Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Ćutanje i jedan vrisak

 

Roman Simić: "U što se zaljubljujemo", Profil, Zagreb, 2005.

 

ImagePrestižnu nagradu "Jutranjeg lista" za najbolje prozno ostvarenje napisano tokom 2005. godine u Hrvatskoj osvojila je zbrika pripovedaka Romana Simića "U što se zaljubljujemo". Roman Simić je rođen 1972. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studije komparativne književnosti i španskog jezika. Član je uredništva književnog časopisa "Quorum" i organizator i urednik "Festivala evropske kratke priče". Pre zbirke "U što se zaljubljujemo", Roman Simić je objavio takođe zapaženu kolekciju pripovedaka "Mjesto na kojem ćemo provesti noć".

 

Odlična knjiga Romana Simića zaista se uklapa u voz nove hrvatske proze, te njegove ime svrstavamo u istu onu grupu pisaca u kojoj se već nalaze Zoran Ferić, Borivoj Radaković, Ante Tomić - grupu književnika čija dela odlikuje savremen i jednostavan izraz, ili, kako je to već neko ranije primetio, spoj hrabarog tretmana savremenih tema sa pitkim stilom pisanja, izbrušenim u novinarskom radu. Štaviše, jedan od najpoznatijih hrvatskih prozaika Zoran Ferić pojavljuje se kao epizodista u dobroj Simićevoj priči "Čovjek u ženskim gaćicama" koja se odvija u mrtvačnici, kroz dijalog patologa i njegovog tehničara, pokušavajući da odgovori na pitanje može li pripovedanje nadigrati smrt i savladati banalnost ljudskog života. Ne mora biti tačno, ali možda Roman Simić, birajući Ferića za epizodistu, pored toga što je taj potez izuzetno duhovit i zabavan, jasnije pokazuje čitaocu pravac ka mračnom i opasnom, depresivnom, tvinpiksovskom gradiću, u kome će se odigrati njegove priče. Ali, sasvim orginalno, upečatljivo i duhovito!

 

Najveća pripovedačka snaga Romana Simića leži u sposobnosti da u pripovetku udahne onu atmosferu kojom ta storija diše. To ne čini deskripcijom koja ponekad ume da optereti i slomi fabulu. To postiže izvanrednim darom koji nije sasvim lako definisati. Škrti dijalozi i prigušene emocije koje u poslednjoj rečenici umeju da odzvone, njegova su najvažnija oruđa. Ili oružja, ako ovakvu prozu nazovemo hemingvejevskom. Jer, Roman Simić tretira neke društvene probleme (čak i one iz poslednjeg rata), isto onako kako je u njih pucao veliki Papa. Ćuteći o njima, zapravo je vrištao o njima i to na sav glas. Puštajući junake da ćute o svojim mukama, učinio je da te muke postanu glasne. Tako je izbegao banalnost koju uvek u sebi sadrži angažovana književnost (ma šta ona da bila) i u isto vreme uspeo da junake zagnjuri u vruću baru stvarnosti, ali tako da priča ostane literarno neokaljana.

 

Autor: Mića Vujičić

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement