno, vrlo je tražena po knjižnicama (podatak iz prve ruke). Spomenuta kritičarka Jutarnjeg, Jagna Pogačnik, stavila ga je na prvo mjesto svoje top-liste preporuka za čitanje u ljetnoj hladovini. Na drugom mjestu bio je Senko Karuza, s odličnom zbirkom "Ima li života prije smrti" (pročitah je u dahu!). Mi u Knjižnici već dogovaramo književnu večer s hvaljenim dvojcem.

Poslao sam mail Romanu jučer, koristim ga za kratak opis zbirke: (...) Primjećujem neke topose koji povezuju pojedine priče, nekad na značenjskoj nekad na poetičkoj razini: prve dvije priče imaju tu, u današnjoj prozi tako rijetku tenziju obnavljanja vremena, nadilaženja balasta prošlosti i besperspektivne sadašnjosti, to je to ekstatično uspinjanje na zvonik, prošlost kao panorama, a okolo elementarna snaga koja pokreće naprijed, dalje. Moj osjećaj za mjeru išao bi samo za nijansu na manje refleksivnosti: u prvoj priči spisateljske, u drugoj junakove.

"Čovjek u Ženskim gaćicama" i "Tri psa" imaju meni vrlo blisku caku oko metaforiziranja naslova, pripovjedač grize samom sebi rep i postaje označeno. Obje priče su mi jako dobre, iako u njima ima više lufta nego u prve dvije priče; dobro "Čovjek u Ženskim gaćicama" sa svojim pričanjem o pričanju u početku mi je prilično vodnjikav, pogotovo scena s Ferićem (iako mi je drago za Feru), ali kraj je briljantan. "Tri psa" su mnogo jača, imaju nešto od posljednje tri priče iz zbirke, neko zloslutno ubrzavanje, mračni ekstatični techno sa sve jačim basevima.

Dvije priče između, "Učinili smo to jer smo morali" i "Dezerteri", besprijekorno su ekonomične, obje imaju to (anti)katarzično razotkrivanje ključnog događaja iz bliske prošlosti, događaja koji je pripovjednu sadašnjost doveo do fjake i depresivne monotonije.

Uspon je jako dobro napisan, ponovno s dobrom igrom između označitelja (paket) i označenog koje nije unutra, nije sadržaj paketa, nego je u usponu, u kontekstu, neuhvatljivo izvan, a opet krajnje subjektivan.

Mendoza se prošvercao u ovu zbirku što se mene tiče, priča mi je zanimljiva jedino s pozicije poigravanja s književnim marketingom i šundom, inače mi je sve samo jedna stilska i metapoetička akrobatika.

Iako perverzne i pune predvidljive porno-narko ikonografije, tri posljednje priče su mi najpoticajnije. Najviše me u njima privlači narkotična diskontinuiranost radnje, visoka temperatura stila. Apaurin je kompozicijski zaista moćan, podijeljen u dva dijela bez vidljivih poveznica, osim pripovjednog prvog lica. Duhovito do ludila.

"Kupa" je antologijska. Sve je u njoj, neki motivi iz Ferićevog ratnog Otoka na Kupi, ali ovdje u poslijeratnoj mekoputnosti zaborava, ratno nasilje, prigušena invalidnost junaka provaljuje u seksualnoj bešćutnosti.

Posljednja priča "U što se zaljubljujemo" je više kao zanosna skica, fragmenti osciliraju u kvaliteti, ali sve ih nosi moćna lirska stihija pripovijedanja. Mađarske scene su mi zaista pretjerane, ali sve se to može opravdati lošom travom, izgleda da je neka divljakuša bila u pitanju, čisti dim. Ipak sve prolazi u toj priči, sve djeluje.

Davno nisam toliko uživao čitajući našeg pisca. I Karuza je dakako jako dobar, ali mi je ipak dalji, nema kod njega, uostalom, tolike kompleksnosti, gustog proznog tkiva.

Bit će fešta kad se pojave u Umagu!

8. rujan 2005.

Četvrtak, dan za Bestseller, podlistak za kulturu Jutarnjeg lista. Još jedan dobro tempiran projekt Jutarnjeg lista u nedostatku ozbiljnijeg magazina koji bi pokrivao područje kulture na spektakularan, pop-kulturni način. U devedesetim su to pokušavali magazini Nomad i Godine nove (da spomenem samo najistrajnije), ali su se ugasili. Jutarnji je za književno izdavaštvo, film i glazbu izabrao već davno afirmirane kritičare, nabacao top-liste za ovo i za ono, i nema im konkurencije. Korisno i za knjižničare, iako bismo mi, na ovakvom radnom mjestu, trebali formirati drugačije liste, uz top-liste posudbe i top-listu čitanosti (trebalo bi, recimo, sve one gospođe koje posuđuju - zbog medijske pompe - ipak, recimo to iskreno, zahtjevnijeg Ferića, priupitati: Jeste li Vi zaista pročitali "Smrt djevojčice sa žigicama?"). Slika bi vjerojatno bila nešto drugačija, Sidney Sheldon i Danielle Steel nikad ne bi silazili s takvih top-lista!

Ipak, zahvaljujući Bestselleru, cijeli taj sparni istarski dan provodim u atmosferi lijepe i sumorne i depresivne korejske jeseni. Jer tako se osjećam. Udarnu stranicu podlistka, naime, dobio je Jurica Pavičić, s vrlo informativnom najavom Tjedna azijskog filma u Zagrebu (www.discoveryfilm.hr) Igrat će i dva filma Kima Ki-Duka, izvanrednog korejskog redatelja; saznajemo da je nedavno dobio nagradu za posljednji film Bin-Jip (Željezo-3, www.fipresci.org) Igrat će i Samaria (Samarićanka, vidi ilustraciju za ovaj dan), njegov film koji sam prije koji mjesec imao sreće nabaviti. Za film sam prvi put čuo od Jakoba Lebena, koparskog prijatelja koji studira filozofiju u Ljubljani; pričao mi je o problematičnosti etičkog utemeljenja nasilja u tom filmu, o ocu koji se osvećuje klijentima svoje kćeri, maloljetne prostitutke. Zatim sam naišao na taj film na top-listi najboljih filmova 2004. koju su napravili Velimir Grgić i Marko Mihalinec, poznati po svojoj knjizi o filmu "Žuti titl" (promovirane i u našoj Knjižnici!), knjizi koja na njima svojstven (nomadovski) način predstavlja i malo poznatu azijsku kinematografiju (šifra: Miike!; vidi www.zuti-titl.com) na toj top-listi, inače, prvi je moj omiljeni hongkonški redatelj Wang Kar-wei (prevelika tema za dnevnik!).

Samaria: sakralnost nasilja i lakoća samožrtvovanja; iskrivljujući pogled bližnjih, samoubilačko-opsesivno ulančavanje nasilja. Ljepota prirode iz pozadine izbija u prvi plan kroz detalje - kao nemogućnost utjehe: prelijepo suho lišće koje nestaje pod kotačima moćnih azijskih vozila. Ali napokon, blato, kamenje, voda i magla zaustavljaju to neprekidno podnošenje žrtve. To gašenje, dim tog gašenja ili možda tek dah ili vjetar koji će donijeti taj dim, to je ono što udišem.

9. rujan 2005.

Ovaj petak je prije svega dan kada je moja mala obitelj izašla na kraj s liječnicom iz koparskog Zavoda za zdravstveno varovanje, koja je moju suprugu htjela lišiti onoga što joj je ljubljanska Klinika samorazumljivo dodijelila. Ali ni to nije tema za ovakav dnevnik. To je stres koji trese u pozadini svega o čemu pišem.

Petak, dan za rezimiranje. Ali umjesto toga neuobičajeno puno posla.

U naletima, iz četvrtka dolazi pismo prijatelja Mladena Iličkovića s HTV-a, pisano na njemačkom, o putu na Balaton koji je poduzeo sa suprugom Anom da bi susreo dio svoje rodbine. Piše kako je dobio želju da nauči mađarski, da bi bolje komunicirao sa svojtom, ali i sa mnom. Sad ide u Crnu Goru, na susret s drugim rođacima! Čitao sam to pismo jučer doma, u dvorištu, među dragim susjedima s kojima nemilice miješam hrvatski i slovenski. Da, zaključujem u sebi, ja bih ipak trenutno trebao svladati talijanski, možda bi, uostalom, s Mladenom išlo i na talijanskom!

Kupujem Zarez (www.zarez.hr, to je, u stvari, moj papirnati četvrtak) i neizbježni Feral. Napokon saznajem nešto o dimenzijama tragedije u New Orleansu, pišu Mira Furlan i Nataša Petrinjak - stradali su crni i siromašni. Dovoljno o Bushu i Americi.

Petak, dan za rezimiranje, ali kolegica Nives Franić (vidi fotku) i ja smo već na kraju snaga. Ova Knjižnica od 2000. godine ima srce zahvaljujući Nives, a odnedavno tu su i Suzana i Tihana koje zdušno pomažu da se raširimo po ovom gradu. I ide dobro, mladi smo.

Jesen je doba za književne večeri... ma ipak, rezimirajmo planirano, makar za dnevnik:

LISTOPAD

Istra: drugi pogled - pogled Drugoga

Predstavljanje novih književnih djela Richarda Swartza, Claudija Ugussija i Ivana Paulette u izdanju nakladničke kuće Durieux

Gosti: autori i nakladnik Nenad Popović

Nova književnost Bosne i Hercegovine

Predstavljanje književnih opusa mladih književnika iz Bosne i Hercegovine

Gosti: Muhamed Zvizdić, Ahmed Burić i Faruk Šehić

STUDENI

LOVE STORY

Predstavljanje novih zbirki priča Romana Simića ("U što se zaljubljujemo", Profil) i Senka Karuze ("Ima li života prije smrti", Naklada MD)

Zvijezda Baretić
Književna večer Renata Baretića

Upotreba Bosne
Povodom desetogodišnjice Srebrenice
Gosti: Emir Suljagić, Ivan Lovrenović, Nenad Popović

10. rujan 2005.

Prva subota bez Biblioteke Premijera. Definitivno smo ušli u književnu jesen.

A prve naznake konsenzusa oko književnih vrijednosti koje su osmorica pisaca ovako rasipnički posijala po hrvatskim kioscima izgledaju ovako: Dežulović (vidi ilustraciju i Šišovićev blog www.ice.hr), Ferić i Jergović napisali su knjige o kojima bi se još trebalo govoriti; Radaković je bio posljednji u nizu - još nema pravih komentara; Pavičić, Popović, Brešan i Tomić jedini su ispoštavali zadana pravila, objavili lijepo knjige koje traju tjedan dana i pokupili odgovarajući honorar.

Duda dobro uočava problem, što s prve tri knjige, ako su to vrijedna djela, a nema ih više ni u kioscima ni u knjižarama, kako se može očekivati ono lagano akumuliranje recepcijskog kapitala koji dovodi do prave književne valorizacije i eventualne kanonizacije!? Jer, između ostalog, zato i postoje knjižare, zato se čini da se u njima taloži vrijeme: vrijedna knjiga živi na sasvim drugačiji način od dnevne i tjedne periodike koju kupujemo na kioscima! (Idući dan, u nedjelju navečer, Jagna Pogačnik u vijestima iz kulture, onako udarnički: rezultati su viši od očekivanih... akcija je više nego uspjela... A za kraj priloga radosni ženski glas iz off-a: "A svi oni koji nisu uspjeli kupiti svoj primjerak, moći će ga uskoro kupiti u knjižari!")

11. rujan 2005.

Nedjeljom se vrijeme najviše uslojava, preko dana nostalgične šetnje i razgovori, prisutnost prošlosti, dugih vremenskih niti; predvečer, noću, tjeskobni pokrivač budućnosti, nesanica.

Pišem drugi poduži mail (nakon onog za Simića), pročitao sam roman starog gimnazijskog prijatelja Otoa Oltvanjija (www.otooltvanji.com). U subotičkoj gimnaziji uvijek smo bili u "kontrasmjeni", i dok bi prijepodnevni već putovali kući rasklimanim autobusima Suboticatransa, a poslijepodnevni zagrijavali drvene stolice i klupe, nas dvojica bismo u gimnazijskom dvorištu u beskonačnost mantrali: Big Black, Sonic Youth, Jim Jarmush, Tom Waits, Blade Runner...

Oto se već tada isticao svojim proznim umijećem, brzo je usvajao pravila žanra, horrora, fantastike, trilera, i zahvaljujući svom specifičnom senzibilitetu za pop-formu i trendovske tvorbene matrice, izbacivao priče koje su njegovo ime nakratko proširile tom rubnom književnom, tada, dakako, YU-scenom.

Tako da sada nije čudno da su do sada tri (a bit će ih još, izgleda) pozitivne recenzije njegovog prvog romana "Crne cipele" napisali Teofil Pančić u beogradskom Vremenu (www.vreme.com), pa Vaš urednik Mića Vujičić u Danasu (www.danas.co.yu) i zagrepčanin Darko Macan u svom - sada već dobro znate - Blogovom kolcu!

Riječ je o političkom trileru s obratima tipičnim za fantastični horror. Postmodernističko poigravanje s ontološkim statusom pripovjednih svjetova i hijerarhijom pripovjednih instanci u tekstu, kod Otoa ne završava u aporičnoj, intelektualnoj fantastici - njegova je fantastika doslovna, žanrovski prepoznatljiva, sijamski blizanci-mozgolomci i njihova fantastična evolutivna veza s majevičkim dvojnim vukom, odnosno vukodlakom, učvoruju isprepletene narativne konce tvrdokuhanog beogradskog krimića. Kako, pomalo prostodušno, kaže sam glavni junak dvojna identiteta, detektiv Bruno Kostić i šljaker Marjan Popolac (u jednom tijelu!), pasionirani kolekcionar krimića (X-100. Trag. Zelena biblioteka.): (...) bilo mu je žao što nije čitao malo više naučne fantastike, možda bi bolje razumeo govna u kojima se našao.

Najzanimljivija strana ovog romana način je na koji su koncipirani glavni protagonisti; svi odreda dvojnog su, problematičnog identiteta u stilu mojih omiljenih pisaca Philipa K. Dicka i Viktora Pelevina (kojeg Oto vjerojatno nije čitao; njegov zaista nevjerojatan roman "Čapajev i Praznina", preveden je na srpski i nagrađen kao najbolji prijevod te godine). Ili su to dva bića u jednom tijelu, kao navedena horror-čudovišta, ili su kao glavni zlikovac, haški optuženik general Tošić, jedna "duša" u drugom tijelu (Tošić se, naime, zahvaljujući fantastičnim moćima koje je dobio od vukodlaka, preselio u tijelo svoga zeta Pintera!), ili su, kao glavni junak, dvije duše u jednom tijelu (u klasičnoj, realno mogućoj podvojenosti psihe između željenog i stvarnog osobnog identiteta)! Druga jaka strana ove knjige autorova je pripovjedna strategija, te kompozicija romana: u prvom dijelu priča glavni junak, u drugom djelu pripovijedanje se preko neutralnog pripovjedača lijepi za različite aktere, u trećem pripovijedanje ponovno preuzima glavni. Gledano iz perspektive tijeka radnje imamo vješto izvedeni obrat: dok na početku romana Bruno pije batine, na početku trećeg, on ih neštedimice dijeli! Sve počev od špica crne cipele. Na dubljoj značenjskoj razini, glavni junak je, kako sam kaže, prošao mentalno "silovanje" od strane mozgolomaca i postao detektiv iz svojih šljakerskih snova; on, međutim, prihvata na kraju tu mentalnu manipulaciju i odlučuje se da, sada također obdaren fantastičnim majevičkim moćima, napusti svoju obitelj i nastavi život kao isti, Bruno Kostić, detektiv. To je moment, koji Otou omogućuje ispisivanje cijele serije romana s ovim likom, živio!

Tu je, ipak, i kraj prijateljskim hvalama: svi elementi pripovjednog teksta toliko su podređeni pogonskom mehanizmu priče i napetom iščekivanju njezinog raspleta da roman djeluje gotovo minimalistički šturo, više poput scenarija (u posveti saznajemo da je Oto sanjao o stripu s ovim junacima). Nakon manirističkog ekspresionizma s početka, gdje tekst sve puca od eksplozivne jezične metaforike i beogradskog slenga, stil se od drugog dijela u skladu s promjenom pripovjedačke pozicije umiruje, ali i sve više popušta pod ponekad banalnim, ponekad "pre-funkcionalnim" replikama. S druge strane, upravo ovakva šturost tekstualne razrade onemogućuje i jače produbljivanje značenjskih okosnica teksta, tako da, na primjer, i politička aktualnost teksta djeluje više kao šmek nego kao angažman.

Zanimljivo je da Otov roman više sjeda u niz romana nastao forsiranjem horrora s političkim konotacijama u hrvatskoj književnosti od strane Ferića, Dežulovića, Brešana i Špišića, nego u, recimo, Ćirićevo ili Novakovićkino poigravanje sa žanrovima u srpskoj književnosti. Igrom slučaja Ferić i Oto su se i sreli na beogradskom FAK-u, prije nekoliko godina. Vrijedilo bi sada komparirati Ferićevu "Smrt djevojčice sa žigicama" i Otove "Crne cipele"! Otoa u Istru! - već smišljamo umašku književnu večer.

Iz Subotice sam inače donio i jedan rukopis romana, prijatelja Géze Antala, pod nazivom "Bombone za belu nejač", ali bombone ćemo, nadajmo se, dijeliti nekom drugom prilikom...

Neven Ušumović, književnik iz Subotice/Zagreba/Kopra/Umaga