Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Bunker: Igor Banjac, bosanskohercegovačka proza

 

Masa protiv autokratije
(Kuća za odmor, 2002.)

 

1 Bez majke, bez oca, oženjen, otac trogodišnjeg djeteta, domaćin, bivši šef proizvodnje i headcount.

 

2
Image Sudnica je prostorija u koju se ulazi iz dugačkog hodnika. Tu je svjetlo opskurno. Iz hodnika se na lijevu i desnu stranu račvaju cijevi koje su ukopane u zidove. U hodnik se spušta jednokatni lift. Tek pred liftom skidam im povez sa očiju; i udaljavam se. Odlazim do sobe za odmor i dajem im instrukcije da uđu u lift. Budala sam bio kad se javih na oglas za posao! Tražili su sudskog čuvara; bez kvalifikacija i prethodnog iskustva. Javih se na oglas i ne sluteći da će mi se radni vijek svesti na skidanje poveza sa očiju.
Instrukcije kako da postupaju dobivaju iz membranskih zvučnika postavljenih po stropovima. U sobi za odmor palim TV, ali nikako da nađem neki program; sve je rastureno. Improvizirao sam antenu od komada žice presavijene u neugledan romb. Tu je i radio s kojim, također, imam problema - niti jednu stanicu ne mogu slušati; samo šum i visokofrekfentno zujanje. Dnevnu štampu ne dobivamo, niti nedjeljnu ili mjesečnu. Kuće za odmor (kako zovemo naše stanove) nalaze se u zgradi sudnice i odjeljene su tankim, gotovo prozirnim zidovima. Veza je mala prostorija za dekontaminaciju i tuširanje. živim sam; odvojen od obitelji.

 

3
U liftu nema ogledala. želim vidjeti lice, podbradak, dlake, crveni nos. Stupam u hodnik. Stojim na cijevima. Bože, kakvi su ovo luđaci, pomislio sam. Instrukcija je jasna - samo je jedan put do sudnice. Hodanje po cijevima zadaje mi određene poteškoće. Otvaram vrata sudnice i u čudu vidim da tu uopće nema stolice, niti stola; bijeli zidovi i par zvučnika. Sudnicu zamišljam kao veliku prostoriju u kojoj sjedi porota, imam branitelja, mašem prijateljima i obitelji, ali ja sam u neuglednoj prostoriji potpuno sam. Javi se monoton, nemuževan glas:
Misliš da je meni lako? Dijeli nas zid - staklo - ogledalo. Koje li patnje i za mene, dragi prijatelju. Ne znam zašto si ovdje, niti me zanima, ali ja sam već star i na izmaku snaga, a pravda je dvoglava slijepa ptičurina. Ti si prvi kojem nešto govorim. Sutra već neću govoriti ništa, ali sada moram jer je lakše tako. Jadni moj sine, zašto si u sudnici? Znam, znam...ne možeš mi odgovoriti... Moj momče, kada bi samo nas dvojica mogli razgovarati, a ne ovako da ja pričam, a ti se čudiš šta se uopće dešava i gdje se zadesi, zar ne? Nisam vjerovao da ovakva mjesta postoje dok ne dobih posao. A i sjebali su me oko dužnosti. Prvo rekoše: skidanje poveza i dežurstvo; tome dodaše poluge, pa potom i odnošenje. Da nam barem dozvoljavaju da radimo u parovima. Ne, to nam ne dozvoljavaju! Tako da, dragi moj prijatelju, i ja sam nemoćan. Ovo što radim zabranjeno je i mogao bih najebati. Vidiš, ni meni nije lako...
Monoton glas se zaustavio. Ajme, koji luđaci, pomislio sam. čekam. O kej, imaju plin ili neki drugi otrov, zašto čekaju? Nigdje nisam vidio mikrofone ili kamere. Tako je od buđenja, ali o tome kasnije. Sjeo sam na pod sudnice i gledao u prst na kojem su nedostajala dva prstena. Vjerovatno sam drogiran, pomislio sam.
I kako da je jedino određenije mjesto koje su spomenuli do sada upravo sudnica i kako to da govore moj jezik? Jer moj jezik je mali i nepopularan. Sjedio sam na hladnom kamenu, kad se ponovno oglasi zvučnik. Neki drugi muški glas je pozivao da ustanem i priđem zidu.
Ustao sam i priđoh. Zid postade ogledalo, a time se i sudnica osvijetli.

 

4
U kući za odmor je plavkasto staklo sa pogledom na susjednu prostoriju: sudnicu. Kroz staklo gledam osuđenike. Ja ih vidim, oni ne vide mene. Meni je to simpatično. Svakakvih očajnika je tuda prošlo. Cijeli proces traje nekoliko dana. Njima se čini mnogo duže. Ali ja sam slobodan, a oni ne. Imam sobu i kuću za odmor. Primjetio sam da većina osuđenika u određeno doba dana sklapa oči i liježe na hladni beton. U tom položaju ostaju i po nekoliko sati. U tom položaju i umiru. To mi nije simpatično. Inače, sa kolegama se dobro slažem; primopredajemo dežurstvo jedni drugima svakih šest sati. Dakle, šest sati sam u sobi za odmor i na skidanju poveza sa očiju. Ostatak vremena provedem u kući za odmor. Odmaram 18 sati. Ako je loše nekome od kolega; radimo po dvanaest sati (uh, to je loše), a odmaramo dvadeset i četiri sata. Namještaj u kući je skroman, ali udoban. Kako je kod kolega - ne znam jer nisam nikada bio. Mislim, ne pričamo mi mnogo, samo par riječi kada se sretnemo na primopredaji ili prilikom odnošenja. Ovdje sam najduže od svih čuvara. Sudnica je utemeljena za, isključivo, smrtne presude, ali to osuđenici ne znaju, a mi im ne govorimo. Neki od njih naslute i počnu urlati i divljati, bez obzira na glas o instrukcijama da se smire itd. Sa takvima se završava po kratkom postupku. Spuštam polugu. Postupam po pravilu službe koja me redovito plaća, a ponašam se dostojanstveno i profesionalno dok radim s polugom. Dovoljno je da se pokrene jedna poluga. U knjigu dužnosti upisuje se ime čuvara koji je pokrenuo polugu i vrijeme kada je to učinio. Ponekad se tu nađe više imena, a vrijeme izvršenja je, uglavnom, isto. šum i zujanje ne mogu slušati, te me tišina najviše tišti. Jedina razonoda su osuđenici. A jadni mi kada im dajemo instrukcije. Nekada nas nešto obuzme te im pričamo. Mrtve osuđenike odnosimo u sobu za odmor i ubacujemo kroz cijev na zidu. Cijev ima poklopac. U protivnom, morao bih gledati u otvor cijevi, a to bi bilo rastužujuće.

 

5
Tako bih volio imati papir i olovku, pomislio sam. Notepad ili pearlcoder. A ništa u ovoj ubogoj sudnici.
Sve počinje od sobe u kojoj sam se probudio. Nikakvog straha, niti pitanja otkuda ja tu. Soba je pomalena, poluprazna prostorija sa jednom ležaljkom i metalnom vješalicom za garderobu. Teški zastori su puštali toliko svjetla da sam mogao vidjeti samo obrise. U jednom trenutku sam ustao, kad se oglasi odnekuda: "Molim vas, lezite i čekajte sljedeću instrukciju". Ponovno sam legao na krevet i čekao.
Spavao sam i čekao.
Konačno dođe stariji čovjek, reče mi da ustanem i stavi mi povez na oči. Nekuda krenusmo. čuo sam razgovore koje nisam razumio, prepiranja, uzdahe i vrisak. Potom sam izgubio svijest. Probudio sam se u istoj sobi. Ne znam koliko dana se ponavljalo isto - izvođenje i ponovno buđenje u istoj sobi. Cijelo vrijeme samo sam ležao; takva je bila instrukcija. Ali, nikakvog straha ili otpora u meni. To je bilo čudnovato. Zasigurno sam drogiran, pomislio sam.

 

6
Umoran sam. Smjena je bila sranje; večeras će ovaj jadnik umrijeti, a onda na red dolazi odnošenje. Moj je red večeras - sranje. Poslat ću preporuku za mirovinu već sutra. Valjda će biti razumijevanja za moj slučaj. A kakva je besposlica, neće im biti teško naći novog čuvara; pogotovu kad čovjek očekuje namještenje u nekoj mirnoj sudnici. šta da radim sada, takvo je pravilo službe i ne mogu uvijek negodovati, a i mirovina je blizu, bogu hvala. Najvažnija je redovita plaća.
Došetao sam do poluge. Otvorio sam knjigu i poslao prvu instrukciju: "Budite mirni, molim vas". Potom sam izgovorio i sljedeće upozorenje: "Smirite se i sjedite; ne stvarajte poteškoće". Čovjek se ponovno zaletio u staklo i odskočio prema nazad. Kao da se povrijedio. Spustio sam polugu.

 

7
Gotovo je. Konačno. Digao sam polugu. Otvorio sam vrata kuće za odmor i krenuo prema prostoriji koja nas spaja. Prošao sam kroz prostoriju i krenuo prema liftu. Na vratima sobe za odmor ugledah kolegu sa antenom u ruci. Odakle mu toliki kabl? Dogovorili smo se oko postupka. Otvorio sam vrata lifta i pritisnuo dugme. Lift je bešumno silazio prema dolje. Krenuo sam hodnikom preko cijevi. Koji luđaci, pomislio sam. Došao sam do vrata sudnice, otvorio ih i zaprepastih se. Neko još uvijek nije podigao polugu; šta se dešava? Zatvorio sam vrata sudnice i krenuo prema liftu. Lifta nije bilo. Moj bože! Lift je neko pozvao prije predviđenog vremena. Postupak je bio da unesem truplo u lift, a kolega pritisne dugme koje lift vodi gore. Izvuče truplo iz lifta i pritisne dugme koje lift vodi dolje. Potom se penjem i preuzimam skrb oko trupla. Nešto se sjebalo. U objektu nismo imali radio vezu, ali sam očekivao da će neko već reagirati. Krenuo sam ponovno prema sudnici; otvorio vrata i bilo je bolje - dovoljno zraka za disanje. Gledao sam ogledala. U uglu je ležao mrtav čovjek. Uhvatio sam ga ispod pazuha i prebacio na leđa. Krenuo sam hodnikom do lifta. Lifta nije bilo. Spustio sam truplo pokraj sebe i počeo dozivati: "Kolega, hej, kolegaaaaaa". Niko me nije mogao čuti, to je bilo sigurno.

 

9
Oglasi se zvučnik: "Kolega, lift je van funkcije. Centrala je upoznata sa problemom i preporučila je čekanje i strpljenje."
Jao, lift se samo jednom pokvario za cijelo vrijeme moje službe i osuđenik se raspao u sudnici dok su došli iz centrale. Ali, tada je osuđenik bio sam! Sjeo sam na truplo i u silnom jadu počeo plakati.

 

10
Niko ne dolazi popraviti lift. Svaki dan dobivam po jednu instrukciju u kojoj me obavještavaju da lift ne radi i da se strpim. Truplo sam odnio u sudnicu; počelo je zaudarati, a ja sam se nastanio u hodniku; sjedeći i ležeći na cijevima. Već mislim da je ovo podvala i da se nikada neću izvući iz hodnika i ponovno biti u svojoj kući za odmor.
Koje sranje! žrtvuju sudskog čuvara, a niko ne dođe iz centrale. Moja žalosti, da umrem u sudnici! Kakva sam samo budala bio što se javih na oglas za posao. Tako vjerno sam služio, poštivajući pravila službe, ne opirući se. Iako, ponekad, bi mi teško odnositi trupla. A sada me ostavljaju u hodniku; zatrpanog?
Ustao sam sa cijevi i zaputio se prema sudnici. Otvorio sam vrata. Bože, kako je zaudarala! Navukao sam majicu preko nosa i bi mi lakše. Sjeo sam u kut i gledao lice, podbradak, dlake, crveni nos.

 

11
Oglasi se zvučnik: 13:30.
Zvučnik se poče oglašavati svake minute, ne znam iz kojeg razloga. Nikada nisam vidio sličnu instrukciju u knjizi. To posta nesnosno. Monoton, nemuževan glas je nastavljao sa odbrojavanjem. Ustao sam i počeo šetati sudnicom. Kako je odbrojavanje odmicalo, javi se i mala doza panike u meni i krenuh trčkarati po sudnici - dodirujući rukama ogledala. Oglasi se zvučnik: "Budite mirni, molim vas". Stiže i sljedeće upozorenje: "Smirite se i sjedite; ne stvarajte poteškoće". Ustuknuo sam na tren, duboko udahnuo i zaletio se na staklo. Ah, samo se odbih i otkotrljah do trupla. Glava mi klonu na poluraspadnut želudac.
Svaka kost me boli i pokušavam se pridići, jer smrad je nesnošljiv. Doteturao sam u suprotan ugao od trupla i skliznuh niz ogledalo na pod. Gledao sam u prst na kojem su nedostajala dva prstena. Vjerovatno sam drogiran, pomislio sam.

 

Beleška o autoru: Igor Banjac je rođen 1968. godine u Sarajevu. Objavio je knjigu kratkih priča "Mironovo drugo putovanje" (2001).Uvršten je u antologiju Mlada bosanska lirika (1992-1996): "Ovdje živi Conan. Više informacija: www.epn.ba/igor


 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement