Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Bunker: Željko Stanjević

 

Pogubljenje

 

(I)
Image Dobio sam poziv: pogubljenje sjutra dolazak obavezan Mastiljave riječi bez pravopisnih granica liče na kaktus položen na vrhu roze pustinje; i sve spakovano u bijeli koverat, skoro obeščašćen mojim imenom i kurvinski precizno navedenom adresom. Bez navođenja lokacije, sa višeznačnim sjutra, tajanstveni me je pošiljalac naveo na razmišljanje: pogubljenja se obično, valjda zbog Tvorčeve kratkovidosti, izvršavaju na centralnim gradskim trgovima, tačno u podne, ali, takođe je uobičajeno, za razliku od ovog slučaja, navesti objekat pogubljenja, kao i razlog za takav čin. Činjenica da nije naveden ni podatak o kom podnevu je riječ ispred apatičnih očiju podmeće pitanje: ako je sjutra baš sjutra, otkud pošiljaocima sigurnost da ću poruku primiti baš danas? A šta ako sjutra i nije sjutra već je danas (a današnje je podne prošlo!), ili je bilo juče, ili se pak odnosi na preksjutra? I šta sad? Ništa, pomislih, otići ću u Upravu grada i tamo riješiti problem.

 

(II)
A tamo: (1) poput neiskorišćene prirode, prazni hodnici ispunjeni tugaljivom tišinom, (2) vječno zaključane kancelarije i (3) jedan dežurni činovnik koji jedva svoje ime da je znao. Malo nade pruži mi portir, koji, češkajući se po bradici, reče: "Jebešmuženu, šta li bi to moglo biti... Da je Uprava povezana s tim pogubljenjem, ja bih to znao, sigurno, osim ako se ne radi o još jednoj tajni u ovom dokurca tajnovitom društvu. Znaš li ti, gospodine, koliko tajni nevidljivo blista oko nas? Milijarde, bilioni, nezamisliv je taj broj. Kao tajna ćemo i mi nestati, jednog dana. Sve je to, prika moj, čudno, nepojmljivo, pa se najčešće i ne trudim da odgonetam tuđe zagonetkice. Ženumu, najbolje bi bilo da odeš u policiju, oni neljudski jednostavno otkrivaju sve tajne."

 

(III)
"Eh, budale", reče policajac, "mi otkrivamo tajnu zločina, nedruštvenih misli, nestanka materijalnih dobara i ljudi, ali se pogubljenjima ne bavimo već decenijama. Je l duguješ nekome? Je l se petljaš s tajnim organizacijama? Ne? Onda jebiga, možda se odgonetka nalazi u nekoj zabiti plavičastog svemira. Razmisli i ti malo. Siguran si da pisamce nijesi sam sebi poslao? Često se u jednom čovjeku nalaze različite ličnosti koje ne poznaju jedna drugu. Dešava se, ima toga kolko oćeš, i u našoj arhivi, i u filmovima, i u knjigama... Zašto bi sebi slao pismo? Eh, dragi moj, a zašto uopšte postojiš? Zašto se ljudi ubijaju? Ne prođe minut a da se neko ne odluči na lišavanje tuđeg života, ne shvatajući da tako uništava i jedan dio sebe. Ljudi-samo-ubice nikako da pojme da su sva bića na ovoj ušljivoj planeti, i ona mrtva, i ova živa, i ona buduća - jedan organizam, jedna duša, jedna misao. Mi smo ti, brale, čvrst a nepodmazan lanac, čija škripa predstavlja jedinstvenu božju ideju. Jebešga, šta da ti kažem, probaj kod onih bestidnih čačkača, kod onih što prave novine."

 

(IV)
"Šta oćeš?", zahrapavi nestrpljivi muški glas iz klozeta i razbi melanholiju praznih redakcijskih stolova. Priljubih se uz drap vrata i objasnih klozetaru razloge posjete. "Oće da te pogube?!", zadrhta boja pored kvake. Čučnuh da bih usta doveo u ravan ključaonice. "Neće mene da pogube." "A koga će da pogube?" "Ne znam." "Ne znaš? Stigo ti poziv za pogubljenje, onako, s neba pao? Batko, batko, čudan si, i čini mi se, iz ove perspektive, da si zreo za ludaru. Bio sam tamo, par puta, poslom, i mogu ti reći da nije loš ambijent. Tamo vrijeme stoji, ljudski se trenuci miješaju, stapaju u zajedničku, pomalo izobličenu kuglu sa vječitom sadašnjošću u srcu. To je mjesto na kojem ništa ne zastarijeva, sve je aktuelno: i Nojeva bančenja, i predtalesovske papazjanije, i revolucije, i ovo moje sranje. Kažem ti, idi tamo, živiš u državi u kojoj se svaki problem volšebno rješava. Ako baš oćeš, da ne bude da si džabe dolazio, ostavi mi ime i adresu, javiću ti ako nešto saznam. Bogami, ludara ti je..." Ime i adresu zapisah na klozetskim vratima.


(V)
Vani se sretoh sa sivim sumrakom ljeta i pustim ulicama. Šetao sam i šetao, dugo i mučno zaneseno, kao da me je Dostojevski opisivao. Kada je, po prirodi stvari, poslije sumraka došao Zangari, moj sušetač i prijatelj, osjetio sam beskrvni umor, ali sam nastavio sa njim oplemenjivati površinu ulične časti. "Ima smrti i smrti, kao što i različitih ljubavi ima. Nema to veze s tobom, niti sa bilo kim, jednostavno, plavookoj udovici je dosadno pa se igra. Meni, i svima, i smrt i smijeh kroz glavu šetkaju, veselo, vjekovima, od rođenja, poput maloumnog djevojačkog daha. Zato, radi zdravlja, razmišljam o - usahlim ženskim butinama!", lupi Zangari, pa se nasmija, kao djevojčica, sitničavo slatko, i nesta, osjetivši da me umor lomi. Zaputih se prema sobi i krevetu. Buljio sam u plafon, u tavan, u oblake, u zvijezde, u uzburkani beskraj... San je došao iznenada, paf!, kao srčana kap, ili besmislena riječ.

 

(VI)
Buđenje je ličilo na osakaćeno derište. Pokušavao sam produžiti tromi pogled i zaplesati s one strane uzburkanog beskraja (ili je to bio samo pokušaj sjećanja). Onda neko zakuca i uđe. Debeljuškasti gazda priđe krevetu, rastvori večernje izdanje lokalnih novina iznad mog lica i značajno upita: "Jesi ovo ti?" Umjesto zamišljenog bezvazdušja, oči dotaknuše POGUBLJENJE (naslov), PRVO POGUBLJENJE U NAŠEM GRADU (podnaslov) i moje ime, više puta. "Jesam." "Uh, jebotebog", jeknu gazda. "Šta si to uradio?" "Ništa, samo sam dobio poziv..." "Samo sam dobio poziv! A što ga ja nijesam dobio? Ubico, lopove, šta li si već, vidiš da te i policija pominje, i oni iz Uprave, svi te pominju! Nestani iz moje kuće, do sjutra!" "Ako sam ja objekat pogubljenja, nestaću još danas", pokušah nevinom ironijom omekšati situaciju. "Jebemise, oću da te nema, ni ovdje!" U dobrim pričama, na kraju jasno iskazane misli srođene s pasusom, tok radnje mora biti osvježen novim elementima. Ovoga su puta oni imali oblik mog šefa smjene i jednog kolege, koji domarširaše do kreveta i baciše crvenkasti koverat na ukočene grudi. "Ovo ti dugujemo", ozvaniči šef posljednji atom ustajalog vazduha. "I otkaz. Zločincima..." "Neće mene..." "Ha..." Njega, i pasus, prekide dežmekasta žena iz obližnje piljarnice: "Neka što si na veresiju kupovao, no si i na šćer htio da mi se navališ, je li, skote od skota, zlotvore!" Tada u sobu uleti gomila: portir iz Uprave, dežurni policajac, zubar, poštar, apotekarka, čovjek sa foto-aparatom (novinar-seronja, pretpostavljam), nepoznata žena ("rođaka po majčinoj liniji")... Sobu ispuniše zgužvana lica i povici mržnje. Neko se dosjeti: "Što da čekamo sjutra, pogubimo ga sad!" Prvo nasta muk, predživotna tišina, a zatim se sobni zidovi srušiše: "Bravo! Odlično!! Sredimo ta govna!!!" "A ne!", vrisnu gazda. "Ne u mojoj kući! Iznesite ga odavde, pa vani sredite..." To je bilo previše. Strah ukoči sve organske aktivnosti, moj se organizam obesmisli kao prošlogodišnji TV-program, i ja se onesvijestih.

 

(VII)
Osvješćenje je odgovaralo pretpostavljenoj kataklizmičnosti središta Sunca. A pošto ono, središte, nije ni predgrađe predgrađa najdaljeg predgrađa uzburkanog beskraja, moj se pogled spusti na debeljuškastog gazdu, koji je klečao pored kreveta držeći večernje izdanje lokalnih novina ispred mojih očiju. "Jesi ovo ti?", upita, značajno. Na osnovu naslova (POGUBLJENJE), podnaslova (PRVO POGUBLJENJE U NAŠEM GRADU) i moga imena, koje se u tekstu pominjalo više puta, zaključih: "Jesam." "Uh, jebotebog", jeknu gazda. "Šta si to uradio?" "Ništa, samo sam dobio poziv..." "Samo sam dobio poziv! A što ga ja nijesam dobio? Vidiš li, i Uprava te pominje, i policija, i svi. Zašto mi se nijesi obratio? Ako već živimo pod jednim krovom, zajednički možemo riješiti svaki problem. Zasad, imaćeš besplatnu hranu i smještaj." "Ako sam ja objekat pogubljenja, sve će mi biti besplatno", pokušah ironijom razbiti patetičnu humanost. "Možda će se nešto..." Ne dozvoljavajući gazdi da svoju misao iskaže do kraja, u sobu upadoše moj šef smjene i jedan kolega. "Šta smo ti mi, a?!", siknu šef. "Prošlogodišnja govna, šta li! Firma je porodica, druže moj! Trebo si nam se odmah obratiti, mi te volimo, i voljećemo te šta god da se..." Reski vrisak dežmekaste žene iz obližnje piljarnice ukoči i posljednji atom ustajalog vazduha: "Ah, zlato moje, šta se ovo s tobom zbiva? Možda ti je moja šćer mogla pomoći, ona te voli..." Vječni prezent voljeti prekidoše: portir iz Uprave, dežurni policajac, zubar, poštar, apotekarka, čovjek sa foto-aparatom (novinar-seronja, pretpostavljam), nepoznata žena ("rođaka po majčinoj liniji")... Sobu ispuniše zgužvana lica i povici ljubavi. Onda se neko dosjeti: "Što da čekamo sjutra? Spasimo ga!" Prvo nasta muk, vanživotna tišina, a zatim se sobni zidovi srušiše: "Bravo! Odlično!! Spasimo ovo nezaštićeno biće!!!" I svi, ali baš svi skočiše na mene. Od bola, izazvanog sočnim poljupcima i vodopadnom nježnošću, moj se organizam ukoči, kao pustinja na prošlovjekovnoj fotografiji, i ja se onesvijestih.

 

(VIII)
Moj uzburkani beskraj sanjivo dotače ustajali sobni vazduh. Osjetih pored sebe Zangarija, suležača i prijatelja. "Zagušljivo je", reče, "otvoriću prozor." Uskoro se soba ispuni svježim crnilom. "Tako, sad i Ona može disati." "Ona?" "Da, moja ljubavnica." Jedan se dio crnila osvjetli, stvarajući postepeno oblik djevojke, gole i prozračne. "Ona tvoja ljubavnica?", iznenadih se. "Nešto nije u redu?", uvrijedi se Zangari. "Ne, ne", ublažih reagovanje, "samo liči na lik..." "Ona jeste lik iz priče! Tvoje!", odbrusi Zangari. "Odbacio si je, bezočno, kao ustajalu vodu, pa sam je pokrio svojom toplinom." Zaista, Zangari ju je sačuvao po mojoj zamisli: do bola tajanstvena ženstvenost bliska nepostojanju, mekano uzbudljiva i čvrsta, okretna kao talentovana kurva-početnica, nestala poslije vlažnog vatrometa koji je mojoj stvari omogućio sedamnaestodnevnu ukrućenost (onda je počelo mlitavljenje, a pojavio se i miris nečije smrti u blizini, pa sam odbacio i priču i Nju). Sada, evo je tu, kao moja bivša ličinka koja se švaleriše sa Zangarijem. "Da li Ona ima onu plavooku usahnulost?", tresnuh zajedljivost. "Ona ne usahnjuje, momče." "U redu, ali šta radi u mojoj sobi, sad?" "Raspitivao sam se malo okolo, prijatelju, i sve su prilike da ćeš danas biti pogubljen. Ona ti posljednju noć može učiniti mekšom..." "Zašto mene?!" "Da bi se opet s Njom sastavio", reče Zangari, pa se nasmija, kao djevojčica, sitničavo slatko. "Možda zbog posljednje rečenice, posljednje zrake remboovske zore." To reče i nestade. Moj pogled dodirnu beskrajno crnu, uzburkanu kosu, odsanjanu šutnju i lelujanje prozirne kože. "Otkud Ti tu, mučenice moja?" Pitanje samo pojača Njenu putenu jasnost. "Hladno je, dođi", rekoh uvlačeći se ispod pokrivača. Očekujući je, okrenuh se prema zidu. Za kratko mi leđa pomilova ćilibarski zlatna svježina, a onda sve bi ušuškano i utopljeno. Uskoro me nešto razloži, razbaca po krevetu, i poništi.

 

"Severni bunker", broj 12, jun 2004.

 

Beleška o autoru: Željko Stanjević je rođen 1962. godine. Objavio je knjige priča: "Pauk s jednim plavim okom", "Sanjivi nagon" i "Evropa, knjiga prva".

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement