Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Reprint intervju: Boris Dežulović predstavlja svoju zbirku poezije "Pjesme iz Lore"

 

Čitatelje spajam na struju

 

ImageSvi su očekivali da će debitirati urnebesno smiješnim romanom iz naše suvremenosti, a on je pobjegao u daleku prošlost i isporučio smrtno ozbiljnu knjigu "Christkind". Kada smo se nadali novome, podjednako mračnom naslovu, iznenadio Boris Dežulović pred ulazom u svoju temunas je opako duhovitim romanom "Jebo sad hiljadu dinara". Boris Dežulović očito ne kani odustati od svoje navade da iznevjeruje očekivanja književne javnosti; ovih mu dana u nakladi Durieuxa izlazi knjiga znakovita naslova "Pjesme iz Lore".

 

Ivica Ivanišević: Toponim iz naslova mogao bi sugerirati kako je riječ o zbirci zavičajne lirike, knjizi koja je neka vrst tople posvete zavičaju?
Boris Dežulović: - Kad si me prije razgovora pitao kako bih označio ovu poeziju, rekao sam da su to brutalne domoljubne pjesme, iako mi se sad više sviđa ova tvoja definicija. To je zavičajna lirika po svojoj školskoj definiciji. Naš zavičaj, naime, jest Lora, koliko god se u udžbenicima i turističkim brošurama trudili prikazati ga kao arkadiju s Plitvičkim jezerima i koćaricama u zalazak sunca. Točno tu negdje, izvan turističkih, ali i naših svakodnevnih ruta, na početku autobusne linije koja upravo pjesnički vozi od Lore do Lovrinca, nalazio se mali, mračni logor na kraju grada za koji mi, eto, uporno nismo znali, i za kojega uporno ne želimo znati ni danas, zbunjeni i šokirani pred njegovom zloslutnom kapijom kao turisti kad na Rivi pitaju gdje je ta, kako se zove, Dioklecijanova palača. Jer palače imaju šiljate tornjiće i kanale s drvenim mostovima, i baš kao i logori, ne nalaze se usred grada.

 

Ivica Ivanišević: Iza naslova ne krije se samo zastrašujuća tema Lore. Predmet tvog interesa je zapravo mnogo širi. Kako bi, u najkraćem, predstavio svoju zbirku?
Boris Dežulović: - Poezija zla, recimo, kao Cvijeće zla. Pustio sam Zlo da pjeva svojim riječima. Lora je samo sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete. Pjesme stoga nisu samo iz Lore i o Lori već pokušaj seciranja mentaliteta koji je Loru - a mnogi su imali svoju Loru, svoj Velesajam, Poljanu, Dravu - učinio mogućom. Istina je da je zbirka većim dijelom nastala poodavno i da je duže vrijeme u Recycle binu čekala trajno upokojenje, jer sam nakon 2000. godine vjerovao da je takvo Zlo mrtvo i da moje pjesme, kad ih već do tada nisam objavio, više nemaju smisla. Onda se dogodilo da je Zlo opet diglo glavu, dogodio se onaj sramotni Lozinin proces, i ja sam zbirku izvukao iz Recycle bina i dao je Popovićevu Durieuxu. Jebi ga, evo i ovih dana, petnaestak godina kasnije, junaci po krajinskim selima maltretiraju i ubijaju srpske starce, vrataru Rijeke vlastiti navijači skandiraju "Ubij Srbina!", šoveni su nekidan u Šibeniku demolirali eparhiju Srpske pravoslavne crkve. Isti susjedi što su u jednom splitskom neboderu uz kavu nadmoćno držali lekcije američkim rasistima zbog ignoriranja nesreće crnačkog New Orleansa, danas potpisuju peticiju za deložaciju Srpskog kulturnog društva iz njihove zgrade. Kako ništa na ovom svijetu nije slučajno, izlazak zbirke poklapa se i s obnovom suđenja za zločine u Lori, kao zgodan podsjetnik na pjesničku slobodu za koju smo se borili.

 

ImageIvica Ivanišević: Premda nisam bogzna kako ranjiva duša, od tvoje sam se knjige razbolio. Misliš li da bi je trebalo prodavati uz markicu "Reading seriously damages health"?
Boris Dežulović: - Naravno da mi je cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli. Bit će zanimljivo vidjeti koga će sve duša zaboljeti i kakve će se sve duše, koje nisu boljela strašna svjedočanstva zatočenika Lore, iznenada naći bolesne ovim pjesmama. To da čitanje izaziva ozbiljne zdravstvene tegobe, uostalom, znamo i otprije. Nitko, međutim, barem koliko je meni poznato, nikad nije zatražio odštetu zbog duševnih boli izazvanih nečovještvom počinjenim u njegovo ime, ali mnogi su otvarali bolovanja i liječili se na općinskim sudovima zbog pisanja o tome. Moj ti je prijedlog stoga da me tužiš sudu, kao Merčep.

 

Ivica Ivanišević: Za pjesme veliš da su "brutalno domoljubne". To zvuči kao vrlo solidna definicija poetike Marka Perkovića Thompsona.
Boris Dežulović: - Pa i pisane su iz Thompsonove pozicije. Jednim pomalo shizofrenim postupkom njegovu sam poetiku, poetiku Jure, Bobana, Jasenovca i Gradiške Stare, izmjestio iz opskurne, mračne supkulture emigrantskih domova kulture, prigradskih krčmi i opskurnih internet foruma u prostor takozvane građanske kulture, među korice lijepo dizajnirane knjige, na police čistih, pristojnih knjižara, u ozračje opuštenih ljetnih književnih večeri. One zato uglavnom nemaju nikakvu književnu vrijednost, ili - ako imaju - imaju samo kao umjetnički čin, koncept u funkciji elektrošoka, vrućeg šamara kao mog osebujnog tumačenja tople posvete zavičaju. Na neki način taj je elektrošok sličan onima kakvima su naši heroji iz zatočenika izvlačili priznanja da su četnici ili špijuni. Ja čitateljima prilično neljudski spajam jaja na struju, da sami sebi priznaju da im je u kvartu bio logor i da su u njihovo ime počinjeni zločini.

 

Ivica Ivanišević: Uz jezovite pjesme u knjizi je i lijep broj šeretskih pjesama. Kako ćeš se nositi s eventualnim prigovorima da nije umjesno nasmijavati ljude tuđom nesrećom?
Boris Dežulović: - Ti me prigovori prate otkako pišem, jer ljudi od početka misle da ih ja samo hoću nasmijati. No, i kad smo radili najsmješnije fotomontaže, nikad nam cilj nije bio nasmijati ljude. Izbjegnimo onaj stereotip o kiselom smiješku, o smijehu koji tjera na razmišljanje, pa recimo kako mi je cilj da ljudima, dok se smiju, bude otprilike onoliko neugodno koliko misle da je trebalo biti neugodno meni. Ako nije preuzetno tražiti od ljudi da im pred zločinom bude barem neugodno.

 

ImageIvica Ivanišević: "Pjesme iz Lore" stižu niti dva mjeseca nakon "Jebo sad hiljadu dinara". Prsti su ti se očito užgali, pa je red upitati: što slijedi?
Boris Dežulović: - Sad me Ante Tomić uvalio u priču s malim splitskim teatrom, pa mi se po glavi muvaju ideje za nekakve kazališne komadiće. Recimo, "Ubojstvo u Big Brother kući". Ono, prva scena je interijer BB-kuće, na podu kredom ocrtana silueta ženskog tijela, a inspektor otpuhne dim cigarete, ispitivačkim pogledom zaokruži jedanaest konsterniranih kandidata stisnutih na kauču i foteljama, pa značajno kaže: "Ubojica je jedan od vas." Bila bi to zapravo neuvijena kritika suvremenog voajerskog društva koju bi kritičari, kako sam ja to zamislio, označili prilično glupavom. Zato u međuvremenu radim na zbirci priča i biram kolumne za ukoričeni kolumnistički manifest.

 

DERBI

 

Šta se ovo čuje pita on mene
Ništa kažem utakmica
stadion je preko puta
Znam a ko igra pita on
Hajduk ko će
Ma ne to nego protiv koga
Protiv Inkera iz Zaprešića
E jest vam liga smije se on
da je Zvezda bio bi pun Poljud
znaš li ti kaže da sam ja
prije dvadeset godina bio
ovdje u vojsci baš u Lori
i na Poljudu sam tada bio
ono kad je Tito umro 1:1
je bilo kad ste svi plakali
Ajde baš lijepo kažem ja
a vi u Lori niste plakali
Nisam ja bogami smije se on
ja sam zbog Tita proplakao
tek noćas
Dobar je bio Drago
zamisli Hrvat a četnik
otišao poslije na razmjenu
u Pakovo Selo al nikad do
Pakova Sela nije došao.

 

LOGOR

 

Ako je ovo kako kažu
logor
onda računajte da ste na
logorovanju
Kao u američkim filmovima
kad ono djeca idu u ljetni kamp
kako se ono zove
Da
Petak 13.

 

ZA THEODORA

 

Napisao židovski filozof
da je poslije koncentracijskih logora
nemoguće pisati poeziju
Ne znam za njega
al mene bogami krenulo.

 

JAMA

 

Gledala me kako da ti kažem
kao ona mala divlja svinja
što smo je ubili
u Lici ljetos
jebalo mater iste oči
isti pogled
ne gledaj me
dolje u jamu gledaj
okrenuo sam glavu
rekao sam joj
zapravo više u sebi
rekao sam
fakat jebiga
činim dobro djelo
jer
jebeš ti takav život
bez oca i
matere
I dan danas
zna mi doći u san
jebalo mater iste oči
isti pogled
pa se nasmije
kaže mi
zapravo više u sebi
kaže
Hvala.

 

ŠVABO

 

Vidi šta
ti je Švabo
gledaj čovječe
Nema to
kad Švabo napravi
nema tu smrti
Deset je godina
prošlo od Oluje a
Grundig radi kao da
smo jučer Lapac
oslobodili.

 

KRIŽ

 

Kakav Crveni križ
odjebi to s kapije
jebo te Crveni križ
I kakav je to uopće
Crveni križ
koji je to boljševički
križ šta je to
Ima li onda i
Kukasta zvijezda
a
jel mi dobra ova.

 

BOG

 

Ponekad je lako
samo zatvoriš oči
i sve nestane
cijeli je svemir
prazna pećina
Pa kad otvoriš oči
sam si bog
stvoritelj
i stvaraš svijet
iz početka
A u božjoj ruci
kalašnjikov
gromovi munje
i meci kao
jata skakavaca.

 

DIM

 

Kažu da su se Nijemci
poslije rata branili da
nisu znali što se vani
događa da nisu znali za
logore genocid i holokaust
građani maloga gradića
Dachaua kraj Münchena
recimo nisu imali
pojma ni o čemu
nisu kao ništa vidjeli
nisu kao ništa čuli
samo da su ćutili dim
ali nisu znali
da je to krematorij
da je to miris
ljudskih duša
Vama to možda zvuči
smiješno ali ja sam
svjedok da je to fakat
moguće evo cijelu
devedeset drugu ja sam
bio u Vojnoj policiji
u Lori i vjerovali
vi meni ili ne nismo mi
unutra imali pojma
što se vani događa
nismo imali pojma
ni o čemu
nismo ništa vidjeli
nismo ništa čuli
ma šta čuli nismo
mi od zapomaganja
ništa jebote
ni mogli
čuti.

 

Piše Ivica Ivanišević
Izvor: Slobodna Dalmacija (www.slobodnadalmacija.hr)


 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement