Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Tri prikaza: Kipke, Márai i Bečanović

 

Željko Kipke: "Od veljače do veljače", Durieux, Zagreb, 2005.

 

ImageŽeljko Kipke (1953, Čakovec), nije samo u hrvatskom i evropskom kontekstu priznat i, od kritike vrlo visoko "rangiran" slikar, nego se ovaj umjetnik već godinama vrlo kvalitetno oglašava i kao likovni kritičar i teoretičar, kao autor kratkih filmova i kao autor, do sada, sedam proznih naslova. Pisanje Željka Kipkea nije u hrvatskoj kritici stavljeno pod ozbiljniji okular - njega se još uvijek promatra samo kao slikara koji "nešto piše". Pogotovo je taj slučaj sa Kipkeovom, u medijima do sada najzapaženijom knjigom, dnevničkim bilješkama nazvanim "Od veljače do veljače". Radi se o dnevničkim zapisima bilježenim godinu dana, u njih je ušao jedan širok i životan dijapazon događaja i "likova" - od mačaka iz susjedstva, preko kičmobolje, plivanja u bazenu, putovanja, organiziranja izložbi, pisanja eseja, odlazaka na izložbe i susreta sa poznatim (velikim) imenima evropske likovnosti, do malih "lokalnih" izložbi... Kipke plijeni pažnju svojom iskrenošću, suzdržanim humorom ili ironijom, svojom željom da stvari nazove pravim imenom, ne štedeći pri tome niti velike (likovne) autoritete. Ova knjiga donosi cijeli niz briljantnih, ponegdje zaista sjajnih rečenica koje raskrinkavaju svijet umjetnosti, likovne kritike... Te su rečenice ispisane u raskošnoj spisateljskoj maniri, koja daje do znanja da imamo posla sa nekim tko je u pisanju vrlo ozbiljno. Čini se da je Kipke u svojim rečenicama puno bliži suštini književnosti nego što je to uspjelo mnogim suvremenim hrvatskim piscima. Njegova je rečenica "živa", ne boluje od pretencioznosti. Još malo više autorske svjesnosti i rada, osobito na stilizaciji, malo više samokritike i manje zaljubljenosti u vlastitu raspisanost, i mogli bismo, s radošću, u Kipkeu pozdraviti pisca od kojeg bi se moglo učiti!

 

Sándor Márai: "Zemlja, zemlja!", s mađarskoga prevela Xenia Detoni, Mirakul, Zagreb 2007.

 

ImagePrvi dio memoara Sándora Máraia nosi naslov "Ispovijesti jednog građanina" i nastali su tridesetak godina prije knjige memoarske proze "Zemlja, zemlja!", koju odnedavno imamo prilike čitati u ovom izdanju, a koja je u originalu objavljena 1972. godine. Krajem šezdesetih godina dakle, već kao dugogodišnji emigrant koji se "udomio" u Americi, (Márai je, zbog komunističkih progona napustio Mađarsku još 1948. godine), ovaj književnik zapisuje svoja sjećanja iz vremena neposrednog svršetka rata u Mađarskoj. Prvi dio knjige donosi interesantnu analizu pripadnika ruske Crvene armije, opis kaotičnog vremena u netom "oslobođenoj" Budimpešti. U drugom dijelu Márai se jednako trezveno i misaono sreće sa počecima komunizma u Mađarskoj, a sa refleksija o ideologiji prelazi na razmišljanja o ulozi pisca, književnosti i književnog života u postratnom vremenu. U trećem dijelu autor opisuje svoj odlazak iz domovine u Zapadnu Evropu, najprije u Švicarsku a potom u Italiju, pa u Pariz, piše o ponovnom povratku u Mađarsku i konačnom odlasku iz nje. Ovi zapisi traže određenu strpljivost od čitača, ali ga zauzvrat nagrađuju prekrasnim pasusima bogatim sjajnim dubinskim analizama ljudskih psiha, složenom slikom tadašnjeg povijesnog trenutka u Evropi i Mađarskoj. Márai ne piše samo zato da bi fascinirao čitaoca svojim neospornim umijećem i znanjem, već i da bi vlastita razmišljanja i postupke stavio pod kritički okular, što rezultira bezpogovornim čitaočevim povjerenjem koje tim postupkom poštenja uspijeva pridobiti. Povremena stilska i jezična zaigranost njegova pisanja, akrobatiranje na rubu ironije i erudicija pokazuju tkivo na kojem su kasnije radili današnji veliki Máraieovi literarni sunarodnjaci i majstori, Kertés i Esterházy.

 

Aleksandar Bečanović: "Preludiji i fuge", izabrane i nove pjesme, Zeleni svesci, Antibarbarus, Zagreb i Plima Ulcinj, 2007.

 

Image"Danas kada više niko ne sluša kler, ništa više ne može biti dobro jer ništa više nije apsolutno zlo." To je komadić stiha crnogorskog pjesnika Aleksandra Bečanovića iz knjige "Preludiji i fuge". Bečanović je do sada objavio četiri zbirke poezije, knjigu priča i knjigu filmskih kritika koje objavljuje u dnevniku "Vijesti". Živi u Baru. Naslov "Preludiji i fuge" nije ovdje pretenciozno poistovjećivanje nadobudnog provincijskog pjesnika sa velikim poetama. To je logično, i prirodno poput sunčevih mjena, nadovezivanje na tradiciju, ali sa jasnom autorskom autohtonošću. Bečanovićev je pjesnički jezik gotovo besprijekoran u svojoj uvjerljivosti, on je ovdje, u velikom dijelu knjige, postigao "savršeno ovladavanje materijom" - njemu se, kao govorniku, bespogovorno vjeruje. To je, znači, onaj proročki govor pjesnika koji prodire u besmisao svijeta i ispunjava ga moći jezika, koji putuje od transparentnosti do onostrane zaumnosti, do čistoga zvuka i slike, govora u njegovoj blistavoj samodostatnosti. Ovdje se, dakle, nećemo mučiti sa početničkim nezgrapnostima, sa brzopletim rečenicama niti mladenačkim pozama - tek ponegdje sa malo "raspričanosti". Jezik u Bečanovićevoj poeziji stvara jedno eterično ozračje, prostor istovremene ispražnjenosti i "sve - znanja", čistoće i bistrine. Treba se samo bez zadrške prepustiti njegovim sigurnim rukama - one vode u samu bit pjesničkog govora, u dodir sa suštinom, sa krajnosti postojanja. No, red je reći da ovo nije pjesnik koji će goditi svakome. Njegov govor intelekta, u kojem ne treba uvijek tražiti razumske logičnosti, i jezik koji je konstantno svjestan svoje filozofičnosti, sami su po sebi činjenica koja stvara uži recepcijski okvir.

 

Piše: Tatjana Gromača (REZ)

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement