RecenzijeKoncertiTop&VestiPrijateljiRetroRazgovor
 
Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Prijatelji: Szilárd Mezei, glazbenik i skladatelj

 

Sivatag/Desert - sakralna simbolika pustinje i opustjeli horizonti suvremenosti

 

ImageSzilárd Mezei (r.1974) se od samih početaka svoje glazbene kreativnosti pojavljuje ujedno kao glazbenik i skladatelj (odnosno vođa ansambla). Stvaralačke orijentire traži u avangardnim strujanjima klasične glazbe, kao i - prije svega - u free jazzu (u smjeru koji mu je dao Anthony Braxton), odnosno, šire, u improvizaciji. Njegov kreativni razvoj obilježila je činjenica da su se ti počeci dogodili u kazališnom okružju (početkom devedesetih, Mezei piše i izvodi glazbu za perfomanse kazališne skupine AIOWA, zatim za Jel Színház i druge formacije sada već slavnog mađarsko-francuskog kazališnog redatelja i plesača Józsefa Nagya, koji je porijeklom, kao i Mezei, pripadnik mađarske nacionalne manjine u Vojvodini, autonomne pokrajine u Srbiji), što Mezeija neposredno dovodi u vezu s performativnom stranom glazbe i s mogućnošću njezine inscenacije.

 

Sadržajnost i idejne smjernice bogate Mezeijeve kreativnosti, teško je razumjeti bez upućivanja na njegovu izuzetnu erudiciju, istraživački duh koji se temelji u duhovnom svijetu sakralne tradicije, ali i u modernoj umjetnosti i njezinoj pobuni protiv "mjerenja svijeta" koje je proveo racionalistički um Zapada. Ova duhovna pozadina otkriva se na očigledan način već kroz simboličke naslove Mezeijevih albuma i kompozicija, ali, dakako, i kroz njegova tekstualna očitovanja i intervjue. Idejna zasnovanost mađarskog mislioca Béle Hamvasa (1892-1986), veliko djelo Béle Bartóka (1888-1946), a od živućih stvaratelja glazbena dostojanstvenost (koja objedinjuje nastojanja dva prethodno navedena mađarska velikana) Györgya Szabadosa, pružaju Mezeiju unutarnju osnovicu koja njegovim glazbenim nastojanjima daje smjer i snagu.

 

Okrenutost prema tradiciji, u Mezeija, kao prvenstveno jazz glazbenika, dovodi do reinterpretacije jazz tradicije, naime, na mjestu gdje je u povijesti jazza afričko nasljeđe, kao i tradicija "crne Amerike", pojavljuje se u njegovoj glazbi za europske okolnosti izuzetno živa i osebujna tradicija narodne mađarske glazbe, a zatim i glazba velikih (orijentalnih) sakralnih tradicija. Nije čudno da je zbog toga, usprkos svemu navedenom, vrlo teško predvidjeti svaki iduće Mezeijevo ostvarenje: njegov jazz nastaje u nadahnutosti s velikim ostvarenjima moderne klasične glazbe (uz spomenutog Bartóka, spomenimo svakako i Lutosławskog), kao i s izvornom, narodnom tradicijom. Jedino što je zasada sigurno je da kod Mezeija nećemo ni u tragovima naići na danas vrlo široko tzv. post-fusion džeziranje: nema eksperimentiranja s elektronskom pop glazbom, hip-hopom i noise rockom!

 

Sve dosada navedeno upućuje nas na specifičan programatski karakter ove glazbe. Ona taj karakter nosi uslijed idejnog bogatstva Mezeijeve kreativnosti, ali često i zbog njezine scenske predestiniranosti. Mezeijeva kazališna imaginacija na svu sreću neprestano se razvijala zahvaljujući poticajnoj stvaralačkoj suradnji s umjetnicima kao što su njegova sestra, glumica i redateljica Kinga Mezei, zatim András Urbán, Tibor Várszegi, kao i spomenuti József Nagy. Ovaj neprestani kontakt sa scenom, kao da se povratno odrazio na orkestraciju i glazbenu dramaturgiju kompozicija - u njima nailazimo ponekad na pravu "podjelu uloga", a glazbeni dijalog, monolog - inače tako tipičan za jazz - kod Mezeija dobiva upravo dramske dimenzije!

 

Za snimanje albuma Sivatag/Desert, Mezei uspijeva u Novom Sadu, u studiju Vilenjak, novembra 2006. okupiti deset glazbenika, većinom stalne članove njegovog ansambla i drugih formacija. Glazbenici su razdijeljeni u parove: 2 flautista, 2 klarinetista, 2 limena puhača (trombone, tuba), 2 gudača (viola, voloncello) i ritam sekcija (bass, percussion). Jedan od vrlo konkretnih razloga ovakve orkestracije, sudjelovanje je izvrsnog mađarskog flautiste Gergelya Ittzésa (čijim se sviranjem Mezei upoznao kada je svirao s njim u okviru Szabadosovog ansambla MAKUZ 2005. godine) u ansamblu.

 

Naslov prve kompozicije Warszawa Sketch upućuje nas na jedan od izvora nadahnuća za ovaj album: s kazališnom skupinom Józsefa Nagya, Mezei u oktobru putuje u Poljsku (gdje po motivima iz priča Brune Schulza, izvode predstavu Filozofi), što ga neposrednije dovodi u kontakt sa srodnim duhom Lutosławskog, ali i s inspirativnim bogatstvom poljskog jazza i poljske kazališne modernosti. Ova kompozicija, u svojoj dramaturgiji, ostavlja dosta mjesta improvizacijskoj slobodi sviranja cijelog ansambla; bogatstvom "neregularnih" šumova, izvanrednim korištenjem tišine i prigušenih zvukova Mezei inscenira tajanstvenu, mračnu atmosferu jedne upečatljive vizije. Glazbena sadržina ponajviše se otkriva u dubokim, isprekidanim šumovima i škripi kontrabasa Ervina Maline koji daju osnovnu glazbeno-scenski ugođaj ovoj kompoziciji. Melodijsku sekvencu slušamo tek na kraju u snažnom sviranju ansambla koje se završava dugim padom, polaganim stišavanjem i pojednostavljenjem glazbe do daha flaute.

 

Vízfény (észak) / Waterlight (north) započinje s minimalistički blagim i snenim višeglasjem puhača; instrumenti se postupno priključuju i nakon nekoliko minuta kompozicija se polako valja u zvučnoj višeslojnosti. Iz gusto isprepletenih glasova izdvaja se vazdušasti solo flaute Svetlane Novaković na koji se nadovezuje Ittzés (alto flute); kako se kompozicija bliži kraju Márkosevo violončelo dolazi do izražaja i zvučnim prelijevanjima ansambla daje melankoličnu dubinu.

 

Naslov posljednje i najopsežnije kompozicije koja je ujedno i dala naslov albumu - Sivatag/Desert - kao i mnogi drugi naslovi Mezeijevih ostvarenja, vodi nas pak temeljnim simbolima, ovog puta u rasponu od sakralne simbolike pustinje i njezinih iskušenja do opustjelih horizonata suvremenosti. Ta višeznačnost najbolje se očituje kroz raznolikost sviranja puhača: u izvedbi se izmjenjuju eterični zvuk Novakovićkine i Ittzésove flaute, fluidna meditativnost Asztalosovog i Rankovićevog klarineta, nesvakidašnji zvuk potmule Pápistine tube i gromkog Aksinovog trombona. Kompozicija se može podijeliti na tri stavka jednake dužine, svaki od stavaka ima svoju temu, svoju dinamiku: dok je prvi stav sav u ritmičnoj rastrzanosti (neubičajene udaraljke Istvána Csíka - kongosi i bongosi - odmah privlače pažnju!) na koju se vežu isprekidane solo dionice, drugi stav je izrazito meditativno-orijentalnog karaktera čemu najviše doprinose puhači (Novaković, Pápista, pa zatim Ittzés koji alt flautu zamjenjuje piccolom u toku sola!), treći stav, pak, s nešto naglašenijom (mađarskom) folklornom motivikom, postiže - prije svega, ulaskom gudača u prvi plan (Mezei, viola i Márkos, violončelo) - ekstatičnu snagu izraza. Kompozicija završava jednozvučjem dvije flaute. Horizont se pred nama zatvara - ili otvara!?

 

Autor: Neven Ušumović

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement