Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Otisak: Mladi pisci na prostoru ex-YU pokušavaju da spoje popucale šavove

 

Književne igre bez granica

 

ImageNije jednostavno odgovoriti na pitanje kako je moguće da smo od prilično otvorene sredine za uticaje drugih kultura postali verovatno najzatvorenija zemlja u okruženju. Štaviše, neretko se, barem kada je reč o književnoj sceni, može čuti da nema ama baš nikakve saradnje između književnih scena koje su nastale rastakanjem druge Jugoslavije. Obično takve stavove iznose pisci srednje i starije generacije koji su, vidi vraga, između sebe sarađivali za vreme SFRJ na najrazličitijim književnim planovima, a danas se prepiru (pa i otvoreno mrze) u vezi sa potrebom uspostavljanja ponovne saradnje među separatnim književnim scenama koje postoje u regionu. Dok se "matorci" prepiru, dotle pisci mlađe i najmlađe generacije iz tih zemalja sarađuju na zajedničkim projektima. Poslednji dobar primer je objavljivanje antologije nove kratke priče "Na trećem trgu" mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Prethodnih godina, samo u Hrvatskoj je objavljeno nekoliko antologija i izbora iz srpske proze i poezije. Mediji imaju svoju logiku pa za čitanje preporučuju ono što misle da ima prođu, a da li čitaoci u regionu zaista znaju nešto o predstavnicima mlade srpske proze ili poezije koji nisu opterećeni negativnim imidžom zbog svog javnog delovanja poput nekih svojih starijih kolega koji su otvoreno zagovarali i podgrejavali sukobe u regionu? O tome da li je takva saradnja nevidljiva, ali i subverzivna za državne institucije koje zaziru od transparentne saradnje u regionu, razgovarali smo sa Tatjanom Gromačom (Hrvatska), književnicom i novinarkom "Feral Tribunea", čiju je knjigu pesama "Nešto nije u redu?" objavio Samizdat B92, sa Lamijom Begagić (BiH), književnicom čiju su knjigu priča "Godišnjica mature" objavili beogradski "Rende" i sarajevski "Omnibus", sa Jovankom Uljarević (Crna Gora), književnicom koja je svojevremeno za kikindski časopis "Severni bunker" priredila pregled crnogorske aktuelne najmlađe književnosti, sa Sašom Ilićem (Srbija), književnikom čiji je roman "Berlinsko okno" objavljen paralelno u Srbiji i Hrvatskoj i sa Igorom Marojevićem (Srbija), književnikom koji je priredio antologiju srpske kratke priče "Oslobađanje lektire" za hrvatsko tržište, učesnikom Prvog europskog festivala kratke priče u Hrvatskoj i Sloveniji iz SiCG i jednim od pisaca Srpskog književnog društva koji su učestvovali u uzajamnoj poseti SKD-a Društvu hrvatskih pisaca 2005. godine.

 

ImageIgra na sigurno: Spisateljica Tatjana Gromača smatra da postoji potreba da se u regionu zapadnog Balkana objavljuju dela pisaca iz susedstva, ona naglašava da takav "interes postoji utoliko ukoliko se radi o 'razvikanim' piscima, i također, piscima čije knjige imaju jako dobru prodaju, kao što su recimo Ante Tomić ili Vedrana Rudan u Hrvatskoj, čije su knjige, također, objavljene i u Srbiji. To je takozvana igra na sigurno, jer izdavač ne riskira, s obzirom na to da se radi o provjereno vrlo čitanim piscima, to jest vrsti književnosti koja ima dobru 'prođu'. Postoje i neki drugi primjeri, recimo zagrebački izdavač 'Durieux', koji objavljuje knjige mladih crnogorskih pisaca, sa tom razlikom da oni te knjige uopće nisu tiskali u matičnoj Crnoj Gori. Znači, radi se o autorima koji su iz nekog razloga odabrali izdavača za svoju knjigu koji radi u drugoj državi. Izdavači iz 'regije' u pravilu nisu zainteresirani objavljivati knjigu nekog autora iz druge države - prostora iz te 'regije', ukoliko je ona već objavljena u matičnoj državi. Iznimke postoje, doduše rijetke, a onda se radi najčešće o pragmatizmu, znači spomenutom slučaju gdje knjige donose sigurnu dobit.' S druge strane, Saša Ilić napominje da, s obzirom na činjenicu da ne postoji zajedničko tržište koje bi omogućilo nesmetani protok knjiga i ideja na teritoriji bivše Jugoslavije, misli da je neophodno objavljivati pisce iz susedstva, kao što to u Srbiji čine izdavčke kuće 'Rende', 'Fabrika knjiga', donekle i 'Stubovi kulture', a u Hrvatskoj recimo 'Biblioteka 90 stupnjeva', 'Feral' ili 'Meandar'. On tvrdi da "se događa da se jedna ista knjiga pojavi istovremeno u 'Omnibusu', 'Feralu' i 'Stubovima' kao što je slučaj sa 'Sahibom' Nenada Veličkovića. Ali da to nije učinjeno, tržište bi ostalo bez informacije o toj knjizi. Naravno, uvek postoje entuzijasti, koji će to saznati na ovaj ili onaj način, ili će čak nabaviti knjigu preko nekih kanala, ali to je zanemarljiva manjina koja se meri u promilima. Ja sam, recimo, Hemonovu knjigu priča svojevremeno nabavio nekim kanalima koji su išli preko Norveške." Mlada književnica Lamija Begagić nije sigurna da li takva saradnja zaista postoji ili ne postoji. "Naravno da na svim tržištima treba biti knjiga iz svih zemalja nastalih raspadom SFRJ, ali postavlja se pitanje ima li potrebe da izdajemo tri ili četiri puta istu knjigu. Moja zbirka izašla je u 'Omnibusu' u Sarajevu i u 'Rendeu' u Beogradu. Budem li planirala plasirati je na hrvatsko tržište, morat ću i tamo naći izdavača. Efikasnije, jeftinije i pametnije bilo bi otvoriti tržišta za izdanja izdavača iz regiona. Bosanska knjiga u Srbiji ipak nije isto što bugarska knjiga u Velikoj Britaniji. Jezik nas, još uvijek, povezuje." Po Igoru Marojeviću ta potreba je onolika koliko se takvih knjiga objavljuje. Dakle, za sada je mala. "Očigledno je da čitaoci ne mogu da se izbore ni sa postojećom količinom domaćih i prevedenih knjiga, koja je zahvaljujući jeftinosti prevoda - odnosno: većine pisaca, fondacijama i otkupima - ogromna u odnosu na stvarno interesovanje i kupovnu moć. Ta količina je, s druge strane, nedovoljna jer se ne prevode neke fundamentalne knjige." Književnica iz Crne Gore Jovanka Uljarević tvrdi da su "pisci iz susjedstva u regionu zapadnog Balkana sve prisutniji. Bar je tako sa piscima iz Crne Gore čija prozna djela se već godinama objavljuju i veoma zapaženo prolaze u Hrvatskoj na primer, uskoro se očekuju i pjesničke knjige u Sloveniji na slovenačkom."

 

ImageArbitrarne i jaranske književne veze: Naši sagovornici smatraju da kakve-takve književne veze ipak postoje, ali da se one i dalje održavaju isključivo angažovanjem pojedinaca. Gromači se čini da neke veze postoje, "upravo među generacijom mlađih pisaca, osobito struje autora koji su autorski 'stasali' za vrijeme i nakon rata, a koji razmišljaju u smijeru koji nije nacionalistički. Znam za neke časopise u kojem objavljuju autori sa područja bivše Jugoslavije, tiskane ili internet časopise. Postoje i književni susreti, 'Marlauxovi' susreti u Sarajevu mislim da su prvi krenuli sa tom praksom, a postoji, ili je postojala aktivna mreža mladih pisaca okupljenih oko imena LitKon. Sve u svemu, suradnje ima, kao i interesa za ono što se događa drugdje." Saši Iliću su zanimljivije individualne veze među piscima u regionu nego među književnim scenama, koje bi trebalo da predstavljaju neku organizovanu društvenu strukturu, pa samim tim inertnu i neprilagodljivu tvorevinu. Po njemu, "sve je prepušteno pojedincu, pa kako se ko snađe. Tako ispada na kraju da svako ima neke svoje 'kontakte' u inostranstvu." Lamija Begagić tvrdi da su kontakti dobri i više nego dobri. "Pisci moje generacije komuniciraju otvoreno, nastupaju u zajedničkim regionalnim projektima (Buntovna proza, Na trećem trgu, Switch...), gostuju na književnim programima, izlažu na sajmovima... Ne vidim da su neke velike prepreke među nama ikad i postojale." Marojević, s druge strane, nije toliko siguran u to da su književni odnosi na nekom zavidnom nivou, štaviše, on smatra da su oni pre svega arbitrarni i jaranski. "Jedino ako svedemo merila na minimum, i stalno na umu imamo odnose za vreme ratova, možemo reći da je na tom planu učinjeno mnogo." Uljarevićeva smatra da "crnogorska književna scena, posebno njeni mlađi predstavnici, radeći prijethodnu deceniju na uspostavljanju prekinutih književnih veza, iz neknjiževnih razloga, danas imaju zavidan odnos sa zemljama u regionu. Česti su gosti, pa i počasni, književnih manifestacija susjednih država, njihove knjige se objavljuju kod različitih izdavača, prisutni su u časopisima, prevode se na druge jezike... Isto je i obrnuto posmatrano. Problem komunikacije i uzajamne saradnje uopšte u regionu ne postoji između pisaca i književnih scena koje su spremne na nju. Zrelost za komunikaciju je i stvar naše zrelosti, što ne smijemo zanemariti."

 

ImageKnjiževnost prepuštena samoj sebi: Čak i onaj ko samo površno posmatra stvari shvata da državne institucije i ustanove, ne neguju komunikaciju između književnosti koje nastaju u regionu. Ni Tatjana Gromača, nije sigurna u to koliko je Država zainteresovana za uspostavljanje čvršće saradnje, barem kada je o Hrvatskoj, to jest Hrvatskom Ministarstvu kulture reč. "Najčešće su to neke vrlo oficijelne prilike, kao, na primjer, Dani hrvatske kulture u Makedoniji ili Sloveniji, koji su onda prigoda da se neki hrvatski autori ondje predstave. Nisam sigurna za neke druge oblike suradnje, komunikacije, osobito kada je riječ o komunikaciji hrvatske i srpske književnosti i podupiranju te komunikacije od strane oficijelnih, državnih institucija. To je još uvijek vrlo opipljivo područje, osobito iz perspektive vladajućih." Saša Ilić je odričan kada posmatra ulogu Države u podršci uspostavljanja pokidanih književnih veza u regionu. "CZKD, recimo, kod nas povremeno organizuje gostovanja autora iz susedstva što je odlična stvar, bilo da se radi o FAK-u, 'Omnibusu', ili izuzetnim pojedincima kao što su Predrag Lucić, Sinan Gudžević, Aleksandar Hemon ili Muharem Bazdulj." Lamija Begagić primećuje da državne institucije jedva da neguju književnost u vlastitoj zemlji, kamoli da podstiču međusobnu saradnju. "No, postoje institucije i ambiciozni pojedinci koji uvijek nađu načina, vremena i novca da naprave pravu stvar. Hvale je vrijedna ova edicija 'Bosanci trče počasni krug', koju je napravilo beogradsko 'Rende'. Isto kao što je za svaku pohvalu i biblioteka 'Živi jezici' zagrebačkog 'MD-a/Profila', u kojoj su objavljene antologije kratkih priča raznih evropskih naroda, uključujući i narode iz regiona. Ljudi poput Vlade Arsenijevića, Romana Simića i Nenada Veličkovića uvijek je bilo i bit će." Marojević, koji živi na relaciji Beograd-Barselona, upoređuje ta dva svoja iskustva. On smatra da je verovatno naša država u tome nemarnija od susednih. "A jedna katalonska fondacija na plasmanu domicilne književnosti i komunikacije sa drugima čini stotinak puta više nego Ministarstvo kulture Republike Srbije. Znam da u njemu postoje i neki vredni ljudi, koji, međutim, ne mogu da učine gotovo ništa zbog javašluka i blokade od strane viših instanci. Ali, negde je i prirodno da Ministarstvo kulture Republike Srbije ne može da učini ništa na književnoj komunikaciji, pošto nije stanju da uspostavi valjanu komunikaciju ni sa Vladom - koja mu iz saziva u saziv, sažima budžet - ni, kako vidimo, sa samim sobom." Uljarevićeva zaključuje da je komunikacija svedena na individue, manje grupe pisaca ili ljudi koji se bave na neki način književnošću. "S jedne strane, to govori o odsustvu sluha države ili država za važnost književnosti i njenu nezatvorenost. Dok, na drugoj strani, to ima i jak pozitivan efekat, prepuštenost književnosti samoj sebi i njeno kretanje po principima koje ona jedino može da diktira, a ne stavljanje nje u poražavajuću poziciju sluškinje politici. Mada je veliko pitanje da li politika pretenduje na književnost ili joj se ova podaje po potrebi i zbog slabosti sopstvenih autoriteta."

 

ImageNametanje principa ključa i reciprociteta: Kada je reč o interesovanju suseda za aktuelnu produkciju u regionu, Tatjana Gromača sumnja da je aktualna književna proizvodnja baš bliska čitaocima susednih naroda. "Čitaoci čitaju ono što im se gura pod nos na TV top listama i u dnevnim novinama, a književnosti nastale na području bivše Jugoslavije ne serviraju im se, između ostaloga i zato jer nema hrvatskih izdanja tih knjiga. Postoje iznimke, najčešće su to BiH pisci čije su knjige izašle u Zagrebu, to je najčešći slučaj, ako su te knjige nešto što može biti komercijalno." Saša Ilić misli da aktuelna književna produkcija najpre zanima pisce, jer oni nastoje da čitaju jedni druge. "Dovijaju se na različite načine da stignu do knjiga i saznaju šta se to događa u neposrednom literarnom okruženju. Što se ostalih čitalaca tiče, ne znam koliko je njih pročitalo neku Jergovićevu ili Hemonovu priču, koliko njih je čulo za izvrsnu dramsku spisateljicu Ivanu Sajko, koliko njih bi tačno odgovorilo na pitanje: ko je Ognjen Spahić ili ko je autor 'Travničkog trojstva'." Zbog toga što desničari svuda dobro stoje, Igor Marojević misli da je susedima manje bliska aktuelna produkcija nego što bi bilo normalno. "Ali, gotovo svi imaju problem da plasiraju i ono što proizvode, te stalno rešavaju tekuće probleme umesto da se pojave ljudi iz nekoliko država koji bi napravili neku istinsku plodotvornu inicijativu. Iza ovog što kažem ne stoji jugonostalgija, nego prosta računica: svima koji se bave književnošću trebalo bi da bude interes da su dobro zastupljeni na tržištu od gotovo dvadeset miliona ljudi, umesto na dvostruko ili petostruko manjem. Uostalom, glavni problem možda i leži u tim nesvesnim recidivima jugonostalgije, u smislu da se u promovisanju tuđih književnosti, u manje formalnom vidu, na Balkanu za sada ponavlja greška iz druge Jugoslavije: nametanje principa ključa i reciprociteta, umesto tržišnog principa." Jovanka Uljarević kaže da je o tome nezahvalno iznositi bilo kakve sudove, jer postavlja se pitanje šta je ono što je uopšte blisko nekim čitaocima. "Čitaju li se najviše knjige koje se najviše prodaju ili se one najviše prodaju zato što se najviše reklamiraju, i ako se najviše čitaju da li su samovoljan izbor čitaoca ili jedini mogući, da li ga i zadovoljavaju? Na koje mislimo čitaoce pri tom: čitoce uopšte, čitaoce dokoličare, čitaoce pisce, čitaoce kritičare?"

 

ImageKolektivna terapija: Čitaoce pa čak i izdavače ne zanima baš preterano da prate ono što se objavljuje kod suseda, smatra Gromača. Zanimalo bi ih samo ako bi se radilo o nečemu što bi donelo dobru i sigurnu novčanu dobit. "Postoje izdavači koji su iznimka, kao što je 'Samizdat B92' ili 'Fabrika knjiga'. Oni čak ostvaruju suradnju sa hrvatskim izdavačima, pa imaju neke projekte gdje zajednički objavljuju nekog autora/autoricu, ali o tim se knjigama, u Hrvatskoj, malo piše ili govori u medijima, one prolaze slabo zapaženo." Lamija Begagić je sigurna u to da su čitaoci varljiva kategorija. "Oni koji čitaju poeziju Faruka Šehića, čitat će i poeziju Ivice Prtenjače. Interes izdavača za regionalnu produkciju jasno se vidi na sajmovima. Posljednjih godina na sva tri velika sajma u regionu (Beograd, Zagreb, Sarajevo), štandovi susjednih zemalja su posjećeni, bogati, izdavači komuniciraju, razmjenjuju iskustva... Nedavno je na Sarajevskom sajmu knjiga u Skenderiji, na štandu udruženih hrvatskih izdavača, održan okrugli sto zanimljivog naziva 'Kolektivna terapija'. Skupili su se pisci, izdavači i knjižari iz Hrvatske i BiH i pričali o stanju u izdavaštvu. Svako je imao svoje dvije minute da se požali. Takve žalopojke sigurno neće popraviti opšte stanje u izdavaštvu, ali ćemo razmjenom iskustava možda nešto naučiti jedni od drugih. Krajnje je vrijeme da počnemo proizvoditi sličnosti, a ne produbljivati razlike." S druge strane, Marojević misli da to srazmerno više zanima izdavače nego čitaoce. On je siguran u to da na ovim prostorima, zamislite, postoji i poneki izdavač koji razmišlja tržišno. Ne veliki, a opet ne i zanemarljiv broj, izdavača, urednika književnih časopisa, organizatora književnih manifestacija, svoj rad bazira prvenstveno na regionalnoj saradnji, što većem promovisanju i objavljivanju autora iz susedstva, samostalno ili kroz različite koizdavačke poduhvate, smatra Jovanka Uljarević. "Iako ne možemo još uvijek govoriti o pojavi koja je poprimila razmjere i intenzitet očekivane joj po prirodi stvari, odnosno književnosti radi koje i opstoji, ona prati i čitalačke apetite. Činjenica je da je veoma teško biti otvoren za druge i drugačije, prihvatiti svoju konačnost i ograničenost, ali to je cijena koju prije ili kasnije svi moramo platiti. Ne zanimanje za drugog kada je književnost u pitanju kobno je zanemarivanje i sebe, bili toga svjesni ili ne."

 

Svi moji snošaji: Na teško pitanje da li se može očekivati povratak interesovanja čitalaca za književnost suseda, Gromača ne daje odgovor. Ona smatra da sve zavisi od pojave kakvog regionalnog bestselera. "Vjerojatno ako se pojavi nekakva bum knjiga, sa puno nečeg što bi privuklo široko čitateljstvo. Možda nekakve ispovjesti, ako npr. Ceca ili Severina objave knjigu naziva 'Svi moji snošaji' ili nešto u tom stilu. Zapravo, ne znam, skeptična sam u tom pogledu, mislim da se stvari neće bitno mijenjati. Možda ako nekakav jak inozemni koncern kupi masu izdavača iz regije i prisili ih na međusono općenje, pardon, suradnju." Ukoliko bi to postao deo zajedničkih projekata književnih scena, odnosno državnih institucija kulture, onda bi postojala mogućnost da se uspostavi neko šire interesovanje, smatra Ilić i dodaje da je ovako sve, opet, svedeno na zainteresovane i retke pojedince, bilo da se radi o piscima, izdavačima ili čitaocima. Lamija Begagić sumnja u samo postavljanje takvih pitanja. "Da li to znači da je tog interesovanja nekad nestalo? Nisam sigurna u to. Garantujem da je bosanskog čitaoca jednako zanimao Albahari ili Dežulović kao i Hemon ili Samardžić." Marojević je potpuno siguran u to da se može povratiti poverenje kod čitalaca-suseda, pod uslovom da se dovrši tranzicija i više da ne bude ratova. "Onda će ljudi moći da se bave 'sporednim' stvarima, pošto se na Balkanu tranzicija sprovodi po principu: da vidimo mi prvo kako da preživimo, a kulturom ćemo se baviti kad se tranzicija jednom zasvagda okonča. Kao da je moguće izvaditi mozak pa ga vratiti u glavu tek kad obezbediš dovoljno zaliha hrane i novca." Poput Lamije Begagić i Jovanka Uljarević smatra da interesovanje nikada nije ni nestalo i da se sve veća i narastajuća primetnost tog interesovanja već izvesno vreme ne može poreći.

 

Autor: Srđan V. Tešin

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement