RecenzijeKoncertiTop&VestiPrijateljiRetroRazgovor
 
Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Tool, Staaplatsen, Rotterdam - 9. novembar 2006.

 

ImageTool je bend koji me između očiju pogodio, godinama nakon što sam prvi put čula za njihovo postojanje; nekako nisam mogla da se otmem utisku da mi na muzičkom, ni na bilo kom polju mogu ponuditi ono za čim tragam cijeloga života - zvuk satkan i prozet idejom da smo svi dio vasione i da se tu nalazimo da na svoj način pronađemo u sebi neki komadić smisla i shvatanja ko smo, koliki je naš lični univerzum; iz čega se sastoji i kuda nas sve to zajedno vodi? Moja traganja nisu završena, ali slušajući Tool shvatam da im i nikada neće doći kraj i da je to i jeste bit cijele priče...

 

Na početku koncerta su pokazali da te večeri nemaju namjeru da nas poštede ničega i zagnjurili nam glave duboko u kovitlac savršenih matematičkih, nadljudskih zvukova koji razdiru dušu na komade i ponovo je slažu u predivan kolaž nepreglednih ljudskih emocija. Baš kao da su nam je na početku oteli, zatim je vratili svu uljepšanu i ispunjenu svemogućom, sveobuhvatnom energijom koja stvara život sam. Kada je stvarana zemlja i čovjek na njoj, sigurna sam da se "kreatorima" u pozadini na iPodu vrtio Tool.

 

Mada sam veliki entuzijasta koji ume da pretjeruje - ne zato da zadivi, već što sve ovo intenzivno prolazi i struji kroz moje malo neuko biće i udahuje mu život (koji čini ljepšim, interesantnijim i znatiželjnijim) - priznajem da koristim velike riječi i pravim komparacije koje bi neke muzički puno bolje potkovane persone nego što sam sama dovele do zaključka da nisam baš najadekvatnija osoba - ipak to me neće sputati u mom pokušaju da dočaram svaki jedinstveni trenutak ovog koncerta. Tool će u mom sjećanju sjati kao zvijezda na rubu implodije, veliki crveni džin koji usisava sve naokola, pa samog sebe i na na kraju ostaje samo mali bijeli patuljak. Sasvim sam u svom malom svemiru čekajući na neminovnu smrt ove realnosti koja nam se jako često čini kao jedina i istinska. Njega će put odvesti u neke druge dimenzije, dati mu novu formu i udahnuti novi život. A mi? Mi o(p)stajemo s hiljadama pitanja u glavi, čekajući na odgovore koje možemo naći (čini se) samo nakon ove nove fizičke i metafizičke transformacije.

 

ImagePlamteće crveno svjetlo ovih misli i osjećanja - obasjava naša ozarena lica i grije naša neumorna tijela koja daju sve od sebe u pokušaju da uskoče u genijalno nepojmljiv ritam koji kao da nas upozorava na nedostatak razuma... Svetlo koje možemo pratiti sija u svoj svojoj ekstatičnoj moći i obasjava nas jedno po jedno spajajuci dva toliko različita i paralelna sveta - čisteći nam tijela i blagosloveći nam duše. Sjećam se, neko se usudio da ih uporedi sa Pink Floyd, možda zaista i nije otišao daleko kada je to rekao, mogao je i dalje - možda ću da odem baš sada ja. Da se usudim da ih uzdignem u visine koje im pripadaju bez obzira na to koliko malo to njima na kraju značilo, ali možda da stvari stavim u neku krajnje ličnu perspektivu. Malo bendova me uspjelo napraviti fanom nakon koncerta, a prije slušanja i čeprkanja po albumima.

 

Nakon koncerta sjedeći na zemlji usred sale i prljavog, časama i opušcima natrpanog poda, ostao je samo bijeli patuljak šćućuren na zemlji čekajući...

 

Autor: Sanja Miletović, Roterdam, novembar 2006.

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement