Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Otisak: Da li Srbija ima književni brend?

 

Književni pogled iz Hrvatske i Mađarske

 

ImageNedavno je jednom mladom srpskom književniku, u nekoj radijskoj emisiji, postavljeno pitanje da predloži slušaocima knjigu nekog egipatskog pisca, na šta se ovaj zbunio i naljutio zbog navodne provokacije. Palo mi je na pamet da je globalizacija literature toliko uzela maha da u zaborav padaju i takvi pisci kakav je, recimo, Nagib Mahfuz, koji je 1988. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Gorespomenuti srpski pisac bi, verovatno, kao iz topa mogao da navede dela nekoliko anglosaksonskih književnika koji vladaju svetskim bestseler listama ili bi, ako bi se potrudio, mogao da se seti latinoameričkih pisaca koji su do juče bili neprikosnoveni na top-listama najprodavanijih knjiga. Kao što se dogodilo da jedan ovdašnji uspešni pisac nije čuo za Mahfuza, da li je moguće da neki uspešni egipatski pisac nije čuo za Andrića, takođe dobitnika Nobelove nagrade? Kako stoji stvar sa, uslovno rečeno, malim književnostima? Kako stoji stvar sa nama? Da li bi neki pisac iz Finske ili Kambodže umeo da navede barem jedno delo nekog ovdašnjeg pisca? Da li nas čitaju barem susedi? Da li Srbija ima književni brend? Po kom piscu nas svet prepoznaje? Ako zanemarimo činjenicu da je i Radovan Karadžić pisac prema čijim nas vanknjiževnim delima poslednjih desetak godina prepoznaju, i nedovoljno informisani čitaoci znaju da je osamdesetih Milorad Pavić napravio pravi svetski bum sa "Hazarskim rečnikom". Opet, romani Vuka Draškovića se i danas prodaju u ogromnim tiražima u Rusiji, knjige Davida Albaharija objavjuju najveće izdavačke kuće u svetu poput, recimo, "Galimara", a dela Zorana Živkovića se sa uspehom štampaju u Americi i Južnoj Koreji. Svakako da su dela Danila Kiša i Borislava Pekića i danas aktuelna, najpre u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Ovom temom bi zapravo trebalo da se bavi Ministarstvo kulture, koje bi moralo da ima razrađenu strategiju "brendiranja" srpske književnosti jer finansira prevode dela ovdašnjih pisaca na svetske jezike. Ipak, u ovoj letimičnoj anketi, razgovarali smo sa dvojicom pisaca koji ne stvaraju na srpskom jeziku i ne žive u Srbiji, a ipak su profesionalno upućeni na dublje poznavanje naše književne scene.

 

Radenko Vadanjel (1962), hrvatski pisac koji je objavio zbirku pesama "Lekcija o postojanosti" (1999) i roman "Dnevnik besposličara" (2006), dugogodišnji fotograf "Feral Tribunea" i ex-knjižničar iz Pazina kaže da u Hrvatskoj novije generacije čitalaca ne znaju apsolutno ništa o srpskim piscima i dodaje da "to nije slučaj i sa srpskim estradnim zvjezdama turbo folka, koje su vrlo popularne kod mladeži. Starije generacije vrlo rijetkih zaljubljenika u književne različitosti privatnim kanalima nabavljaju knjige novije srpske produkcije: S. Ilića, N. Jovanovića, Z. Ćirića, V. Žurića, S. Tešina, U. Šajtinca i drugih, ili svježe prijevode stranih pisaca. Vjerujem da privatnih biblioteka obogaćenih novim naslovima Basare, Albaharija, Velikića... ima podosta u Hrvatskoj. Razmijenjuju se informacije o novim naslovima, posuđuju knjige, ali sve se to dešava ipak u uskim intelektualnim krugovima." Vadanjel kaže da su pokušaji da hrvatski izdavači u koprodukciji sa srpskim izdavačima štampaju istog autora veoma retki i da zapravo govore o potpunoj blokadi nekadašnjeg zajedničkog književnog prostora. On daje precizan odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj malo ko zna šta bi to bio "srpski književni brend": "Jer u hrvatskim knjižarama nema srpskih izdanja. Stara se izdanja mogu pronaći još samo u nekim antikvarnicama. U bibliotekama je stanje još gore. Mnoge su se biblioteke za vrijeme rata riješile 'teškog tereta' srpskih autora, srpskih prijevoda, tako da danas u mnogim hrvatskim knjižnicama na polici s oznakom 'Srpska književnost' čuči dvadesetak, pukom slučajnošću zaboravljenih naslova srpskih autora, tiskanih, naravno, samo na latinici." Autor ovih redova se pre koju godinu uverio da je u Pazinskoj knjižnici, kao "knjiga tjedna", čitaocima ponuđena zbirka pesama Miroslava Antića "Plavi čuperak".

 

ImageRoland Orčik (1975), rođeni Bečejac, već četrnaest godina živi u Mađarskoj. Trenutno je na postdiplomskim studijama komparativne književnosti na Univerzitetu u Segedinu. Kao prevodilac ex-jugoslovenske književnosti najupućeniji je da oceni koliko su srpski pisci prisutni u Mađaraskoj. "Na sreću, možemo reći da Srbija ima svoj - iako tanak - književni brend u Mađarskoj. Naravno, njen politički brend je mnogo veći, ali o tom kvalitetu ne vredi trošiti previše reči, bolje ne prizivati lutajuće i otelotvorene duhove seljoberizma." Orčik kaže kako su mađarski pisci dobro upoznati sa radovima Ive Andrića, Danila Kiša i Milorada Pavića. Na primer, Laslo Darvaši često spominje koliko su na njega uticali romani Ive Andrića "Na Drini ćuprija" i "Omer Paša Latas", ali i Pavićev "Hazarski rečnik". Interesantno je da je tek ove godine objavljen taj čuveni Pavićev roman, mada je knjiga, zapravo, 1987. godine prevedena na mađarski i objavljena u Novom Sadu u "Forumu", u prevodu izvrsnog vojvođansko-mađarskog pisca Ištvana Brašnjoa, čiji je prevod i preuzeo peštanski izdavač "Cataphilus". Orčik kaže da je "zanimljivo da su od Pavića na mađarski preveli još jednu knjigu kratkih priča, koja je prošla potpuno nezapaženo. Pavićevo političko lupetanje za vreme devedesetih je dovelo do toga da su prestali sa daljim prevođenjem njegovih dela."

 

S druge strane, Orčik svedoči i o tome kako je u Mađarskoj Danilo Kiš više prisutan kao srednjoevropski pisac nego kao sprski pisac. "Na primer, Peter Esterhazi ga i dan-danas citira u svojim delima u tom kontekstu. Viktorija Radič je objavila jednu veliku studiju, brevarijum o Kišu, koju je izvrsni beogradski komparatista Marko Čudić preveo na srpski i objavio u 'Forumu pisaca'. Kiša nalazimo i u kvalitetnoj poeziji Ota Tolnaija. Inače, Tolnai je u potpunosti upoznat sa srpskom književnošću. On citira mnoge autore (jedino izostavlja Pavića): Miloša Crnjanskog, Isidoru Sekulić, Radomira Konstantinovića, Ivu Andrića, Vaska Popu, Branka Miljkovića, Marka Ristića, Stanislava Vinavera, Miodraga Pavlovića, Aleksandra Tišmu, Mirka Kovača, Slobodana Tišmu, Vujicu Rešin Tucića, Boru Ćosića i druge." Raspadom Jugoslavije jedan deo urednika i autora novosadskog časopisa "Új Symposion" delom je "završio" u gradiću Vesprem, u kome su osnovali časopis "Ex Symposion". Upravo je jedan od prvih brojeva "Ex Symposiona" u potpunosti bio posvećen stvaralaštvu Danila Kiša. Kasnije su se u svakom broju, pored ostalih ex-jugoslovenskih, nalazili i srpski autori poput: J. Aćina, R. Bugarskog, I. Čolovića, S. Basare i drugih. Pored ovog i časopisi "Tiszatáj", "Átváltozás" i "Pompeji" objavljuju srpske autore, među kojima su zastupljeni: L. Blašković, O. Horvat, D. Albahari, F. David, D. Đurić, M. Šuvaković, V. Despotov, S. Jovanov, M. Pantić i drugi. "Pored časopisa, skoro svake godine se na mađarskom objavi po jedna knjiga srpskih autora i to mahom kod izdavača 'Jelenkor' i 'JAK-Osiris', među kojima i romani Dragana Velikića, Radoslava Petkovića, Svetislava Basare ili Judite Šalgo", kaže za Plastelin Roland Orčik i dodaje da "srpska književnost deli sudbinu malih država - malih književnosti. "Za nju više zna specijalizovana stručna literatura i poneki pisci. Iako prevodi postoje, malo pisaca i čitalaca zna za savremenu ili kanonsku - klasičnu srpsku literaturu. Izdvajaju se dela Andrića i Kiša, odnosno 'Hazarski rečnik' Milorada Pavića. Ali mislim da je situacija slična i u Srbiji, jer osim Petera Esterhazija i Bele Hamvaša, koji je mađarski pisac prisutan u svesti srpske čitalačke publike? Iako ima mnogo prevoda Save Babića, Draginje Ramadanski, Judite Šalgo, Aleksandra Tišme, Danila Kiša, Arpada Vicka, Ota Horvata ili Predraga Čudića, malo se zna o kulturi drugog, susednog naroda."

 

Autor: Srđan V. Tešin

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement