David Albahari, književnost i vinil ploče
Već rečeno
1
Na početku ovog
teksta dobro bi mi došla jedna formula. Naime, ako je tzv. "popularna
kultura" zapravo kultura tekućeg trenutka a tzv. "visoka
kultura" kultura prošlosti, i ako znamo da je znatan segment onoga što
sada nazivamo "visokom kulturom" zapravo bio deo "popularne
kulture" u nekom svom trenutku sadašnjosti, na šta stvaralac treba da se
ugleda, odnosno, u kom procentu treba da pomeša uticaje "visoke" i
"popularne" kulture, da bi mogao sa sigurnošću da računa na mesto u
budućnosti? Šekspir, verovatno najveći pisac svih vremena, nad čijim tekstovima
su mnoge umne glave provele bezbrojne dane i noći, pisao je, kao i ostali
dramski pisci njegovog vremena, za zabavu najširih masa, a ipak se njegovo delo
danas čita i tumači kao vrhunski predstavnik "visoke kulture". Da li
to znači da će serija romana o Hariju Poteru u nekom budućem trenutku - kada
se, na primer, na kraju 21. veka bude pravila lista najboljih knjiga - zameniti
Džojsovog "Uliksa" na prvom mestu? Niko to ne može da zna. Ukusi se
menjaju, sistemi vrednovanja takođe, i ono što se danas hvali, može već sutra
da bude obezvređeno. Tačno onako kako je Dejvid Klejton Tomas, pevač grupe
Blood, Sweat and Tears, pevao u svojoj pesmi "Spinning Wheel":
"What goes up, must come down, spinning wheel got to go around..."
2
Uostalom, cela priča o
podeli kulture na neki uzvišeni deo, u kojem uživaju samo probrani, i žitku
smesu neselektivne popularne kulture u kojoj se valja preostalo ljudsko
mnoštvo, blaženo u svom neznanju i nerazumevanju, jeste veštačka tvorevina koju
su, pretpostavljam, podržali i umetnici u vreme kada su počeli da se pojavljuju
kao posebna kategorija građanskog društva, nastojeći tako da učvrste svoje
pozicije u društvu i potvrde svoju materijalnu, odnosno, intelektualnu
izdvojenost. U stvarnosti, kao što je svako od nas mogao da se uveri, u kulturi
ne postoje takve razlike ili bar nisu tako oštro naznačene, pogotovo tamo gde
se umetnički uspeh dela vrednuje preko pokazatelja njegovog materijalnog
uspeha. Kultura,
u stvari, ne može da se deli, i svaki pokušaj deobe unapred je osuđen na
neuspeh. Naravno, moguće je odrediti neke parametre prema kojima mogu da se
utvrde razne kategorije, ali one nikada ne mogu da dosegnu univerzalnost koju
kultura sama po sebi poseduje. Ono što se negde smatra kičom, na nekom drugom
mestu može da dosegne status velikog umetničkog dela, dok na trećem mestu može
da bude potpuno odbačeno kao izraz bilo kakvog umetničkog nadahnuća.
3
Govorim stvari koje su
dobro poznate, ali osim njih i nema šta puno da se kaže. Možda je u nekom veku
bilo drugačije, ali umetnost dvadesetog veka ne može se shvatiti bez bar
delimičnog poznavanja popularne kulture, pogotovo u drugoj polovini veka.
Strip, televizija, džez, rokenrol, moda, petparački romani, pornografija
uticali su i u dobroj meri definisali likovnu umetnost, književnost, pozorište
i tzv. "ozbiljnu muziku" u prošlom veku. Postmodernizam (ovde shvaćen
kao vremenska odrednica) otvorio je put za umetnost koja, i u svom popularnom i
u "uzvišenom" obliku, nastaje kao svojevrstan oblik sinteze elemenata
iz svih segmenata kulture. Umetnik stvara u slobodnom posezanju i
pregrupisavanju elemenata iz celokupnog kulturnog nasleđa, i taj sintetički
pristup se možda najbolje vidi u postmodernoj arhitekturi i hip-hopu.
Postmoderna arhitektura nastaje u međuigri arhitektonskih elemenata iz
najraznovrsnijih vremenskih perioda, kao što hip-hop nastaje mešanjem muzičkih
elemenata iz celokupnog nasleđa pop i rok muzike. U slučaju hip-hopa, ne čudi
što njegova razvojna putanja vodi od regea, pogotovo od njegove instrumentalne
forme (tzv. dub) i govorne pratnje (tzv. tousting), jer su svi ti
oblici nastali u svesnom parodiranju i preoblikovanju "čistih"
muzičkih i jezičkih formi. Rege je, uzgred, bio i jedan od glavnih pokretača
promene u kratkotrajnoj ali silovitoj eri pank muzike, što u potpunosti
opravdava uverenje da je rege najznačajniji popularni muzički oblik u
poslednjoj četvrtini dvadesetog veka.
4
Sve
što hoću da kažem ovim kratkim tekstom jeste da ne verujem u unapred date
podele. Ne može nešto da bude loše samo zato što je nastalo u okvirima
"popularne kulture", kao što ne može nešto da bude dobro samo zato
što ga je stvorio autor obrazovan u skladu sa zahtevima "visoke
kulture". Umetnost se sastoji od pojedinačnih dela, a svaki umetnik - svesno
ili nesvesno - traga za najboljim načinom svog izražavanja. Pritom će neko
gledati u Leopolda Bluma a neko u Homera Simpsona, kao što će neko slušati
Džona Kejdža a neko Eminema. Krajnji rezultat, međutim, ne zavisi od toga da li
su Homerove krofne bolje od Kejdžove tišine, već od toga kako će ih umetnik
predstaviti ili protumačiti u kontekstu svog mesta i vremena. Sve ostalo je
manje važno.
"Severni
bunker", broj 11, jul 2003.
David
Dato Turašvili, prevedena proza
Vrlo
kratke priče
1. Felacio
Nakon što je
zakoračio na površinu Meseca, od legendarnog astronauta Nila Armstronga svi su
očekivali frazu dugo pripremanu za tu priliku. Ali, na iznenađenje svih, on je
iznenada uzviknuo: Mnogo sreće, gospodine Gorski!
Milioni
ljudi na Zemlji posmatrali su prenos sa Meseca, ali niko od njih nije mogao da
protumači smisao astronautovih reči. Niti su mogli da znaju ko je gospodin
Gorski i zašto mu je astronaut poželeo sreću i uspeh sa te nimalo zanemarljive
udaljenosti. Kada se Armstrong vratio na zemlju, na konferenciji za štampu upitan
je za smisao tih reči. Astronaut je, uz izvinjenje, objasnio da ne može
odgovoriti na to pitanje, budući da je gospodin Gorski još uvek živ. U mnogim
intervjuima koji su potom usledili novinari su Armstrongu postavljali isto
pitanje. No, astronaut je uvek nalazio način da ne odgovori. Kada se gospodin
Gorski pridružio ćutljivoj većini, Armstrong je konačno odlučio da otkrije
svoju tajnu.
Porodica Gorski je, naime,
živela u susedstvu Armstrongovih u vreme Nilovog detinjstva. Jednom prilikom
lopta malog Armstronga pala je u susedovo dvorište. Dečak se provukao ispod
ograde i slučajno, kroz prozor, ugledao neobičnu scenu. Roletne su bile
poluspuštene, ali on je ipak mogao da zapazi kako gospodin Gorski nagovara
svoju suprugu da se upusti u oralni seks (Tek kasnije sam shvatio šta to
znači, dodao je Armstrong). Ona je to odbijala. "Dobićeš to kada se
mali iz našeg komšiluka prošeta Mesecom" - rekla je.
Mali Armstrong je zapamtio njeno
obećanje i uzaludne napore suseda da stigne do zadovoljstva koje mu je
nedostajalo. Zbog toga je, na površini Meseca, Armstrong poželeo: Mnogo
sreće, gospodine Gorski!
P.S. Čuveni astronaut posetio je
Tbilisi pre nekoliko godina i izjavio je da mu se izuzetno dopadaju gruzijska
vina. Dok ih je pio, podizao je pogled prema Mesecu...
2. Čelična
lejdi
Najromantičniji deo
naših studentskih godina proveli smo u David-Gaređi. Ta grupa pećinskih
manastira je danas sasvim napuštena i do nje ne stižu nikakve informacije.
Radili smo na restauraciji fresaka u neverovatnoj tišini - bez televizije,
radija, novina. Ali bili smo puni snova - svi smo želeli da se Sovjetski Savez
raspadne, a Gruzija postane nezavisna, srećna, prosperitetna (još uvek imam
isti san, sve do današnjeg dana!).
Jednom prilikom, sećam se,
proveo sam skoro mesec dana u David-Gaređi i nisam imao predstavu šta se događa
u svetu. Vraćali smo se za Tbilisi, prilazeći, kao i uvek, sa istočne strane.
Već u predgrađu Ortahali ugledao sam neobičnu novinu. Junion Džek vijorio se na
koplju za zastave i bio je zaista ogroman. Onda sam prošao pored još jedne
takve zastave. Posle nekoliko metara još jedna, i još jedna. Kada smo izbili na
Aveniju Rustaveli, više nije bilo drveta bez britanske zastave i prvo na šta sam
pomislio bilo je: "Gospode, slobodni smo, konačno smo nezavisni".
Onda sam pomislio da je to možda fatamorgana, ali ne, nije bila. Nesumnjivo
nije. Video sam zastave, mogao sam da ih opipam, one su bile nedvosmisleno
stvarne - zastave
britanskih oslobodilaca u prestonici Sovjetske Gruzije.
Došao sam do kuće, uključio
televizor, i na vestima saznao da je britanska premijerka, sada baronesa Tačer,
u poseti Tbilisiju.
3. Džo Koker u
Karaguliju
Ostavili smo za
sobom Ubisu, zatim još jedno selo, i još jedno. Došli smo do prevoja i ugledali
staricu koja je s mukom nosila veliki ćup vode. Bila je pognuta i zadihana, i
mi smo se zaustavili i ponudili da je povezemo. Učtivo je odbila, nismo mogli
da je pustimo da tako tegli tu vodu, nagovarali smo je, ali ona ni za živu
glavu nije htela da uđe. Konačno je spustila ćup, pažljivo pogledala nas u
kolima i rekla: Bože, pitam se da li je tačno da Džo Koker dolazi u Moskvu?
Ili nas opet lažu... Slegli smo ramenima, nismo mogli da joj odgovorimo i
nastavili smo. Žena je, videli smo, stajala još neko vreme sa svojim ogromnim
ćupom.
Tog leta - kako se
ispostavilo - Džo Koker je gostovao u Moskvi...
4. Abu-Alaba
Rusi
su brojni i ima ih svugde. Ali ima i mesta gde se
retko sreću, a Katmandu je jedno od njih. Iako Rusi tamo ne odlaze često, ipak
vam se može dogoditi da naletite na izuzetak. Čak i u Katmanduu!
Sedim sa prijateljem, filmskim
rediteljem Điom Mgeladzeom, slušam Boba Marlija, i obojica pišemo. Đio to
pokušava da prikrije, ali znamo da je on dobar pisac. Par Ruskinja sedi za
stolom do našeg (nikad nije prilika da se piše na miru - to je opšte
poznata činjenica).
Jedna od njih nosi naočare,
izgleda da ne vidi baš najbolje. Ćaskali smo, i malo kasnije Đio je upitao
devojku sa naočarima:
- Jesu li ti
naočare plus ili minus?
- Minus - odgovorila je.
- To ti je jedini
minus - prokomentarisao
je Đio.
5. Ja
Volim životinje, mada
ne mogu da kažem da ih volim više nego ljude, i to je jedna od mojih slabosti.
Prevod sa
engleskog jezika: Mileta Prodanović
David Turašvili - Dato,
prozni i dramski pisac, rođen je 1966. godine u Tbilisiju. Predaje istoriju
književnosti na Državnom univerzitetu u Tbilisiju. Napisao je zbirku kratkih
priča Merani (1991) i dve zbirke putopisnih fragmenata Poznato i
nepoznato u Americi (1993) i Katmandu (1998). Živi u Tbilisiju, Gruzija.
"Severni bunker", broj 10, avgust 2002.
|