Profil: Bogdan Rakić, spoljni naučni saradnik na Univerzitetu Indijane u Blumingtonu

Monaška odanost pisanju

Pojedine književne škole uče nas da se iz šturih podataka o životu pisca ne mogu izvlačiti zaključci o njegovom delu. Druge pak tvrde suprotno. Bilo kako bilo, verovatno nema većih literarnih pikanterija od biografija omiljenih nam pisaca. Bogdan Rakić, spoljni naučni saradnik na Univerzitetu Indijane u Blumingtonu, govori za Plastelin o svom radu na biografiji Borislava Pekića.

Profesore Rakiću, verovatno će zvučati pomalo populistički, ali moram da Vas pitam: šta je zapravo za Vas bilo najveće otkriće dok ste pisali Pekićevu biografiju? Pred kojim ste podatkom iz Pekićevog života stajali potpuno oduševljeni?
- Za mene je to prije svega bilo otkriće da je Pekić u duhovnom smislu gotovo u potpunosti izgradio imaginativni svijet svojih djela još mnogo prije nego što ih je napisao. Čitati Pekićeve dnevničke zapise iz pedesetih godina predstavlja jedinstven doživljaj, jer se u njima otkrivaju osnovne zamisli "Vremena čuda", "Kako upokojiti vampira" ili "Zlatnog runa". A kada je riječ o nekim bizarnijim epizodama iz njegovog života, zabavio me je i jedan do sada nepoznat detalj: Pekić je neposredno po oslobođenju pristupio SKOJ-u s namjerom da protiv komunizma djeluje "iznutra", slično Konradu Rutkowskom koji postaje član Gestapo-a kako bi se uspješnije suprotstavio fašizmu.

Zašto ste izabrali baš Borislava Pekića?
- Osim isključivo književnih razloga, odnosno činjenice da Pekić spada među 2-3 najznačajnija srpska prozaista u drugoj polovini dvadesetog vijeka, kao i snažnog ličnog afiniteta prema njegovom djelu, na izučavanje Pekićevog života navelo me je i uvjerenje da je njegova biografija paradigmatična u odnosu na jedno značajno poglavlje jugoslovenske i srpske istorije, u kojem se, vjerujem, mogu naći i neki od odgovora za ono kroz šta Srbija trenutno prolazi.

Da li ste uspeli da proniknete u jednu od najvećih tajni: kako je Borislav Pekić uspeo da stvori tako obiman opus?
- Bio je monaški odan pisanju i, za razliku od mnogih svojih savremenika, umio da organizuje vrijeme koje je imao na raspolaganju, naročito u toku dvadesetak godina koje je proživio u Engleskoj.

Kada biste morali da istaknete tri osobine za brzi profil Borislava Pekića, koje biste crte istakli?
- Neko drugi bi tu možda naveo rijedak moralni integritet, erudiciju i za nas nauobičajenu gospodstvenost u ophođenju. Ja, međutim, smatram paradoks fenomenom koji suštinski određuje Pekićevu ličnost, život, a zatim i književno djelo. Uostalom, Pekić je sam sebe vidio kao čovjeka čiju prirodu obilježavaju protivrječnosti, "stalan rat manihejskih načela dobra i zla, vere i sumnje, discipline i anarhije..."

Puno je onih anegdota - poslastica o piscu koje se prepričavaju uz dobre knjige. Jednom sam čuo da je Pekić voleo kaubojske filmove. Da li je tačan taj podatak?
- Još uvijek sam usredsređen na rani period Pekićevog života, te tako nisam stigao do te "kaubojske" faze, ako je i postojala.

Pročitao sam u časopisu "Anali Borislava Pekića" odlomak iz biografije na kojoj radite - ono koje govori o suđenju Pekićevoj demokratskoj grupi. Nakon tog teksta, imao sam utisak da je Pekić živeo unapred. Imate li taj utisak?
- Čini mi se da je Pekić živio u prošlosti u istoj mjeri u kojoj je živio u sadašnjosti ili budućnosti. Ne treba zaboraviti da je on dobio 15 godina robije bez obzira na "objektivnu nemogućnost izvršenja programom predviđenih dela", kako stoji u obrazloženju presude Okružnog suda u Beogradu iz maja 1949. Zanimljivo je da je nekoliko vijekova ranije sličnu logiku razmišljanja slijedio i Tomas Hobs ističući u "Leviatanu" kako vještice treba spaljivati već i zato što umišljaju da je njihova magija stvarna. Otuda Pekić na jednom mjestu ironično kaže da bi on i njegovi drugovi jednako prošli da je na mjestu dogmatičnog sudije Predraga Elezovića sjedio "filosof i skeptik" Tomas Hobs. A da je, kako kažete, Pekić živio i unaprijed, potvrđuju riječi bivšeg američkog ministra inostranih poslova Kolina Pauela, koji je nedavno izjavio da je Sadam Husein dobio što je zaslužio ne stoga što je uradio nešto što ne treba, nego što je to namjeravao uraditi. Ne treba zaboraviti, uostalom, da je kao moto "Vremena čuda" Pekić naveo riječi iz biblijske Knjige propovjednikove: "Što je bilo, to će i biti, što se činilo, to će se i činiti, i nema ništa novo pod suncem".

Molim Vas da nam u nekoliko rečenica, baš na primeru Pekićevog životopisa, objasnite kako se piše biografija?
- Mene je zanimalo da rekonstruišem istorijski, politički, idejni i književni kontekst u kome je Pekić živio barem u istoj mjeri u kome su me zanimale i značajne činjenice njegovog života. Otuda sam, uz bogat materijal iz Pekićeve zaostavštine koji mi je na uvid stavila Ljiljana Pekić, izučavao i sav dostupni materijal iz policijskih i zatvorskih arhiva, čitao novine iz tih godina i u njima tražio članke o kojima Pekić piše u dnevnicima, bavio se književnim polemikama iz pedesetih i šezdesetih godina koje je pažljivo pratio, ali i razgovarao sa svima koji su tada poznavali Pekića, ljudima koji su s njim bili u SDOJ-u i na robiji, kolegama sa studija, saradnicima iz ranih dana u Lovćen filmu, dakle svim onim do kojih sam mogao doći. Otuda u tekstu koji pišem ima dosta takozvane "usmene istorije" što mu, barem po mom mišljenju, daje izvjesnu svježinu i autentičnost.

Neke književne škole nas uče da se iz šturih podataka o životu pisca ne mogu izvlačiti zaključci o njegovom delu. Druge pak tvrde suprotno. Kakav je Vaš lični stav po ovom pitanju?
- Vjerovatno se ne bih ni laćao ovog posla da ne vjerujem u njegovu opravdanost. S druge strane, lično nisam pretjerano sklon biografskoj kritici. Nadam se da ovo što radim spada u okvire takozvanog "novog istoricizma", danas dosta zastupljenog metoda u književnoj kritici kojim se nastoje rekonstruisati okolnosti, istorijske, ideološke, a po mogućnosti i duhovne, u kojima se pisac razvijao i njegovo djelo raslo. U tom smislu tekst koji pišem vidim kao Pekićevu idejnu biografiju, a ne tek životopis.

Autor: Mića Vujičić