Bunker: Predrag Čudić: Einbahnstrasse

"Antologija naslova"

Deset godina bez Kiša, osam godina bez Milišića. (Ovaj tekst je napisan 15. oktobra 1999. godine prim.ur.) Igre sa naslovima i njihovim đavolskim repom započeli smo, davno, u vreme pojavljivanja takvih legendarnih naslova kao što su: "Stezanje ognjišta", "Poprskan znojem kazaljki", "Tuga pingvina", "Pred sobom na kolenima". Nas nisu zanimali tekstvi koje su čučali ispod tih naslova. Šta je pisac hteo da kaže, a šta je rekao - to je za nas bilo nevažno. Naslov sve govori! Nisu nas interesovale metafizičke i dijalektičke poruke skrivene u sputavajućem, vezanom ili oslobađajućem, sve više u modi nevezanom stihu. Naslovi su bili priča za sebe. Imati dobar naslov - to je već pola knjige! To je bilo nepisano pravilo! Neki pisci su išli po gradu kao živi spomenici sa antologijskim naslovom, trebalo je još samo da napišu nešto ispod tog svog velikog naslova. "Baš kao što je u fudbalu korner pola gola, baco moj", govorio je nepotkupljivi književni kritičar i sportski lekar, "tako je u modernoj književnosti naslov pola knjige. Jer Ðogova 'Tuga pingvina', već sadrži, baco moj, Nogovu 'Zimomoru', baš onoliko koliko Nogova 'Zimomora' ima u sebi Ðogove 'Tuge pingvina', ko to ne shvata taj ne razume pesništvo kasnih šezdesetih!" - govorio je sa uzdignutim prstom dr Nepotkupljivi.

"Idem smrti na podšišivanje", poručivao je u književnim kafanama razbarušeni pisac kao da izgovara čarobnu formulu. Baš tom ludom porukom u kojoj se krio njegov budući naslov i svojom neurednom kosom obarao je goste sa kafanskih stolica. Čovek je imao genijalan naslov, nedostajao je još samo nadopis.

Zato je "Tuga pingvina" bila naša nezaobilazna poštapalica u svim prilikama, sve oksimoronske situacije mogle su se krstiti jednim jedinim imenom: "Tuga pingivina". Šta ćete, jedno pleminito osećanje, jedan pokušaj da se pesnik uživi u tu "polarnu tugu ptice plivačice" postalo je obična poštapalica za sve beznadežne, glupe, neprijatne situacije u životu. Recimo, prilikom partije šaha: igrač izgovori "Tuga pingvina", što znači da će uskoro predati partiju jer je u izgubljenoj poziciji. Pretnja protvniku u partiji šaha izražavala se jednim drugim, ne manje ludim naslovom koji je imao moć bajanja, izgovoriti naslov: "Stezanje ognjišta", značilo je nagovestiti sirotom saigraču da je izgubljen. Sama predaja partije mogla se formulisati imenom pesničke zbirke: "Pred sobom na kolenima!"

Inače taj zagonetni naslov: "Pred sobom na kolenima" niko nije bio u stanju da protumači. Dok sam ja tvrdio da je pesnik pred njenom sobom na kolenima, jer mu je zaključala vrata pred nosom, drugi su smatrali da on viri kroz ključaonicu dok mu se dragana presvlači, a treći da je prosto narcis i kad je sagledao sebe kao pesničku veličinu pao je pred svojom veličinom na kolena, dakle: "Pred sobom na kolenima. Treba to smisliti", urlale su lokalne lokacije po lokalnim redakcijama, tj. zadovoljni kritičari, "treba biti tako velik pa to smisliti!"

Sa Kišom smo u igri sa naslovima išli dalje. On je, recimo, dolazeći iz Pariza u naše društvo usput već uspeo da se žestoko iznervira naslovom koji je spazio u izlogu knjižare koja sad nosi njegovo ime. Izbezumio ga je naslov knjige poznatog kritičara i partijskog radnika (onda i sada i vo vjeki vjekov partijskog) "Bez iluzija", to je za njega, taj naslov, bio krunski dokaz iluzije nad iluzijama. Taj naslov, ta notorna laž da jedan takav autor najavljuje svoju zbriku kastratskih kritika kao knjigu bez iluzija dovodio ga je do prave razjarenosti. "Kad si bez iluzija", govorio je Kiš jarosno, "marš iz partije, marš iz kadrovičkog stana, marš sa uredničkog mesta." Da je Kiš bio u pravu, govori činjenica da kritičar i dan danas živi od iluzija i za iluzije, štampa knjigu sa naslovom "Mrak u mraku", a sunča se na toplim padinama Jula.

Drugi put je Kiš bio začuđen da neko može svoju knjigu nasloviti "Miris promašaja". Da li je pisac u knjizi pod tim naslovom stvarno umetničkim sredstvima došao do otkrića da promašaj ima nekakav karakterističan miris? Ili je samo unapred pomiren sa svojim literarnim promašajem? Da li je odustao od želje za uspehom pa je samim naslovom najavio svoje odustajanje od književne utakmice?

Ali, antologijski naslovi prosto prate neke pisce, kasnije se, od istog pisca pojavio naslov: "Zebnja na rasklapanje". Odista naslov za pamćenje, ali u duhu našeg jezika, primetio je neko, bilo bi bolje knjigu nazvati "Zebnja rasklapača".

Igra naslova uzela je tolikog maha da se Milan Milišić već žalio, budući da nije prisustvovao nekim seansama prizivanja antologijskih naslova, kako se sve teže uključuje u igru. Sedeli smo preko puta Arhiva u "Arhivu", idealno mesto za književne arhivare, Milišić je bio upravo došao iz Dubrovnika, Kiš iz Pariza.

Igra se sastojala u ovom: kad kažete neki naslov, podrazumevalo se da saigrači znaju autora, ako ne znaju već gube dragocene poene. Rekao sam: "Poprskan znojem kazaljk"i. Kiš je rekao da je to moguće samo ako je brojčanik bez stakla. Dakle, poenta je da je autor razbio staklo na brojčaniku i onda ga kazaljke prskaju uvek kad pogleda koliko je sati.

Na terazije smisla, da se poslužim sintagmom nekog mogućeg naslova, recimo, dođe zemlja kao zajednički imenitelj, zemlja kao estetička činjenica bez premca. Jedan pesnik peva "Osnovnu zemlju", u vezanom stihu, drugu tvrdi nije osnovna nego "Uspravna zemlja", i on je svim svojim gnomskim pesničkim silama uspravlja. Mada zlobnici i protivnici samouspravljanja i popovanja dobacuju: "Nije uspravna, nego usrana!" Za mene je "Poslednja zemlja" najbolja zemlja, jer je poslednja i neizbežna. Kiš je za naslov "Zemlja je progovirila" što je isto što i "Pjevam zemlju". "Kako da progovori i da pjeva kad su usta puna zemlje", pita Milišić? Usta su puna zato što je "Krilata grudva zemlje" uletetla usta. Ipak, složili smo se svi da je najbolji naslov, kad je reč o zemaljskim naslovima - "Postoji zemlja". Jer, zaista, okreni-obrni zemljom, ona postoji.

Ali pisci ne bi bili pisci kad ne bi pogledali u nebo. Zemaljski pisci su zemaljki pisci, a nebeski su nebeski. Oni tumače nebeske prilike.

"Nebeski odred", kaže Kiš. "Izlet u nebo", kaže Milišić. "Sporedno nebo". Sve kombinacije su moguće, naslovi se prožimaju i dopunjuju kad su antologijski. "Izlet u sporedno nebo", "Nebeski odred na izletu u sporedno nebo". (Da su pravi naslovi proročki govore nam analogije. Nije li "Nebeski odred na izletu u sporedno nebo" ono što nam se i danas dogada?) "Padam ka nebu", kaže Milišić, "to je pravi naslov dostojan neba. Nebeski odred na izletu u sporedno nebo pada", to je naslov koji sve pokriva.

"Osvajanje neba", "Nebo u oku", "Ispod samog neba", "Rupa na nebu", "Druga polovina neba", "Nebeski sužnji"...

I tako je jedna živa antologija naslova u kojoj nisu zaboravljeni ni kritičarski biseri: "O estetici, o etici o tici", ni "Tice nemilice", ni "Eseji od nemira" ni "Perom u raboš", ni toliki drugi, trajala do duboko u noć.

A onda je Kiš rekao, "Rana na suncu". Sunce tek što nije bilo izašlo. Nismo znali pisca. "Taj pisac ima dvadeset knjiga", rekao je Danilo. Ðurica Labović? "Takav pisac ne postoji", tvrdio sam ja kao čovek iz biblioteke. Čovek koji po čitav dan prelistava bibliografije kako bi se spremio za večernju antologiju naslova. "Kladim se da ga imaš u svojoj biblioteci", rekao je Danilo. U biblioteci u kojoj sam godinama nisam sreo pisca sa tim imenom. Sutradan sam odmah pogledao u katalog i Ðurica Labović je bio odista prvi na slovo L. Bio sam zapanjen Kišovim pamćenjem knjiga, znao sam da je živa bibliografija, ali da zna jednog sasvim marginalnog pisca Nobe, to je, ipak, bilo neshvatljivo. Onda mi je Kiš posle dva dana rekao: "Njegova žena mi je popravljala zube!"

I na kraju da napomenem da je sve bilo ovako ili nekako drugačije ili uopšte nije bilo ovako, ali bilo je.

"Severni bunker", broj 12, jun 2004. godine