Srđan V. Tešin: Alternativni vodič kroz Vavilon (18)
Književni hamburgeri
"Književnost danas zaista pišu svi, pišu je vojnici,
policajci, političari, generali, predsjednici, domaćice i
pop-pjevačice", napisala je Dubravka Ugrešić u pogovoru
postjugoslovenskom izdanju romana "Forsiranje romana-reke". U tom
romanu, u kome je tako slikovito i sa izrazitim humorom opisana naša
"socijalistička", gotovo naivna, prošlost i nagoveštena zla tranziciona
budućnost (a koja se, ako ćemo pravo, na kraju krajeva i obistinila),
Dubravka Ugrešić precizno definiše tipove pseudopisaca koji su,
poslovično, sve drugo - samo ne pisci. Recimo, Vuk Pršo pokušava da
spoji književnu praksu i samoupravljanje, Pipo Fink je promašeni
zagrebački pisac koji zarađuje pišući scenarije za debilne dečije
serije za televiziju, Jan Zdrazil je prevejani cenzor, a Jean Paul
Flagus je ludak opsednut idejom da sve stavi pod svoju šapu i podvrgne
potpunoj, globalnoj književnoj kontroli (otuda sintagma "književni
hamburgeri"). Prava galerija likova tugaljivih sudbina.
I kada Dubravka Ugrešić kaže, u pogovoru američkom izdanju romana,
da su optužbe onih kritičara čiji se argumenti baziraju na tome da se
"ne mogu pisati satirični romani dok Vaša zemlja pliva u krvi", zapravo
predrasude zapadnjaka koji time guraju istočnoevropske pisce u vlastite
stereotipe, jer ni oni ne bi trebalo da smetnu s uma da "zajedno sa
ratnom postoji i paralelna zbilja koja i dalje ima svoje zabavne
oblike".
Jedna od tih, takoreći zabavnih, stvari koja nam se dogodila "dok je
trajao rat", jeste i najezda literarnih skakavaca koji su toliko knjiga
naštancovali i toliko tona papira uništili da bi ozbiljno trebalo
porazmisliti o tome da se, u najmanju ruku, protiv nekih od njih
podigne optužnica zbog ekološke katastrofe koju su prouzrokovali. O
ovdašnjim piscima koji imaju manje od trideset godina, a više od
četrdeset objavljenih knjiga ne vredi trošiti reči. Nekako se u
istoriji uvek događalo da onaj ko toliko zapne da objavi knjigu - na
kraju to i uspe; setimo se samo svih onih sentimentalnih ispovesti koje
su pisale dokone francuske usedelice tokom 19. veka, ali se retko kad
obistinilo da takve knjige postanu predmet ozbiljne kritike, a
ponajmanje se događalo to da takva književna nedonoščad budu reper za
vrednovanje književnosti jedne epohe. Kako se dogodilo da baš nama
zpadne da živimo u tako iščešenom vremenu?
Sve u svemu, u ovoj zemlji svi (i dalje) pišu, ali retko ko živi od
napisanog. Najbolje žive oni pisci koji su u prethodnim životima bili
"vojnici, policajci, političari, generali, predsjednici, domaćice i
pop-pjevačice". A "odmetnuta" književna kritika je tu da zdušno brani
napisano. Naravno, za "obične smrtnike" svi smo "mi" zapravo "oni":
"književni hamburgeri". Na bestseler listama svega ima; od nekih imena
prosto krenu suze na oči kao od luka u hamburgeru. Neki ne bi prošli ni
sanitarnu inspekciju, a ipak se nađu na tržištu. I, evo, dođosmo do
prvog zaključka: na prvi pogled, čini se da broj pisaca u ovoj zemlji
premašuje broj čitalaca (da nije tako, ne bi se dogodilo - a bilo je i
toga - da tiraž knjige ovenčane NIN-ovom nagradom bude manji od 500
primeraka). Gde je prvi, tu je odmah i drugi zaključak: od kukolja se
ne vidi žito, a od kukolja se zemička za hamburger ne mesi (da nije
tako, znalo bi se koji pisac igra u "beton ligi", a koji u "ligi
šampiona"; da nije tako, ne bi i dan-danas literarni zlikovci dobijali
zvučne nagrade). Ko spomenu lustriranje?!
Nema nama pomoći dok o sudbini domaće književnosti (i književnika)
odlučuju likovi poput Vuka Prše iz "Forsiranja romana-reke". Nema nama
pomoći dokle god likovi poput Jean Paula Flagusa haraju našim
izdavačkim drumovima kao secikese. U svakom slučaju - neće se ovdašnji
pisci, koji ne mogu da budu ništa drugo osim to što jesu, još dugo
hleba najesti od svojih knjiga. O hamburgerima da i ne govorimo. |