Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Bunker: Nenad Rizvanović

 

U revijalnom tonu

 

za Sašu Lošića

 

ImageČak i da kiša nije padala, ne znam bih li izlazio iz ove starinske sobe. Jer otkako sam ušao u ovu sobu, kao da sam ušao u vlastitu prošlost, koja, naravno, nije bila uvijek ugodna. No već sam u godinama kad mi je lakše živjeti u takvoj prošlosti nego u sadašnjosti koju niti razumijem niti želim razumjeti.

 

S balkona vidim djelić sivog i masnog mora, i to mi je sada dovoljno. Nisam se uopće osjećao loše - ponio sam dovoljno časopisa, knjiga, turističkih vodiča, planova, prospekata. Prelistavao sam publikacije, ali zapravo nisam radio ništa pod kapom nebeskom. Otišao bih do zahoda i vratio se. Uključivao i isključivao televizijski aparat u potrazi za odgovarajućom treperavom slikom. Sve dok je instrument ležao čvrsto zaključan u kutiji, smio sam ljenčariti. A u tome sam jedino uživao - da vrijeme prolazi tek tako, bez nekog naročitog razloga Ako već nisam imao nekih novaca, trošio sam svoje vrijeme. Oduvijek sam se osjećao bogatiji od bogatuna koji nemaju vremena za svoje luksuzne jahte u marinama. Ljenčarenje je, misli se, gubljenje vremena, ali za mene je to metoda koja spašava. Jedino sam tako dolazio do trenutka promjene kada bih zaboravljao sve što je opterećivalo ovog nesavršenog mene koji hoda po svijetu kao po neravnom kamenju. Metoda je možda nebitna, važan je bio moment u kojem će u jednom iznenadnom vrtlogu zajedno sa mnom, nestati svi oni neugodni i naporni događaji koje sam, kao i bilo tko drugi, bio prisiljen preživjeti.

 

Jedino što mi je u ovoj hotelskoj sobi zaista nedostajalo bio je radio-aparat. Očito, danak novom vremenu koje je već pristiglo. To što su iz hotelskih soba izbačeni radio-aparati za mene je bio ozbiljan problem. Možete me proglasiti staromodnim, ali ja tu promjenu nikako ne prihvaćam. Možda me zaista pregazilo vrijeme, kao što vjerojatno i jest, ali eto još uvijek sam bio živ i odsjedao u hotelskim sobama, pio kavu po barovima i gledao svijet oko sebe.

 

I da vam kažem nešto - od onog dana kad su radio-aparati izbačeni iz soba i apartmana, nestala je i čitava jedna civilizacije koju smo voljeli i koja nas je formirala. Od tada smo otplovili u novu epohu koja definitivno nije više bila naša, u kojoj hotelske radio-aparate - uvijek od najjednostavnije vrste! - neće više postavljati uz krevete (primitivnost tih radio-aparata neko kratko vrijeme me toliko iritirala da sam na putovanja nosio mali ali kvalitetan radio prijemnik, ali sam brzo odustao jer to jednostavno nije bilo to). U hotelskoj sobi, zvuk radija mora neizostavno dolaziti ispod kreveta. To je stvaralo onaj nezaboravni efekt, neponovljiv bilo gdje osim u hotelskoj sobi. Samo je tako imalo smisla slušati divni glas koji bi prozborio - Nakon ponoćnih vijesti, slijedi još samo vremenska prognoza, a zatim, sve do jutra, glazba iz studija, u revijalnom tonu - i nekako znati da si još uvijek živ na ovom svijetu i da se ne vučeš iz dana u dan kao krepana mačka

 

Uostalom i tu sintagmu - u revijalnom tonu - oduvijek sam volio. Nisam istraživao što on znači drugim ljudima, ali vrlo dobro znam što je značio meni. Ne bih rekao da je to nekakva čežnja za onim što je nekad bilo, nego čežnja za samim stvarima i osjećajima, i nama samima uostalom, kakvi smo trebali i morali biti.

 

I na kraju ispada da je sve drugo negdje usput nestalo i isparilo, da je ostala samo glazba, i to u revijalnom tonu, kao lijepo aranžirani dokaz da to što smo živjeli nije možda bilo sasvim besmisleno. To je i bilo baš ono što sam tražio od noćnog programa, koji je također nestao, barem onakav kakvog sam ga pamtio.

 

I zato sam jedne noći došao na ideju - sam ću sebi sastavljati popis skladbi koje će se poput lagašne plahte polako spuštati na ovu večer.

 

To će biti pravi završetak dana, u kojem razmišljam o muzici ili bih možda trebao reći - preko muzike: kad se negdje iza podneva probudim, oko mene se još povlače ostaci pjesma i izvođača koje sam čuo sinoć ili tko zna kada; ponekad još u meni skače lirska nota nekog instrumenata koja se odnekud pojavila i privukla moju pažnju.

 

Ponekad zaista žalim što karijeru muzičara nisam zamijenio karijerom muzičkog urednika na radiju, možda baš u noćnom programu. Osjećam da na moj muzički program čeka čitava planeta budnih i neispavanih u gradovima, u prigradskim mjestima, u prizemnicama i novogradnjama. Svi oni koji su u času samospoznaje odbacili televiziju, dnevnu štampu i časopise. Oni još žele samo da ih pahuljasta mreža od muzike tek malo zanjiše u maglu starih osjećaja, kao što maestral ljulja malo mutne vode u praznoj boci negdje na plavoj pučini.

 

Sve je to stara muzika i stari trikovi - Sinatra, Jobim, big bandovi, pokoja šansona, naravno i naši pjevači Gabi i Robić, tek toliko da se zalepršaju zavjese na zaboravljenim hotelskim terasama, i otkrije muzika iz koje će proviriti titraj nekog ljubavnog osmijeha.

 

Netko će se na nekoj terasi, otmjenoj, iz davnog vremena, značajno nakašljati. Netko će neutješno gledati u valove tamnog mora. Sivog i masnog.

 

Beleška o autoru: Nenad Rizvanović je rođen 1968. godine u Osijeku. Diplomirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kritiku i prozu. Jedan je od osnivača FAK-a. Zajedno sa Krunom Lokotarom priredio zbornik FAKat (2001). Objavio knjigu priča "Trg Lava Mirskog" (2001). Urednik u zagrebačkoj Izdavačkoj kući VBZ.

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement