Intervju: Akis Boyatzis, projekat Sigmatropic
Čvrsta nit između čoveka i kompjutera
(rad sa drugim ljudima je neuhvatljiv luksuz)
Uz svu pošast , globalizaciju i davanje podstreka
razvijanju teorija zavera i sličnog, internet i dostupnost informacija
su samo naškodili onima koji su ga žalosno planirali za sveobuhvatnu
kontrolu. Iako sam bio zabrinut prvim sumornim trenucima i impresijama,
sada sa zadovoljstvom mogu da kažem da mi je sve ovo donelo veliku
radost. Opet, zatrpanost informacijama preti da neutrališe vrednosti
ili, jednostavno, i uz sve moguće tehnike auto-meta-mega-trenaža čovek
ne može da rascepi sebe i svoje vreme na više mesta. Sugestija svake
vrste je zato dobra, te sam se zato odlučio za manje poznate, van
svakog hajpa ljude, ali mnogo veće vrednosti od mega-selera koji služe
mediokritetima kao što su brendirani diktatori ukusa ili nebitno koji
već napujdani za stilske vežbe pljuvanja. Ako ovaj način nekome posluži
kao inspiracija da sam istražuje - sjajno, a ako ne... aktiviraće se
već u nekom trenutku. Nekako... nadam se da je ovo početak serije...
Sigmatropic je grčki, sada već - bend, ali u zbilji - projekat Akisa
Boyatzisa, koji je svoju muzičku karijeru započeo sa new wave/om u
bendovima kao što su Captain Nefos i Libido Blume. Krajem 80-ih odlazi
u SAD i sa lokalnim muzičarima osniva kratkotrajnu formaciju HUM, a po
povratku u Grčku reaktivira Captain Nefos, osniva Deka Metra Dendra da
bi napokon 1997. godine osnovao Sigmatropic i kompletno promenio
muzički izraz, koristeći pre svega elektroniku. Prvi album "Random
Walk" i bend, koji je nastupio uživo, dovoljno su uzburkali javnost da
se za sledeći album angažuje Coti K (radio i sa Tuxedo Moon,
Anastasia...). Sledeći album "Sixteen Haiku And Other Stories" je,
jednostavno rečeno, bio uglazbljavanje poezije grčkog nobelovca George
Seferisa (Georgios Seferiadis), i sa distance gledano, prva (grčka)
verzija je samo bio uvod u zvezdanu internacionalnu konstelaciju, ovoga
puta produciranu od strane samog Boyatzisa i Antonisa Livieratosa. Akis
je kao goste za ploču pozvao legende poput Roberta Wyatta, Leea Ranalda
(Sonic Youth) i već etablirane Cat Power, Carlu Torgerson (The
Walkabouts), Stevea Wynna, Marka Eitzela, Johna Granta (The Czars),
Howea Gelba, Laetitiu Sadler (Stereolab) etc. Rezultat je bio sjajan i
usledile su pozitvne recenzije i reakcije širom sveta. Boyatzis je
nakon toga nastavio sa koncertnim promocijama redovno sa pojedinim
gostima sa internacionalnog projekta, a posebno se intenzivirala
saradnja sa Carlom Torgerson iz The Walkabouts sa kojom je Akis više
nego sarađivao na njenom prvom solo albumu "Saint Stranger". Nakon toga
je došlo do nekoliko personalnih promena u bendu, koji je intenzivirao
svoje koncertne aktivnosti, svirajući uz bendove kao što su Sonic
Youth, Nick Cave and the Bad Seeds, etc. Dolaskom Annae Karakalou
postava se ustalila. Akis je pristao na kraće predstavljanje za srpsku
publiku, koja mu je tako blizu, a istovremeno i tako daleko. Blizu s
obzirom na muzičare koji su gostovali kod nas i na njegovoj ploči, a
daleko, jer većina prisutnih na tim koncertima nema pojma uopšte o ovom
projektu. Nadam se barem do ovog trenutka.
Plastelin: Akis, na koji način se sećaš dana sa Captain Nefos i Libido Blume?
Akis: - Ponekad pričam sa prijateljima o starim vremenima,
vraćam se u zanimljive stvari koje su se dešavale, ali bojim se da je
to sve. Nisam slušao muziku koju smo tada pravili već dugo, dugo
vremena...
Zašto si napustio Grčku i otišao u SAD i šta se dešavalo po povratku?
- Odlučio sam da odem u Ameriku i započnem karijeru kao naučni
istraživač. Proveo sam tamo dve godine i koristio svaku priliku da
sviram i pravim muziku sa izvrsnim muzičarima srednjeg zapada. Kada sam
se vratio u grčku, bio sam u vojsci godinu dana, a onda se vratio u
Kanadu na šest meseci. Nakon konačnog povratka u zemlju trebalo mi je
više od godinu dana da uspostavim zdrave muzičke veze u svojoj zemlji.
Kako je uopšte došlo do ideje o Sigmatropic i šta te je navelo da promeniš svoj muzički izraz?
- U to vreme, očajnički sam pokušao da muzički korespondiram sa
mašinama, a razlog je bio taj što mi je rad sa drugim ljudima bio
neuhvatljiv luksuz. Trebalo mi je vremena da uhvatim čvrstu nit između
ljudskog elementa i kompjutera. Na neki način, shvatio sam da čovek
zaista može biti inspirisan kompjuterom, ili suprotno - da kompjuter
može da odreaguje na ljudski priključak.
Šta te je inspirisalo da se priključiš na poeziju George Seferisa, kakva je bila prva ideja o tome ?
- Slike koje njegovi stihovi stvaraju kod čitaoca, ponekada mračne, ali
uvek sa otvorenim optimističkim mogućnostima, ponekada čak na granici
igre. Slučajno sam došao do nekih poema ("Topla Voda - Water Warm" i
"Ovo Ljudsko Telo - This Human Body") ranih devedesetih i "dodao"
muziku na njih. Ali ih i nisam tada objavio. Na to sam pomislio kada
sam video "Sixteen haiku poems" (šesnaest haiku poema) i odlučio da
budem uključen u sve njih. Tako je nastala ideja prvog (grčkog) albuma.
Kakva je bila uloga Coti K kao producenta, mislim na grčku verziju ?
- Coti je veoma doprineo produkciji albuma, takođe estetici čitavog projekta.
Kako si došao na ideju da čitav projekat internacionalizuješ ?
- To se desilo nakon razgovora sa Hytch-Hyke etiketom, koja izdaje naše
ploče u Grčkoj i pomislili smo da je zaista sjajna ideja da se album
ponovo realizuje sa gostima iz Britanije i Amerike.
Tehnički, kako si izveo saradnju sa svom ovom kombinacijom muzičara ?
- U nekoliko slučajeva kao sa Carlom Torgerson i Steveom Wynnom
materijal je sniman u Grčkoj. Ipak u većini slučajeva - e-mailom ili
klasičnom poštom. Dobijali su prevedenu liriku i snimljen materijal u
sirovom miksu, plus instrumentalna verzija i onda su radili na svojim
vokalima, oslanjajući se na navedeno.
Šta je bio kriterijum za biranje saradnika, da li si imao nekog
posebno u glavi? Veoma me interesuje Robert Wyatt, on je svakako
legenda, kako si se njega setio?
- Ja Roberta Wyatta znam još od Soft Machine dana. On i još gomila
ljudi iz tog doba su i dalje moji heroji. A nisam ni u najluđim danima
mogao da zamislim njega sa mnom na istom projektu, isto važi i za
Carlu, Stevea Wynna, Howea Gelba...
Da li si zadovoljan reakcijama na sve to i kako je prošla
promocija sa gostima? Ono što može da se nađe govori sve u
superlativima.
- Imali smo sjajne kritike i u Grčkoj i u inostranstvu. Imali smo veoma
dugu seriju koncerata u našoj zemlji sa specijalnim gostima. Nesumnjivo
je to bilo izuzetno iskustvo za svakog od nas kao muzičare. Naravno da
još uvek imamo planove da posetimo neke delove Evrope, nadam se već ove
godine.
Svirate veoma intenzivno, delili ste binu sa imenima kao sto su
Cave, Sonic Youth... Kakvi su sada planovi benda nakon Haiku,
personalnih promena...?
- Bend je skoro završio snimanje sledećeg albuma (izaći će u septembru)
za grčko i britansko tržište. U međuvremenu je i planiran CD singl za
maj. Imali smo pažljivo izlaganje sa zaista sjajnim fidbekom u
poslednje dve godine. Posebno su nam koncerti sa Nickom Caveom i
Rockwave festival (sa Sonic Youth i Moby) pružili mnogo. Svirali smo na
bini pred hiljadama ljudi i to je bilo fenomenalno iskustvo.
A kakvi su tvoji lični planovi? Kolaboracija sa Carlom Torgerson
je njoj donela nove, pomalo i folk motive iz tvoje zemlje, čuo sam da
je rekla da već sprema novi akustični album sa tobom ?
- Da, Carla je bila u oktobru prošle godine ponovo u Atini i snimila
nekoliko pesama za novi album, koji će izaći na jesen. Planira da se sa
The Walkaboutsima vrati u Grčku za koncert ili dva u maju.
A za sada, neki nagoveštaji za koncerte Sigmatropic van Grčke...
- Kao što rekoh - spremni smo, ali konkretno još ništa nije sigurno u ovom momentu...
Kakvo je tvoje mišljenje o globalizaciji muzičke scene? Sjajno je
to što se preko interneta može doći do grčkih, islandskih, norveških
ili čeških bendova. Slao sam, na primer, linkove za oficijelni download
srpskih bendova, ljudi su oduševljeni; mnoge grupe iz tih dosad
"nepokrivenih" zemalja su, po mom mišljenju, mnogo bolje, kreativnije i
duhovnije od većine hajpova koje gura muzička industrija. Je li to po
tebi dobro ili loše ?
- Sjajno pitanje koje me začikava sve vreme. Tehnička sredstva
omogućavaju ljudima da razmenjuju muzičke sadržaje sa kontinenta na
kontinent. U isto vreme naše uho je naučeno (ili bolje reći
iskorišćeno) da raspoznaje sve vrste zvukova i harmonskih
zanimljivosti. U širokom spektru koji konačno na dohvat ruku nudi sve
raspoložive žanrove unutar svih mogućih formi izražavanja tržištu na
sve moguće prihvatljive načine. Sada je lakše nego ikad promovisati
neku opskurnu muziku širom sveta i to za bendove iz zemalja koje do
sada nisu imale neku veću ulogu u stvaranju tradicije rock'n'rolla ili
bilo koje druge vrste muzike. To je definitivno dobro stvar. Takođe,
ovim načinom muzičari iz Afrike susreću se i eksperimentišu sa
producentima iz Evrope ili Amerike i na spontan način prave
najraznovrsniju muziku sa svim vrstama kvaliteta. Samo po sebi to je
sjajna stvar. Opet, bojim se da će se preteranim ekspozicijama doći do
gubljenja identiteta. Tradicija će postati nešto što više nećemo
raspoznavati, bar na uobičajeni način. I to me plaši.
Ovaj tvoj rad sa Seferisovim delom me nagoni da te pitam šta čitas sada i šta uopšte od literature preferiraš?
- Uživam u savremenoj literaturi. Upravo sam završio Paul Austerovu
"The Book Of Illusions". Takođe čitam non-fikciju (eseje, studije...)
kao "Guns, Germas and Steels" izvanrednu knjigu o podvalama u ljudskoj
kulturi Jareda Diamonda ili recimo "An Intimate History of Humanity" od
Theodore Zeldina.
Muzika? Video sam neke preporuke na tvom web sajtu.
- Pearl Harrold Budda i Brian Eno je MORANJE za sva vremena. Uopšte,
svi radovi koje potpisuje Eno me inspirišu. Album koji me inspiriše
ovog momenta je Illinoise Sufjana Stevensa. A ne mogu da sačekam i
dobijem kopiju novog Cat Power albuma...
Mileta Okiljević, februar, 2006.
|