Bunker: Nenad Rizvanović, dve priče o rocku

1. Ramones

Rokeri su budale! - ovu rečenicu ispred osječkog kafića Valentino negdje krajem osamdesetih samovjereno izgovara mlad intelektulac-pjesnik - recimo da se zove Max - koji kasnije jasno trasiranim putovima sudbine postaje neka vrsta lokalnog hadezeovskog komesara u kulturi. Naravno čak ni ta njegova formacija ne diskvalificira ovaj fenomen koji je, barem u svijetu rock novinarstva, još uvijek tabu tema.

No, već i površno prelistavanje velike NME-ijeve rock enciklopedije nudi široku lepezu izbora po pitanju budalašanja, gluposti, a nerijetko i imbecilnosti. Bilo bi nepošteno u tako oštroj konkurenciji nekoga izdvajati, premda je neke zaista nemoguće preskočiti, poput grupe Def Leppard. Glupost je dakako zabavna, a mnogi su u pop glazbi okrenuli goleme novce na konto tog tipa zabave. Naravno, uvijek postoje iznenađenja, pa i u ovom slučaju: zanimljiv je recimo primjer Meata Loafa - ako ste ikada pročitali neki njegov intervju, morali ste shvatiti da taj momak nikako nije glup; sudeći pak po manjim filmskim ulogama, koje još uvijek ponekad zna dobiti u low budget projektima - a neki od tih filmova se mogu posuditi i u našim videotekama - sve je jasno: čovjek je naprosto fulao profesiju.

No, nitko nikada fenomen gluposti u rock glazbi nije onako zaoštrio kako su to učinili Ramonesi. Sjećate se, pažljivo su gradili svoj image glupave Ramonesi, pustivši vrlo rano u opticaj priču da su njih četvorica zapravo blago metalno retardinirani sinovi gospođe Dolly Ramone; naposljetku je ispalo da su stvorili nešto sasvim drugo - poprilično artificijelan koncept u kojem su se fino loptali sa svim i svačim - crtanim filmovima, tinejdžerskom mitologijom, Spectorovim hitovima, power pop tradicijom, glam rockom, hororcima i tko zna čim sve ne. Najvažnije je bilo da su rock glazbu ogoljeli do sirovosti, sabili nekih od najvažnijih točaka rock tradicije u dvije-tri minute, a zadržali zavodiljivost i slušljivost.

U našem divnom kafiću Valentino, kojeg smo ponekad željeli pobrkati s vlastitom domom, Ramonese smo slušali kao pop grupu. Jer svi su ih voljeli, čak i darkeri koji bi bili povremeno uhvaćeni kako nečujno miču usnicama GABBA, GABBA HEY, iako su od jutra do mraka potišteno buljili u pod. Poput mnogih drugih bandova na planeti i veliki broj osječkih nasjeo je na jednostavnost Ramonesa, te se brzo morao suočiti s gorkom istinom da je njih naprosto nemoguće imitrati. Najuspješnije ih je "tradirao" onaj kojem je to možda najmanje bio cilj - zvali su seVibra Junkers. Zabavnije anegdote priređivali su manje ambiciozni bandovi - neko vrijeme je čak postojao band koji je pjesme Ramonesa izvodio samo instrumentalno jer pjevač, navodno, nije uspijevao zapamtiti tekstove Ramonesa.

Saša je pak bio drugi tip muzičara - jedan od rijetkih koji je volio Ramonese, a želio svirati nešto posve drugo. Živio je malom dvorišnom stanu u Retfali, u tipično osječkoj verziji transformirane šupe. Koliko god minijaturan, njegov stan bio je sasvim dovoljan za tulume, koje bi neizostavno priređivao uvijek kada bi Dušan Kojić-Koja dolazio u grad. Jednom sam mu prodao ploče EKV-a i Discipline kičme; kad sam ihs nakon nekoliko godina zatražio natrag, odmah je shvatio zašto ih želim i bez riječi mi ih preprodao po fer cijeni. Najvažnije je bilo da je bio vlasnik Mini Mooga! Skrušeno priznajem da sam kod njega najčeše navraćao zbog tog opčaravjućeg instrumenta. Sam je vodio nekakav ad hoc band koji, iskreno rečeno, i nije imao pjesama nego hrpu nedorađenih ideja koje su se s mnogo mašte mogle nazvati eksperimentalnim komadima. Na jednom koncertu (u Ugostiteljskoj školi) isprovocirali su pravi happening - svi posjetitelji uključili su se i lupali po stolovima, zidovima, vodovodnim cijevima. Jedino što je njegov band imao ime koje ne zaslužuje poseban komentar - zvali su se Dušanova zadužbina (zanimljivo da tada nisam shvaćao zašto je grupu nazvao tako kako ju je nazvao).

Svaki dolazak Discipline kičme dokazivao je da Osijek stvarno jest provincijalni grad (doduše ne baš onako idiotski provincijalan kakvim ga pokazuje Branko Schmidt u Kraljici noći). S nešto smisla za humor Kojin status bi se mogao nazvati krležijanskim. On je, naime, uglavnom govorio a drugi su uglavnom slušali, premda je uvijek govorio o istim stvarima - Jamesu Brownu, Jimiju Hendrixu i Ramonesima. Po jednom stavku čak je bio radiklaniji od Krleže - dok hrvatski pisac nije završio gimnaziju, srpski roker, stjecajem nikad razjašnjenih okolnosti, nije završio ni osnovnu. U Osijeku je kult status stekao zarana, na nekoj mutnoj priči o nepristajanju da svira nakon grupe Aerodrom na nekom zajedničkom koncertu ispred Studentskog centra (još je bio član Šarla Akrobate). Neosporno, bio je duhovit - kad su ga pitali od čega je umro jedan od bubnjara Discipline kičme, odgovorio je trljajući se žestoko iznad dlanova: "Mnogo su ga bolele ruke!"

U to vrijeme ja sam se bio zakačio za bandove poput Husker Du, Minutemen, i općenito glazbu sa SST etikete. Nekako je ispalo da na jednom od tih tuluma s Kojom baš ja puštam glazbu, a to je trajalo dok se ispred mene ne pojavljuje golema ćupava glava i one njegove strašne oči. Iz usta kao da je sukljao dim: Pa dobro, druže, kakvu mi ovo muziku ove slušamo, sve nešto žrm žljm žm. Je l’ mi moramo da slušamo ove bukandžije? Srele, Srele, Sreeele! Jesi ponio nove Ramonese? Je l’ imamo nove Ramonese. Kako se ono zove? E da, Tu taf tu daj! (Too Tough To Die) Da, taj, daj ga!

Bilo je manje važno što sam u momentu shvatio da nikada ranije nije čuo Husker Du, odnosno da je potpuno van vremena. Nikada neću zaboraviti taj strašni trenutak kad mi se u lice unosi ona velika ćupava glava i goleme izbuljene oči. Posebno zaprepašćujući bio je način na koji je izgovarao riječi. Dok je govorio, stvarno sam se uplašio, ko da gledam horor film: lagano sam padao na kauč želeći gotovo hipnotički ponoviti Maxove riječi s početka ovoga teksta. Ne naglas, naravno, više bezglasno, u stilu darkera iz Valentina.

2. Ploče koje nikada nisam kupio

I prije nego što sam počeo doista odrastati, znao sam da će se prvi pravi simptomi starenja okretati oko gubitka interesa za rock glazbu. Još negdje sredinom osamdesetih, a tada sam još bio maloljetnik, jedan je pjesnik-hrvatski kvorumovac svoje žestoke mladalačke stihove - potpuno impregnirane pop kulturom - bio upućivao svima koji "slušaju rock nakon dvadeset i šeste". Iako mi se tada taj problem morao činiti fenomenom daleke budućnosti, svejedno sam se povremeno zamišljao nad tim, pomalo zavjereničkim stihovima. Stvar je već na prvi pogled smrdila - nije li valjda dovoljno samo nastaviti slušati rock i nakon dvadeset šeste pa će sve u životu biti ok? Doduše, ne bilo kakav rock, ne bljutavi mainstream - odurni FM rock - gadnu komercijalu, odnosno nešto što se u ono vrijeme zvalo AOR (Adult Oriented Rock, nema veze s Adult Oriented Movies). Ali, kako rekoh, uza svu mladalačku naivnost, tu priču nisam baš mogao lako progutati.

Na spominjem slučajno one stihove u kojima se spominje rock nakon dvadeset šeste jer se od onda mnogo toga promijenilo. Na primjer, slušati bilo kakav rock nakon dvadeset šeste, ili prije dvadeset šeste, svejedno, već se u drugoj polovici devedesetih u određenim krugovima smatralo znakom zastarjelosti, konzerviranosti, pa čak lagašnom retardiranosti. Sam se nisam uzrujavao. Elektronika me nikada nije privlačila, premda me pojava techna zatekla još u dvadesetima - unatoč određenom pritisku okoline ostao sam savršeno ravnodušan. Kasnije eksplodiralo u revoluciju - jungle, techno, drum’n’bass - a ja sam krajičkom oka promatrao što se zbiva. Zanimljivo je bilo promatrati kako su reagirali oni također oboljeli od prvih simptoma starenja: ili bi se pokušavali žestoko naljepiti ili pak zbunjeno slijegali ramenima ili pak nudili radikalne zaključke poput ovog: "Ah ta nova muzika, kako je glupa."

S druge strane, ja pak nisam bio baš netko tko bi se zaklinjao u svetost električne gitare. Također, rano sam naučio uvažavati "sada" i "ovdje" u glazbi (i umjetnosti općenito) bez obzira da li se to zvalo Bjork ili Mercury Rev. No, po prvi puta sam se zabrinuo u jednom sasvim drugom tipu situacije - kad sam shvatio da mi je prebiranje po rafovima u prodavaonicama ploča sve zamornije i neugodnije. Zatim je došlo neshvatljivo odsustvo zanimanja za novu glazbu: još praktički jučer strastveno sam upijao sve što se događa na rock sceni misleći da ću uvijek ostati otvoren za nove i nove bandove, da se neće moći dogoditi da mi promakne neki novi, ma koliko zaguljen i hermetičan bio. Slijedeća etapa je pak potpuno neočekivana: sve češće u prodavaonici ploča ne znam ni što bih kupio. Valjda je to ipak varijacija klasične situacije - sada kad si možeš kupiti štogod hoćeš, ne znaš što bi. Kao po nekom prastarom scenariju - stvari u životu ti dolaze onda kada ih više ne trebaš.

Dakako, uvijek je mnogo zabavnije gledati kako se kod drugih manifestiraju slične pojave. Nakon dužeg "terenskog" istraživanja izdvajam nekoliko tipova ponašanja u kriznim sutuacijama, nakon zasićenja rock glazbom:
1. Najčešći, elegantan i pomalo snobovski jest odlazak u etno - eto glazbe svijeta na čelu s Kubancima i Brazilcima. Sigurne ruke Petera Gabriela i Davida Brynea su tu da vas upute, a dalje šibajte sami po globusu - Senegal, Paragvaj, Bliski Istok. Prednost ovog izlaza je pozitivan image (zanimljivo pitanje da li u ovu skupinu spadaju obožavatelji tamburica).
2. Sljedeći izlaz je country, folk i najrazličitije žanrovske permutacije onoga što se danas naziva americanom. U ovoj varijanti izlažete se riziku da vas okolina proglasi zaostalom seljačinom. Taj stereotip praktički je neuništiv - govorim to iz čistog iskustva - ubit ćete se objašnjavajući da se i vama gadi nešvilski country te da je onaj "alternativni" nešto posve drugo. Iskustvo govori da je bolje šutjeti i tajiti svoje sklonosti.
3. Postoje i oni koje se na daju otkinuti od pipe punka (u ovu skupinu - nazivimo je 3a - ubraja se mračna podvrsta koja je prije slušala punk i novi val, a danas su joj milije ploče Phila Collinsa i Dire Straitsa. Ta konverzija ima čak i javnog tragičnog predstavnika u liku Jasenka H.)
4. a) Neki otplove u klasiku. b) Neki pak u jazz.

Sam sam iskusio sve ove varijante (osim 3a) i niti jedan od ovih izlaza nije ni sasvim pogrešan ni spasonosan. No, ti izlazi govore to da je rock u principu vrlo ograničena vrsta glazbe, odnosno da je u ovom slučaju teško biti inovativan. To objašnjava zašto su Beatlesi i danas veliki ili Jimi Hendrix ili Velvet Underground ili Can.

Na kraju moram reći da se najveća promjena vidi u tome što više manijakalno ne sastavljam liste diskova koje neizostvno želim imati. A još donedavno je to bila prava opsesija! Imena i liste su se tokom godina mijenjala - za ovu priliku izdvajam nekoliko koji su se oduvijek provlačili, zapravo nekoliko grupa koje su me proganjale još u davnine. Recimo album Author! Author!, prvi i zadnji album škotskog banda The Scars. Moj bratić A. uvijek je tvrdio da je riječ o bandu iz prvog kruga njemu najdražih bandova. Na osnovu njegovog opisa zamislio sam inteligentniju i misaoniju verziju danas zaboravljenog novoromantičarskog sastava Classix Nouveaux (pamti li se još netko ćelavog Sala Soloa?). Za drugi primjer vadim sličicu iz uspomene - hodamo osječkim ulica moj tadašnji frend - nazvoimo ga onako kako se i sam potpisvao u novinama - Zori Kid i ja, a on mi pripovjeda o glazbi grupe A Certain Ratio - kao hladni novovalni funk, čist ali reduktivan, "skraćeni" Talking Headsi (što god to značilo). Još i danas gajim slabašnu nadu da je riječ o genijalnoj grupi! Ili na primjer Advantage Adija Newtona i njegovih Clock Dva. Ta ploča dugo je predstavljala frustraciju dok negdje početkom devedesetih ipak sam uspio čuti na Stojedinici neke njihove pjesme, ali ne s tog albuma, koje mi se i nisu posebno svidjele, pa na kraju i nisam otišao na Newtonov zagrebački koncert. Ili pak The Feelies, koji se pojavljuju Jonathana Demma, ali tako kratko da gotovo ništa ne uspijevate čuti. Nakon dugog razmišljanja da ću kupiti njihov prvijenac Crazy Rhythms - za ostale stvarno ne znam - jer u nedostatku njihovih ploča imaginirao sam njihovu glazbu pa mi sad stvarno nije potrebno rušenje te sada već historijske slike.

U drugu grupu spadaju bandovi koje sam nekada negdje slušao ali o tome u mojoj kolekciji nemam zvučnih dokaza. Na primjer, The Smiths prije The Smithsa, kako su tada novinari pisali o jednom drugom škotskom bandu - Aztec Camera - koji su snimili odličan prvi album High Land Hard Rain i još gomilu smeća. Ili bilo šta. Novozelandska grupa The Clean jedne od perjanica legendarne novozelandske kuće Flying Nun. Pa onda The White Birch prvi album grupe Codein koji su imali nesreću da su na Sub-Pop pojavili poslije Nirvane, dakle u vrijeme kada se tvrtka već počela osipati. Želio bih, također, kupiti prvi album kalifonijskog folk-noise banda The Cracker (drugi imam), No Head Like a Rock Iana McNabba, snimljen zajedno s Crazy Horsesima poznatijim kao prateći sastav Neila Younga. Zatim opuse Soft Boys (odnosno Robyna Hitchocka, Rogera Millera (nakon raspada Mission of Burma) te prve albume grupa Undertones i The Only Ones.

Najčudnije je pak da nemam diskove ili barem kazete nekih autora koje zaista volim i čiji sam i danas veliki fan. Eto, recimo, P.J. Harvey - kazete koje sam imao sparile su, nekoliko puta sam molio prijatelja da mi isprže njene diskove (odbijeno bez objašnjena), a kada se nađem u Dancing Bearu ili Aquariusu zbog nekog razloga nikada se ne sjetim kupiti barem album Dry. Možda se tome nešto opire, možda je to opomena kako je glupo biti nostalgičan, žaliti za boljim i ljepšim vremenima (koja nikada nisu postojala), odnosno da je utapljane u varkama prošlostim jedna od podvrsta najprimitivnijeg eskapizma.

Autor je urednik izdavačke kuće VBZ iz Zagreba
"Severni bunker", broj 10, avgust 2002.