Bunker: Slobodan Tišma, književnost i vinil ploče
Singlica bez etikete ili slava mladosti
1.
"Oh, no, my Thelonious!"
"Video sam hrpu singlica ostavljenih pored nekog
kontejnera za đubre", to bi bio početak, prva rečenica. Krenuo sam
prema kompjuteru da otvorim novi fajl ali sam se zaustavio, pomislio
sam da je ipak bolje da uzmem hemijsku olovku iz tašne i da rukom
počnem da pišem. Ali kada sam zavukao ruku u tašnu, našao sam hemijsku
rastavljenu na proste činioce, što me je zbunilo. Možda je trebalo da
se vratim kompjuteru i da ukucam prvu rečenicu ali sam ipak pokušao da
sastavim hemijsku - bezuspešno, rasula se i delovi su se otkotrljali
pod sto. Đubre! Dakle, da ne bude zabune, sve ovo ukucavam direktno u
ćivot svete Ursule, baš koješta. Moram stalno da dajem mašinama razna
imena kao životinjama, tako ih se, valjda, manje plašim. Već sam
zaboravio šta sam imao na pameti - prva rečenica koja mora da bude
udarac i to dobar, akord iz koga će da se rascveta čitava priča. Ali
kompjuter je kontejner za đubre, za otpad, za reči koje su đubre,
uostalom, kao i ta olovka iz koje je trebalo da isteknu slova. Da li
sam video sebe kao nekog klošara koji pretura po tom kontejneru? Reči
su stvari koje završavaju u kontejneru ili pored njega, baš kao i ove
singlice koje je neko ostavio u nadi da će nekom ipak poslužiti za
nešto.
Ali kako su se singlice mogle upotrebiti ako sam bio vlasnik jednog
gramofona, te starudije, na kom su se mogle slušati samo longplej
ploče, dakle, na 33 obrtaja ali ne i na 45, koliko je potrebno za
singlice. No, mogao sam da ih slušam i na 33 obrtaja. Baš me je
zaintrigiralo šta je na njima, kakva je muzika u pitanju, ako je uopšte
bila muzika. Etikete behu spale, kiša ih je pokvasila, odlepile su se i
nekud odšetale ostavljajući gole crne diskove sa upisanim tajanstvenim
glasovima, nečujnim zvucima, glasovima koji su sad bili za čitavu
oktavu niži, tako da su ženski glasovi postajali muški a muški se
pretvarali u nerazumljivo brujanje. Ma, kakvu oktavu, oni su svakako
bili dublji ali su, takođe, mogli da budu i viši, histerični, vrišteći.
Sve je samo pitanje brzine, broja obrtaja. U svakom slučaju, to su neki
drugi glasovi, ne oni koji su zapisani u vinilu. Stojim i dalje pred
gomilom crnih diskova. Okolo je sve mokro od dugotrajne kiše. Smrad iz
kontejnera se širi ali mi to ne smeta, ne žurim se nikud. Da li me
uopšte interesuje šta je na tim pločama? Neka neverovatna muzika, zvuci
koji će se pretvoriti u druge zvukove, u šumove, zatim nestaće i sve će
se promeniti. Ali reči me danas, zaista, malo interesuju, dosadne reči
koje se rvu grčko-rimskim stilom, koje se boksuju kao miteseri, kao
nepojmljivi pupoljci zla. Reči u rečenici su kao rogovi u vreći, da
upotrebim jednu ruralnu metaforu, ruralnu i infernalnu. A, u stvari,
sve reči su iste, pošto je svaka rečenica ćorsokak, tj. rečenica je
rupa bez dna, tako da reči propadaju. Ili priča, koliko me interesuje
priča, šta ona može još da mi priušti - ono famozno: "Neka nam se
ispriča ta priča, neka nam se kaže šta se s njim zbilo." Ali i to me
malo interesuje, znam, sve priče su ispričane. Sve priče samo
prepričavaju stare dobro poznate priče. Neko, pak, baš to i hoće - da
čuje dobro poznatu priču, u stvari, da je sam sebi ispriča, baš kao što
smo u detinjstvu voleli da slušamo istu priču po stoti put.
2.
Sećam se davne zimske večeri u Ujvideku kada sam dobio
batine od oca zbog jedne singl-ploče. Iako je bio van sebe od besa,
kontrolisao se, samo je prislanjao svoje dlanove na moje obraze vičući:
"Ovo su šamari, razumeš, šamari, tučem te!" Ali to je bilo dovoljno
iako nije ništa bolelo, bila je to uvreda koju mu nikada nisam
oprostio. Da li? Zapravo, voleo bih da sam mu oprostio ali nisam
siguran da jesam, i to me muči. Prošlo je već više od četrdeset godina
kako trune na katoličkom groblju sent Mikloš Panthađi na Futoškoj
cesti, moj otac, nesuđeni operski pevač, a ja još uvek nosim u sebi
bol, tu sramotnu ranu koju mi je zadao u zabludi. Dapače, raspao se već
dole, nadgrobna ploča je naprsla od mraza i pukotina se proširila
izlokana panonskim pljuskovima. Ali i sad kao da ga stvorim kako se
predveče zatvara u devojačku sobicu iza kuhinje i peva ariju
Kavaradosija iz "Toske", ili ariju oca iz "Travijate", ono kad Alfredov
otac moli Violetu da odbije Alfredovu ljubav, da se žrtvuje.
Imao sam običaj krišom da ga posmatram. Jednom sam ga video kroz
odškrinuta vrata kako plače pošto je otpevao ariju Kavaradosija. Ili
nešto mnogo delikatnije: kroz ključaonicu od kupatila činilo mi se kao
da ga vidim kako izvodi neke neobične pokrete nadnoseći se nad lavabo,
a možda je samo vodio raspravu sa sopstvenim likom u ogledalu pri tom
mlatarajući rukama. No, sve je to bila, najverovatnije, moja
pubertetska uobrazilja. Sa desne strane, pored lavaboa, nalazila se
velika barokna peć sa kazanom za vodu, a sa leve bide pored kojeg je
bila klozetska šolja na koju sam još kao dečak imao običaj da se penjem
i da gledam kroz prozorčić u otvor svetlarnika u koji su stanari
nabacali svakojakog đubreta koje se nikako nije moglo ukloniti, pošto
nije postojao ulaz, ili je postojao ali je bio zamandaljen i niko nije
mario za njega. Nivo đubreta je s vremenom rastao, tako da se moglo
očekivati da jednog dana dospe i do prvog sprata gde je bio naš stan,
što se, naravno, nikad nije dogodilo. I sam sam povremeno bacao kroz
prozorčić razne sitnije predmete. Svaki put kada bih bacio pogled u
otvor svetlarnika, slika bi bila drugačija, konfiguracija đubreta se
menjala iz dana u dan, što je bilo zanimljivo. Kiša i sneg su, takođe,
istrajno natapali đubre koje je povremeno, što bi se reklo, radilo,
tako da se širio težak vonj. No, u svakom slučaju, svetlarnik je bio
tajanstveno mesto koje je naročito privlačilo moju pažnju, mračni
stožer oko koga se okretalo dnevno-noćno biće kuće i u koji su se poput
đubreta slivali iz stanova krici i šaputanja, razni razgovori, pesma,
svađe i plač, seksualna vriska i šumovi pražnjenja i prosipanja,
slažući tako utvarno tresetište kao sam temelj postojanja.
Pre neki dan kada sam došao kući posle napornog posla, J. me je
dočekala sva uplakana, uspaničeno je zavapila: "Dragica je nestala!"
Dragica je mače koje smo pokupili sa ulice mesec dana ranije.
"Kako nestala?" - "Nema je, bojim se da je skočila u svetlarnik, zaboravila sam da zatvorim prozorčić u predsoblju."
Onda počinje pomeranje ormana koji je prislonjen tik uz prozorčić
tako da se on može tek odškrinuti ali dovoljno da se mačka provuče, pa
pentranje na isti taj orman i buljenje u otvor. I u ovom svetlarniku je
puno đubreta koje su stanari nabacali, raznih stvari, predmeta za
svakodnevnu upotrebu i za svakodnevno trenutno i definitivno
odbacivanje. Čini mi se kao da u hrpi vidim neku šapicu kako se pomera
ili je to traka paučine koja se vijori na vazdušnoj struji. Čas je to
stvarno šapica, čas paučina, nikako ne mogu da utvrdim šta je posredi.
J. se takođe penje na orman, gleda ali ni ona nije sigurna da li je to
Dragičina šapica ili neka krpa koja leluja. Kao da čujemo mjaukanje,
vapaj za pomoć. A onda nam se opet čini da je to neko škripanje koje
dolazi iz susednog stana ili kao plač neke bebe.
"Kako da joj pomognemo?" - "Ne znam."
Da li se može ući u svetlarnik iz podruma? Ali ova zgrada nema
podrum, bez temelja je. Možda u ovaj svetlarnik uopšte nema pristupa.
To je neki zatvoren prostor, okovan zidovima, u koji kada se propadne,
nema izlaza. Postoje samo prozorčići za svetlo, za poglede. Strašno.
Svašta tamo skapava, rupa je to bez dna koja se stalno pomera, koja
hoda levo-desno.
Ali da se vratim toj priči o batinama i singlici. Jednom prilikom
sam dobio od roditelja na poklon singl-ploču ali sada se ne sećam kojim
povodom. Moguće je da je to bio poklon za neki rođendan ili Novu
godinu, ne znam. No, možda su roditelji kupivši mi tu ploču, na
posredan način, ispunili sami sebi želju, pošto je na jednoj strani te
ploče bila popularna kompozicija iz čuvenog filma "Most na reci Kvaj",
filma koji im se, očigledno, veoma svideo. Čini mi se da su bar dva ili
tri puta išli u bioskop "Jadran" da ga gledaju. Na drugoj strani ploče
je bila neka džez-bluz balada, takođe kao muzika iz nekog filma,
odsvirana na trubi uz pratnju manjeg sastava. E, taj bluz me je,
jednostavno, opčinio. U njemu je bila sažeta sva neprolazna lepota i
slava jedne neponovljive, tek dolazeće mladosti. Ta truba koja pokušava
da priča, da peva, koja muca i tiho plače, bila je nagoveštaj i buđenje
slobode, osećanja nezavisnosti od bilo čega, tako da je ta muzika za
mene predstavljala nešto što ima posebnu, neprocenjivu vredost. Bio sam
totalno u transu kada bih je slušao i to slušanje je za mene postalo
svojevrsni ritual. Naravno, uvek sam je slušao sam, nije dolazilo u
obzir da je slušam u nečijem prisustvu. Muzika iz filma "Most na reci
Kvaj" mi se pak uopšte nije sviđala. Radilo se o nekom vojničkom maršu
koji je zviždao hor uz pratnju doboša. Bila je to popularna stvar koja
se mogla čuti svaki čas na radiju, za moj ukus banalna i glupa. Zvučala
je čak kao hor iz neke opere ili operete, tako da je i to mogao biti
razlog zašto je prirasla roditeljima za srce. Ona je svojim prisustvom
na ploči prljala i unižavala nešto tako veličanstveno kao što je bio
taj bluz. Odlučio sam da, jednostavno, odstranim kič sa ploče, jer ne
samo što je ta glupa muzika vređala i unižavala nešto što je tako
osećajno diralo najdublju suštinu mog mladalačkog bića, nego je taj
bluz, ta pesma moje mladosti bila nešto što je moralo da bude od svega
izdvojeno i čijem pijedestalu nije moglo ništa ni da se približi.
Jedne večeri kada nikoga nije bilo kod kuće izvadio sam
žilet iz očeve mašinice za brijanje i ostrugao onu stranu ploče na
kojoj je bila muzika iz filma "Most na reci Kvaj" i ne sluteći kakve će
to posledice imati po mene. Posle nekoliko dana otac je otkrio zlodelo.
Smatrao je da je to pakost koju sam želeo da učinim njemu i mami, čak
je smatrao da zna i razlog: da je to moja osveta zbog toga što nije
hteo da mi kupi sličuge od niklovanog švedskog čelika koje sam istrajno
kibicovao u izlogu jednog komisiona u Jevrejskoj ulici. Da li nije hteo
da mi ih kupi zato što se plašio da ću se na njima slomiti ili zbog
toga što su ga blistava sečiva sličuga podsećala na nešto strašno, sam
bog će znati. I istukao me je. Već sam rekao kako je samo prislanjao
svoje šake na moje obraze vičući u besu: "Tučem te!" U stvari, glumio
je. Bilo je to simbolično šamaranje, ali i to je bilo dovoljno. Tim
činom ponizio je mladalački ideal koji je oličavala ta pesma, taj
predivni bluz. Svojom grubošću povredio je slavu i lepotu mladosti a
što je to učinio u zabludi, nije ga moglo opravdati. Danas mogu da
shvatim njegovu grešku s obzirom na to da on nije imao oca, tj. ja sam
mu bio otac, i nije bio u prilici da se uči na njegovim greškama, tj.
mojim, ali šta to vredi. Dodatna nevolja bila je i u tome što se kazna
sastojala pored simboličnih batina i u oduzimanju singlice, oduzimanju
koje je bilo faktičko i definitivno. Jednostavno, otac mi je oduzeo
ploču i negde je sakrio ili je možda bacio. Bio sam još neupućen i
neobavešten u tom uzrastu da bih mogao znati ko je bio autor dotične
muzike ili ko je izvođač. Možda, čak, nisam ni želeo da znam, pošto je
to za mene bila muzika bez imena, bez reči, kao sam pojam muzike. Sada
naslućujem da je to mogla biti neka stvar iz filma "Mladić s trubom"
koju je svirao, tada tek na početku karijere, mladi Čet Bejker - neka
mu je večna slava! Ili je to ipak bio Hari Džejms? Ali i da sam to onda
znao, teško da bi bilo neke vajde. Pedesetih godina u Ujvideku je bilo
skoro nemoguće nabaviti istu takvu ploču. Ona je, najverovatnije, bila
kupljena u jednom od novosadskih komisiona gde se uglavnom prodavala
strana roba, najčešće u jednom primerku. Naravno, siglica sa popularnim
maršem iz filma "Most na reci Kvaj" se mogla kupiti maltene u svakoj
papirnici, ali na tim siglicama na drugoj, B strani, nije bio moj bluz,
nego neka druga muzika.
I tako sam izgubio nešto što je bilo otkinuto od samog srca, ostalo
je samo sećanje na muziku, ali nisam mogao čak ni da je otpevam ili
odzviždim. Ponekad sam pomišljao da će mi otac možda posle izvesnog
vremena vratiti ploču, iako bih je odbio sa gnušanjem, ili da ću je
negde ipak pronaći, otvoriću neku ladicu i ukazaće se mali crni disk sa
crvenom etiketom. Ali ništa od toga.
Bio sam već izobičajio da se u kupatilu penjem na klozetsku šolju i
da buljim kroz prozorčić u kaleidoskop svetlarnika. Jednog dan kao da
me je nešto gurnulo tamo. Čim sam se promolio kroz prozorčić, na hrpi
đubreta u desnom uglu svetlarnika ugledao sam mali crni disk ali bez
etikete, kiša beše učinila svoje. Pomislio sam odmah da pokušam pomoću
udice za pecanje i najlon kanapa da je izvučem iz đubreta, što je bilo
sasvim izvodljivo i da ustanovim da li je to, uopšte, moja singlica,
ali brzo sam se predomislio i odustao. Priča je bila završena. Ta ploča
mi više nije značila ništa. Želeo sam da zaboravim čitav taj događaj
ali i tu muziku koja me je sada samo podsećala na sve to.
Jedno veče, kroz odškrinuta vrata od devojačke sobice, opet sam
video oca kako naslonjen na stočić briše suze. Pomislio sam da se možda
kaje, da je shvatio svoju zabludu i da oseća grižu savesti zbog
nepravde koju mi je učinio, pogotovo zbog toga što su se u to vreme kod
mene, koji sam bio u žaru puberteta, počeli primećivati simptomi jedne
teške duševne bolesti koja će me uskoro sasvim rasturiti. Ali opet, kao
i uvek, radilo se o nečem sasvim drugom.
Nije prošlo ni tri-četiri meseca od tog događaja sa pločom, a jednog
prolećnog jutra, u naš stan u Pavlovoj ulici, banula su dva čoveka u
belim košuljama sa zavrnutim rukavima i naredila ocu da spakuje nešto
malo stvari i da pođe sa njima. Stajao sam još bunovan u pižami u
mračnom predsoblju gde je škripao parket pod koracima dva dobro
uhranjena bilmeza i prisustvovao neverovatnoj operskoj sceni u kojoj je
mama vrištala i molila za milost. Ali sa udbašima nije bilo šale. Rekli
su da ne znaju o čemu se tačno radi, da je otac, najverovatnije,
osumnjičen zbog krađe nekakvog alata u pozorištu gde je bio zaposlen
kao rekviziter. Sa prozora svoje sobe video sam još samo kako oca uvode
u jednu "opel olimpiju" drap boje. Mama nije htela da ga pusti, držala
ga je za ruke ali su je ona dvojica nekako odvojila, energično ali ne
preterano grubo.
Na sudskom procesu koji je kratko trajao ispostavilo se pak da je
otac davao poverljive informacije jednoj stranoj obaveštajnoj službi.
Osuđen je na sedam godina strogog zatvora i odmah poslat u sirmijumski
zatvor na izdržavanje kazne. Kakve je on tajne mogao znati, ni dan
danas mi nije jasno, no, možda, ja nisam ni znao ko je, u stvari, moj
otac. Ali najverovatnije, biće da je pričao pred nekim nekakve
gluposti, bistrio je politiku i taj ga je prijavio, šta drugo? Iznad
našeg stana, na drugom spratu stanovala su dva friško useljena oficira
JNA, kapetan Banković i poručnik Branković sa kojima je otac ponekad
razgovarao na hodniku a koji su, ne zadugo pošto je otac osuđen, počeli
da nasrću na mamu iako behu oženjeni ljudi i očevi sitne dečice. Svake
nedelje pre podne njih dvojica su kao zaljubljeni mačori-prosci
upražnjavali zapevanje u duetu koje je potresno odjekivalo kroz
svetlarnik. Kasnije sam saznao da se to pevanje zove jojkanje ili
jojkačenje, tako nekako.
Posle godinu dana i koji mesec još, mama je dobila pismo od
zatvorske uprave u kom je obaveštavaju da je njen muž R.K. naprasno
umro. Ali u to vreme ja sam već bio sasvim uronjen u svoju pubertetsku
epizodu, opsednut ludilom: ja više nisam bio ja, ja sam bio neko drugi,
samom sebi stran i nepoznat, bar tako sam osećao iako je moj razum
ostao netaknut. Ipak, navikao sam se nekako na to i nisam izgubio
kontakt sa realnošču. Išao sam redovno u školu, družio se sa
vršnjacima, naučio sam da se snalazim iako mi se stalno činilo kao da
sanjam. No, to mi je možda i pomoglo da sve te nevolje nekako prebrodim
kombinujući plivanje i ronjenje. Sve je to bio samo san u koji sam se
sklonio. Na oca sam savim zaboravio. Tek kada sam posle nekoliko godina
izronio kao cvet iz morskih dubina, dočekala me je senka crnog sunčanog
diska sa etiketom preko čitavog neba, koja me i dan danas lepo muči,
krpeći stalno rečenicu u kojoj su sve reči iste a, zapravo, braneći me
od ...? Itd. i tra la la...
"Severni bunker", broj 11, jul 2003.
|