Home Home
Otisak Otisak
Profil Profil
Intervju Intervju
Kolumne Kolumne
Globtroter Globtroter
Dnevnik Dnevnik
Bunker Bunker
Arhiva Arhiva
Najave Najave
Scena Scena
Anketa Anketa
Kontakt Kontakt


 

Intervju: Neven Ušumović, književnik

 

Priče se nižu u pravcu u kojem povijesno postaje podsvjesno

 

ImageNeven Ušumović je rođen 1972. godine u Zagrebu, a odrastao je u Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju. Objavio je zbirku priča "7 mladih" (1997) i roman kratkog daha "Ekskurzija" (2001). Sa mađarskog je preveo Belu Hamvasa, Ferenca Molnara, Petera Esterhazya i Adama Bodora. Zajedno sa Stjepanom Lukačom i Jolan Mann priredio je antologiju savremene mađarske kratke priče "Zastrašivanje strašila". Radi kao knjižničar u Umagu. Njegovu novu zbirku priča "Makovo zrno" objavila je izdavačka kuća "Profil".

 

Mića Vujičić: Na početku vaše knjige stoji napomena: "Po motivima kratkih priča Géze Csátha (Szabadka, 1887. - Subotica, 1919.)". Na koji ste način pripovetke čuvenog subotičkog pisca povezali sa vašom knjigom i poetikom uopšte?
Neven Ušumović: - Moja zbirka priča "Makovo zrno" rezultat je aktivnosti koja je najsrodnija prevođenju. Naime, u desetljeću koje je za nama, najviše sam vremena proveo iščitavajući mađarsku literaturu (ponajviše onu modernu, od Endrea Adyja do Imrea Kertésza i Ádáma Bodora), prevodeći je na hrvatski jezik i pišući o njoj. Jedan od razloga zašto sam se u Zagrebu, krajem devedesetih, odlučio za studij mađarske književnosti, bila je, međutim, potreba da se na novi način vratim u vrijeme koje sam iskusio živjeći u Subotici, dakle u svoje formativne godine. A budući da je nama piscima čitanje (više od) pola života, bilo je nekako samorazumljivo da se vratim prvim mađarskim piscima koji su snažno utjecali na moj senzibilitet, na Dezsőa Kosztolányija i, dakako, njegovog rođaka, Gézu Csátha. Odmah mi bilo jasno da ne želim prevoditi - imao sam potrebu za novim ispisivanjem, za svojevrstan eksperiment u kojem junake, motive, zaplete iz Csáthovih priča prevodim/provodim kroz vrijeme do polja kojim vladaju današnje povijesne silnice, moje osobne traume i žudnje. U tome smislu formirala se i poetika; ona, dakle, nije postojala prije ove knjige, nego se realizirala u procesu njezinog nastanka, preuzimajući metaforiku i matrice pripovijedanja iz Csáthovog vremena i književne tradicije (u tom smislu su za knjigu jednako bitni Maupassant, Matoš i Čehov, recimo), ne bez elemenata parodije i izigravanja polazišnih premisa.

 

Pisac stvara i svoje prethodnike - rečenica je koja se već smatra frazom. U skladu sa tim: da li ste vi stvorili Gézu Csátha?
- Géza Csáth je u mađarskom umjetničkom životu, dapače i šire od toga, postao počev od devedesetih godina vrlo trendy figura, čemu je, kako to ponajčešće biva, najviše kumovao film. Redatelj János Szász snimio je 1997. godine vrlo cijenjeni film "Witmanovi dječaci" ("Witman fiúk"), prema legendarnoj Csáthovoj priči znakovitog naslova "Majkoubojstvo" ("Anyagyilkosság"), a deset godina kasnije i "Opijum: Dnevnik umobolne žene" ("Ópium: Egy elmebeteg nő naplója"), koji je više igrao na biografske elemente iz njegovog burnog života. Njegovom novom književnom liku u mađarskom kulturnom krugu, ipak, najviše je dodala najvažnija subotička književnica danas, Ildikó Lovas, čiji je roman o Csáthovoj supruzi, Olgi Jónás, pod nazivom "Spanyol menyasszony" iz iste, 2007. godine, imao vrlo široku tzv. svemađarsku recepciju, a preveden je nedavno i na srpski ("Španska nevesta", Fabrika knjiga, 2009, prijevod na srpski: Árpád Vickó). Moj Csáth je, možda po prvi put - iako se upravo ovih godina sporadično prevodio na hrvatski jezik (po časopisima) - dobio nešto dalekosežniji medijski tretman u Hrvatskoj, pa je u Jutarnjem listu čak povodom "Makovog zrna" prekršten u Scatha, što bi se njemu, vjerujem, svidjelo. Pišući "Makovo zrno" ja sam pokušao upisati u svoje priče onakvog Csátha kakvog sam volio kao tinejdžer, kada su se njegove knjige oslanjale o ploče Sonic Youth, Jesus & Mary Chain i Vágtázó Halottkémek.

 

U pismu upućenom sestri, Flaubert opisuje Hugoa kao čoveka sa dosta ružnim licem i dosta prostom spoljašnošću, sa izvanrednim zubima i visokim čelom, bez obrva, bez trepavica. Učen, pomalo usiljen, ne govori - gledam ga kao kasu u kojoj su dijamanti. Kako biste vi opisali Gezu Csatha?
- Kao u priči "Makovo zrno", po kojoj cijela zbirka nosi naslov, moj je Csáth negdje ispod debelog palićkog leda, goleme ribe trgaju njegovo meso, a on se smije i izvija, kao da ga te ribe golicaju. Od njegovog smijeha puca jezerski led, jao vama ako ste u tom trenutku na klizaljkama!

 

Čuven je Čehovljev savet: "Treba pisati tako da rečima bude usko, a mislima široko". Da li takav stav ima veze sa poetikom iz koje je nastalo "Makovo zrno"?
- Taj je stav jedan od ključnih načela "makove" poetike: zrno, a ne pogača! Govoreći bliže Csáthovom opijatskom iskustvu: dovoljna je kap, čak 0,01 gram. Bilo mi je stalo do kratkih priča koje čuvajući u sebi moment zapleta i napetosti, prenose značenja i gomilaju ih oko ključnih motiva poput lirskih tekstova, istina bez većeg uloga zvukovnog elementa, u prijetećoj tišini.

 

Želeći da prkosim teoriji koja ne dopušta mešanje dela i bografije pisca, u belešci o vašem životu pronalazim značajno mesto - "odrastao u Subotici". Romantičari su smatrali da je kasniji život isključivo korupcija detinjstva. Da li mislite da ćete kao pisac ikada moći da pobegnete od Subotice?
- Makovo zrno je u svakom slučaju obračun sa zavičajnom literaturom koja određeni krajolik ili grad izmješta iz povijesti, idealizira ga, plete idiličnu mrežu od lokalnih sitnica, a sve radi uljuljkivanja vlastite paćeničke duše (u bijelom svijetu). Proza, međutim, živi od detalja, koji opet imaju svoje korijene u unutarnjem životu autora i njegovih najbližih. To je ono potonulo blago u nama iz djetinjstva, neizbrisive senzacije i doživljaji obiteljskog svijeta i krajolika. Pisanje me privlači kao hod kroz vrijeme, povijesno i osobno, ono može ići u različitim smjerovima, a svaki putokaz ipak ne pokazuje prema zavičaju.

 

ImageU drugoj knjizi "Seoba" Miloš Crnjanski je u onom toliko željenom ruskom poslanstvu ubio sve nade Pavela Isakoviča kada mu je kroz ekselenciju poručio da je melanholik i da zalud beži - nigde mu neće biti dobro, melanholija se nosi svuda sa sobom. Kritika je primetila melanholičnost u vašoj slici vojvođanske varošice?
- Da, mislim da ću bježeći od Subotice utočište naći u Crnjanskom. Interesira me njegovo figuriranje panonskog krajolika, sve projekcije kroz koje prirodni elementi dobivaju emotivnu i simboličku dimenziju. Melankolija je u mojoj knjizi prije svega mladenačka melankolija otpora i melankolija čežnje za "velikim" svijetom. Ništa osobito vojvođansko, dakle. Zreliji sloj melankolije u pričama je onaj koji pada po ruševinama i žrtvama povijesti, po zastrašujućem povijesnom diskontinuitetu u tradiranju nacionalnog, urbanog i regionalnog blaga, ticalo se ono uzornog osobnog života, političkih i/li kulturnih vrijednosti različitih zajednica... To odsustvo intenzivnijeg dodira, povjerenja i povjeravanja između generacija i zajednica koje supostoje na istom prostoru u Vojvodini, možda to ispunjava moje junake melankolijom.

 

Japanci nastanjeni u Subotici, Vereš i na kraju gospođa Esztera koju će saslušati u subotičkoj Sinagogi 29. novembra 1949. u 8 sati navečer - junaci su koje spuštate stepeništem istorije, spiralom povesti, kako je govorio Victor Hugo. Uz pomoć kojih poetičkih oruđa uspevate da u priče ubacite istorijsko-savremene teme, aktuelne i velike, ali to činite tako da ih pokrijete pričom i gurnete u drugi plan, a da pritom opet budu okosnica storije?
- Činim to izbjegavajući hugoovsku poziciju sveznajućeg pripovjedača. Pripovjedač se u ovim pričama drži svojih junaka - ako već i sam nije junak priče - i nije da voli te junake, ali identificira se s njihovom tjeskobom i dezorijentiranošću. Egzistencijalne vrijednosti do kojih držim označene su ovdje negativno, što je uvijek rizično, priznajem, označene su ocrtavanjem polja njihovog odsustva. Umjesto toga, ali upravo s tim negativnim refleksom na sebi, iskrsavaju povijesni događaji i aktualne političke tenzije, ogledajući se u csáthovskim lokvicama krvi.

 

Kritičari su o vašim pričama rekli da su realističke, simboličke i ekspresionističke. Kako biste vi u jednom pasusu definisali svoju "filozofiju kompozicije" u odnosu na ove komentare?
- Mogu se samo nadovezati na ono što sam rekao odgovarajući na prvo pitanje. Svirati po tastaturi s Csáthovim crnim tipkama, značilo je preuzeti i poetičke momente iz modernističke i avangardističke kratke proze s početka 20. stoljeća. To je, dakako, samo dio priče, budući se sam čin preuzimanja može nazvati očiglednom postmodernističkom gestom - i to zaista tako i jest. Moj postmodernizam čuva svakako onaj moment usredotočenosti na značenjske aporije i destabilizaciju svakodnevnih jezičnih i ideoloških figura. Orijentaciju prema društvenom polju, priči, političkoj povijesti, onom izvanknjiževnom općenito, naslijedio sam pak od tekstova koji su se počeli pojavljivati devedesetih: mislim tu prije svega na prozu Daše Drndić, Vladimira Tasića, Davida Albaharija. Na "Feral Tribune" i "Beton".

 

Kakav je vaš odnos prema fantastici, najpre onoj imanentnoj? Sigurno grešim, ali dok sam čitao vašu zbirku, nakon pojednih rečenica mi se činilo da vaše junake malo deli od toga da zauvek ostanu u svetu fantastike ("Ajde, Vereš, dođi, šta se bojiš!").
- To je dobro pitanje, omogućava ulaz u koncepciju ove zbirke. Priče se nižu u pravcu u kojem povijesno postaje podsvjesno (tako je to koncizno opisao moj profesor István Ladányi u Quorumu), imaginariji potonulih vremena pojavljuju se u svojem oniričkom obliku i okružuju junake kao realna arhitektura jednog grada. Opijati, žudnje, traume, osobne i zajedničke, mute vodu svakodnevice, i najednom se, iz te uskomešane žabokrečine, izdižu različite prikaze!

 

ImageNa sajtu knjižnice Umag često objavljujete liste najčitanijih knjiga. Neću vas pitati šta mislite o tezi koju Umberto Eco iznosi u novoj knjizi "The Infinity of Lists": "Pravimo liste zato što ne želimo da umremo" - ali šta vi na osnovu njih zaključujete o savremenoj književnosti, to jest o vladajućem čitalačkom ukusu nakon lista koje ste sklopili?
- Elektronski katalog Knjižnica Grada Zagreba, knjižnične mreže koja objedinjuje sve tzv. narodne knjižnice u gradu i okolini, omogućuje uvid u cirkulaciju svih naslova koji su za posudbu. Budući da se radi o tako velikoj bazi, podaci su prilično relevantni, a meni su oni zanimljivi za kompariranje domaćih naslova s prijevodnom literaturom, za oscilacije u posudbi nekog naslova u duljem vremenskom roku. Naime, za razliku od liste prodavanosti, knjižnična lista može zabilježiti i eventualnu veliku posudbu naslova koga gotovo da i nema u prodaji, recimo u slučaju da se radi o malom nakladniku i starijem naslovu. Zamijetio sam nekoliko zanimljivih činjenica (dnevnik je to otkrivanja tople vode): domaći naslovi vrlo rijetko mogu parirati najvećim prijevodnim hitovima; raste potražnja za tzv. selfhelp literaturom; u ljetnjem razdoblju čitanost svih hitova dostiže vrhunac; domaće književne nagrade nemaju utjecaj na čitanost naslova; književnost iz regije koja se sve više pojavljuje i u hrvatskoj nakladi ima minimalnu čitanost (očekuje se novi Momo Kapor!); filmska ekranizacija ili televizijska promocija (gostovanje kod Aleksandra Stankovića polučuje Oprah-efekt, naprimjer!) znatno utječu na potražnju nekog naslova; i na kraju, čitateljsku publiku u Knjižnicama pretežno čine žene što najbolje pokazuje i profil najtraženijih naslova čije su neizbježne sastavnice: egzotika, jet set, duhovnost koja se svodi na samopomoć, (ženska) patnja, intrige i afere, teorija zavjere, okultne pojave i sentimentalnost. Do nedavno su najbolji autori takve literature bili muškarci, srećom, u posljednje vrijeme pojavio se niz autorica koje su poštenije i inventivnije u takvom tipu literature. Što je i pravo!

 

Liste otkrivaju da uredno pratite novu jugoslovensku književnost. Ko su pisci koje rado čitate?
- Mislim da ćemo se složiti da jugoslavenska književnost ne postoji. Postoje južnoslavenske književnosti i nas nekolicina, koji se veselimo što knjige opet kruže na relaciji Sarajevo, Zagreb, Beograd, Ljubljana. A i to je tek dio one književnosti koju čitam kao svoju pograničnu, regionalnu književnost: ona mi je nezamisliva bez Lászla Végela, Istvána Domonkosa, Ottóa Tolnaija i Ildikó Lovas, bez pokojnog Fulvia Tomizze, pisaca koje sam, dakako, većinom čitao u prijevodu. Uz njih, evo improvizirane liste od deset imena: Vladimir Tasić, Saša Ilić, Nenad Veličković, Daša Drndić, Robert Perišić, Faruk Šehić, Mirjana Novaković, Aleksandar Hemon, Srđan V. Tešin, David Albahari. I još deset (knjižničara je teško zaustaviti): Srđan Valjarević, Marinko Koščec, Miljenko Jergović, Aleš Čar, Krešimir Pintarić, Stanko Andrić, Laslo Blašković, Andrej Nikolaidis, Roman Simić Bodrožić, Vlado Bulić. Mogao bih nabrojati i svojih omiljenih deset književnih kritičara, ali bolje da se zaustavim.

 

Autor: Mića Vujičić (Ulaznica)

 
Knjige
 
Galerija
 
Strip
 
Muzika
 
Film
Advertisement